u pustinji … oaza
iz kamena čista voda izvire
prilazi žena… umorna od puta
žedna da se napije
u kapi života ugleda svoju dušu
pa se nasmije:
”što će mi ta kap vode
kad i zraka sunca
može da je ubije”
i krene dalje ka svom cilju
još brže još hrabrije
a kamen mjesto vode
suzu prolije
vjetar je odnese moru
more u školjku sakrije
ženo… jednom kad morem zaroniš
pronaći ćeš biser…
školjku kad otvoriš
|
