Ajme uživancije. Nagušta san se ka malo dite, pliva, pliva, pliva dok mi ruke i noge nisu otpale. More je zakon, sad se čutin kada san se priporodija oli da san dobija puste šolde na lutriju. Tako mi je lipo. Kad smo arivali jutros u 7:30 nije bilo ni pasa na plaži, mi sami. More ka uje, bonaca, kalma, dikod bi se namriškalo od laganog burinića. Dok san uliza u more bilo mi je ka bokun friško ali kad san zapliva ono taman kako triba. Noga me je u početku pinku bolila ali kad je i ona proradila bilo mi je ka u raju. Sta san više od 45 minuti od bota, vas se smežura, ma je vajala svaka minuta. Dobro mi je likar reka da plivan do neiznemoglosti pa makar se utopija jerbo ću samo tako nogu vratit na se. I dica su guštala. Samo je moja draga bila pinku nervozna jer je oko nas troje skakala ka sluga. Jednoj pumpaj krokodila, drugoj dodaj šlape, meni pomozi ulist u more sa štakama pa me opet iz mora popet, pa se mlađoj piša, pa je starija ogladnila, pa bi ja ništo i popija, popizdila je na kvadrat s našim lušima. Kad se rikuperam morat ću joj platit barenko dvi šetimane da se odmori od nas dikod u visoke Alpe ili Tatre, da se nadiše friške arije. Ma dobra nan je ona, e…, ma nismo ni mi za bacit. Evo nas je slikala u plićaku di se vajamo ka praščići. Dunkve, da zaključim ovi post. Vrača mi se život u tilo i dušu, jer je more jedno veliko srce koje svakome od nas da ono što mu triba. Zato ga svi skupa lipo čuvajmo i pazimo jer nam nima do njega.
|