Zemaljska kugla ima dva pola, sjeverni i južni, ljudi i životinje se dijele na muško i žensko, voda i vatra, gore i dolje, lijevo i desno, pakao i raj. Cijeli svemir je dualan, svaki pojam ima nekakav kontrapojam. Često se uhvatim u tu stupicu dualnosti, često i sam osjetim da nisam jedno već dvoje. E kamo sreće kad bi se ta dvojica slagala, ni po muke, ali kad se okrenemo jedan protiv drugoga, ajme ti ga meni, tj. ajme ti ga nama. Jedan bi lijevo, drugi bi desno, jedan bi stvar izgladio drugi bi je zaoštrio do krajnjih granica. Bezbroj puta zbog te unutarnje borbe, posljedice na ljude oko mene znale su biti katastrofalne. Ponekad pomislim da sam malo otiša na kvasinu kad se zapletem u ta razmišljanja. Stvarno kao da smo dvojica u istoj koži. Zašto je to tako, je li to dobro, je li to normalo… x pitanja. No kako ja ne mogu trpiti pitanja bez odgovora pokušao sam ih sam odgonetnuti. Dunkve, dakle, svako biće ima mozak i srce. Kad kažem mozak i srce, tad ne mislim na fizičke organe, već na centar razuma i centar emocija. E pa sad, kad se ta dva centra sukobe, kad odigraju sve varijante i poteze virtualnog šaha, nema pat pozicije, netko mora biti matiran. Konkretno u mom slučaju emocije u glavnom pobjeđuju. Kad sam to prokužio, počeo sam s treningom centra razuma u svrhu kontroliranja snage centra emocija. Borba još traje, ali iz dana u dan sve bolje uspostavljam balans između te dvije sile. Hoću li ikad u potpunosti uspjeti, ne znam ali nikad neću odustati. I na koncu postavlja se pitanje zašto toliko muke i borbe, čemu sve to. Jednom je netko rekao: jedino što na ovome svijetu mogu promijeniti ja sam sam. Zamislite koliko bi sve bilo ljepše kad bi svatko od nas učinio isto, anđeli bi plakali od sreće.
Zemaljska kugla ima dva pola, sjeverni i južni, ljudi i životinje se dijele na muško i žensko, voda i vatra, gore i dolje, lijevo i desno, pakao i raj. Cijeli svemir je dualan, svaki pojam ima nekakav kontrapojam. Često se uhvatim u tu stupicu dualnosti, često i sam osjetim da nisam jedno već dvoje. E kamo sreće kad bi se ta dvojica slagala, ni po muke, ali kad se okrenemo jedan protiv drugoga, ajme ti ga meni, tj. ajme ti ga nama. Jedan bi lijevo, drugi bi desno, jedan bi stvar izgladio drugi bi je zaoštrio do krajnjih granica. Bezbroj puta zbog te unutarnje borbe, posljedice na ljude oko mene znale su biti katastrofalne. Ponekad pomislim da sam malo otiša na kvasinu kad se zapletem u ta razmišljanja. Stvarno kao da smo dvojica u istoj koži. Zašto je to tako, je li to dobro, je li to normalo… x pitanja. No kako ja ne mogu trpiti pitanja bez odgovora pokušao sam ih sam odgonetnuti. Dunkve, dakle, svako biće ima mozak i srce. Kad kažem mozak i srce, tad ne mislim na fizičke organe, već na centar razuma i centar emocija. E pa sad, kad se ta dva centra sukobe, kad odigraju sve varijante i poteze virtualnog šaha, nema pat pozicije, netko mora biti matiran. Konkretno u mom slučaju emocije u glavnom pobjeđuju. Kad sam to prokužio, počeo sam s treningom centra razuma u svrhu kontroliranja snage centra emocija. Borba još traje, ali iz dana u dan sve bolje uspostavljam balans između te dvije sile. Hoću li ikad u potpunosti uspjeti, ne znam ali nikad neću odustati. I na koncu postavlja se pitanje zašto toliko muke i borbe, čemu sve to. Jednom je netko rekao: jedino što na ovome svijetu mogu promijeniti ja sam sam. Zamislite koliko bi sve bilo ljepše kad bi svatko od nas učinio isto, anđeli bi plakali od sreće.