Fressssssh

knedličke

Nemalo je bilo iznenađenje Zuzane Dubčkove kada se te ljetne noći na blagdan Svetog Lovre zatekla u Šumićima, u Gornjoj Podgori na južnim obroncima Biokova.

Teško bi bilo reći što ju je više iznenadilo, ugodna svježina, spektakularan pogled na svjetla mjesta na susjednim otocima, usamljena svjetla ribarica koje su duboko ispod nje bešumno klizile po moru, ili zvijezde padalice koje su padale u tolikom broju da je Zuzani već odavno nestalo želja koje bi poželjela.

Tako ushićenu Zuzanu, koja je od uzbuđenja isprekidano dizala, više od svega zateklo je saznanje da se u Šumićima, u Gornjoj Podgori, na južnim obroncima Biokova upravo te noći na blagdan Svetog Lovre, održava natjecanje u spravljanju knedlički.

Knedličke su bile savršene potpuno iste kao u njenoj domovini, dapače činile su joj se najbolje koje je ikada kušala.

Svi oko nje su bili nasmiješeni ali nekako pomalo suzdržani, potpuno drugačiji nego inače, svu onu neobuzdanost mladosti koju je dijelila s njima, kao da je prekrilo nešto toplo i mekano poput perjanice.

Na koncu se jedan od njih ipak smilovao, i odlučio se pozabaviti Zuzaninom zbunjenošću, i ispričao joj priču.

Priča je bila o mladoj Jani Kratochvilovoj Praškoj studentici, koja je davnog 21. kolovoza daleke šezdesetiosme, iste one noći kada su Rusi tenkovima ušli u Prag doputovala u Podgoru.

Danima mlada studentica nije mogla stupiti u vezu sa svojima, i ljetovanje se neočekivano produžilo, dok jednog dana nije čula da su joj roditelji živi i zdravi, ali da joj je ubijen zaručnika, jedan od vođa studentskih prosvjeda.

Saznala je da ga je ubio Jakub njegov prijatelj, mladi komunista, inače sin njegovog krsnog kuma.

Jana se nikada nije vratila u domovinu, dvije godine poslije se udala u Šumiće i nikad više nije čak ni s roditeljima kad su je došli posjetiti, progovorila riječ materinjeg jezika.

Jedina veza s domovinom, su joj bile te knedličke kojih bi svake godine , iz samo njoj poznatog razloga baš na blagdan Svetog Lovre spravila dovoljno za cijelo selo, a onda bi se povukla na terasu i nijemo gledala padajuće zvijezde, dok bi joj poneka izdajnička suza kliznula niz obraz.

Zuzana je tada na drugom kraju terase vidjela ženu koja je u tišini sjedila i gledala u nebo, prišla je i stavila joj šutke ruku na rame, žena je i ne pogledavši je samo nježno svojom rukom stisnula njenu.

Stajale su tako nekoliko dragocjenih trenutaka dvije Praške studentice, a onda se Zuzana okrenula i otišla uzeti još jednu knedličku, jer bile su upravo onakve kakve se spravljaju u njenoj domovini, usudila bi se reći i najbolje koje je kušala ikada.