Fressssssh

r2t2

Meni je upravo fascinantno kako uspijeh svojatamo, pa čak i tuđe pripisujemo sebi, ako ama baš nikako nismo u nečemu sudjelovali predstavljamo ga kao uspjeh kolektiviteta, naprimjer sporskim žargonom rečeno mi smo prvaci iako smo Mi u najboljoj varijanti bili uključeni na način da smo financijski pomagali nekog od sponzora koji proizvodi pivo.

Neuspjeha se s druge strane svi odričemo, najednom prestajemo biti kolektivitet, neuspješni ostanu sami i onda se odriču vlastitog neuspjeha, pripisuju ga zloj sreći, višim silama, nečijim zlim namjerama ili bilo čemu drugom uvijek nečem imaginarnom.

Nije sramota ne uspjeti, sramota je ne pokušati ponovo, pa makar umrli pokušavajući.

Problem je što je uspjeh ujedno i neoprostiv jer nas podsjeća na naše vlastite neuspjehe.

Još veči problem je što nas nemogućnost suočavanja s neuspjehom čini ogorčenim, bezidejnim osobama sklonim odustajanju, u tom odustajanju lako nađemo istomišljenike koji nas podupiru u našem nezadovoljstvu sa svim i svačim, samo kako se ne bi suočili s nezadovoljstvom samim sobom.

Na koncu ljudska vrsta ne bi dospjela do ovdje gdje je odustajući, znam da se mnogima ovo gdje smo ne sviđa, da bi oni radije bili u nekom svom paralelnom svemiru u kojem bi oni stvarali kriterije uspješnosti, samo imam razočaravajuću istinu za vas jer bi i u tom vašem paralelnom svemiru oni drugi bili uspješniji, jer bi dali sve od sebe, dok bi vi vjerovatno odustali.

Djeco ne vježbajte malodušnost kod kuće.
Nemojte se pretvoriti u vaše roditelje, oni su svoju priliku potrošili vi možete i morate osvojiti svijet svojim znanjem, jer znanje je hvala bogu dostupno svima, potrebno je samo malo truda.