Fressssssh

ponedjeljak, 31.08.2015.

šta ako

čitam maloprije osvrt poznate hrvatske mislilice Elle Dvornik, u kojem nešto kuka o hrvatskoj koja je izdala mlade talente, nekog šta nešto snima, nekog šta nešto crta i naravno nju

nije da imam nešto protiv male Elle, ili bilo koga šta je nešto snimio, pa ga nisu razumili, ili nacrta pa niko nije skužio, ili nije učinio ništa vrijedno spomena kao mala Ella, pa je ostala neshvaćena

iskreno živo mi se jebe i za doktore, kojima je mala plaća pa su eto morali otić, i za informatičare koji čuda rade u tom velikom svijetu, i za sve te ostale mlade koji svaki dan autobusima odlaze u bijeli svijet

za njih sve me boli kurac, kao što me je bolio, i za sve one moje prijatelje pomorce, koji su za silne dolare odlazili na brodove pa bi onda mene turpijali, kako im je teško daleko od doma, isto kao da sam ih ja ili bilo tko drugi tjerao

nekako nemam kapaciteta za žalit sve vas, od onih koji su otišli radi peronospore, priko onih koji su pobjegli zbog fašizma, do onih koje su potjerali komunisti, i na kraju do svih ovih koji idu sada, i one polovice koja ide zbog hadezeja, i one druge polovice koja ide zbog esdepeja, i uhljeba i nepotizama, i svih drugih pizda materinih

žao mi je mili moji, ali svi vi koji ste otišli od stoljeća sedmog, svi vi niste priča

priča smo mi koji smo ostali, svemu tome unatoč, jer kako bi bilo da smo svi otišl

i ne serite mi patetične kvake, svi vi idete zaradit koju marku euro ili dolar više, i to je jedina istina, a ja vas baš ne mogu nekako žalit zbog toga

boli me kurac zašto ste otišli, ne morate se meni ispovidat, ako vam je dobro, neka je, ako nije šta vam ja mogu, šta vi svi u konačnici hoćete, da vas mi koji smo ostali žalimo, čemu pa mogli ste ostat s nama

upravo onako kako je ćaća od male Elle osta i onda kad su mu nudili karijeru, u Berlinu ako se dobro sjećam


nije da ja imam nešto protiv male Elle, sićan je se još dok je ka mala potezala onog babinog pasa, šta je bija unuk od pudlice od druga Tita kroz get, samo kako je jebate nama šta smo ostali, i šta će bit ako svi otiđemo
- 15:28 - Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.08.2015.

Samo priče

sve su to samo priče

samo priče, ništa drugo

priče koje smišljamo u noćima dok stara prijateljica insomnia čuči u polumraku sobe

priče koje svoj konačni oblik poprimaju u onom trenutku kad dan mukotrpno pobjeđuje tminu

priče koje smišljamo dok u tramvajima, okruženi nepoznatim ljudima, otuđeni od svega pogledom koji luta po okolini i ne dodirujući je

priče koje vrtimo u jurećim automobilima, dok se radio stanice mješaju tamo negdje oko Bosiljeva

priče koje nemaju baš nikakve veze s našim tugama i nadanjima, našim propadanjima u snu

priče koje u stvari nemaju ama baš nikakve veze s nama

samo priče
- 21:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 29.08.2015.

Recenzija

Nisam mogao ne prihvatiti.

Kolega exCaYg koji me je i nagovorio da vam se pridružim na ovom servisu u jednom od njegovih napada neurotičnosti, uzročno posljedično povezanih s malodušnosti, nakon što nije postao top Bloger, je naprasno u njegovom pretjeranom stilu odustao od obveze da napiše govor za promociju Priručnice, te recenziju iste.
Iz poštovanja prema autorici Priručnice, gospođici Biserki Pelegrini, prihvatio sam se te časne i ujedno teške zadaće.

Zašto teške, i pitanje i odgovor se nameću sami po sebi, naravno da je teško recenzirati, još nenapisanu Priručnicu, koja možda nikada neće ni biti napisana, ali će kao stožerni kamen blistati u polumraku virtualnih svjetova.

Nemjerljiv doprinos nenapisane Priručnice reverzibilnosti komunikacije na web servisima, ostat će kao trajno podsjećanje na izuzetnost autorice.

Možda više od same Priručnice, jer nju bi ako se ikad objavi trebalo čitati s razumijevanjem, što znamo da je teško, gotovo nemoguće, jer ljudi a oni su uglavnom korisnici servisa, nekako su uspjeli savladati vještinu čitanja, za razliku od vještine razumjevanja, dakle više od same Priručnice na populaciju web korisnika djelovao je proces nastanka Priručnice.

U tom nastanku došla je do izražaja, mistična, gotovo bih se usudio reći mesijanska privlačnost gospođice Biserke Pelegrini. Bilo je nevjerovatno gledati tu masu sljedbenika, kako s karakterističnim, pomalo glupastim osmjesima bulje u ekran, u polumraku svojih usamljenih svjetova, lica obasjanih svjetlosti ekrana, osjećali su pripadnost, zajedništvo, neku ranije nedoživljenu ugodu.

Djelomično svjesni, da sudjeluju u nastajanju djela, koje zasigurno neće biti proglašeno, remekdjelom, niti prijelomnim djelom nacionalne književnosti, ali poslije kojega više ništa neće biti isto.

Prvim retkom Priručnice, stubokom se promijenila klima odgovornosti u iznošenju samoga sebe i cilju dosizanja statusa karijernih Blogera.

Svaki onaj tko je pročitao makar samo riječ Priručnica, više nikada ne može reći nisam znao, ni floskule o krhkosti znanja ne mogu proći, jer snaga riječi gospođice Biserke Pelegrini, ne ostavlja mjesta krhkosti.

Svi oni koji su sudjelovali, oni koji su željeli a nisu imali hrabrosti, oni koji su željeli ali su imali zabranu, oni koji su začuđeno gledali, i na koncu oni koji ne vjeruju, oni koji su spremni, prožeti vlastitim strahovima, zatajiti genijalnost gospođice Biserke Pelegrini, svi ali baš svi koji su makar na trenutak obasjani zrakom zajedništva, koja je zauvijek raspršila polumrak ovih prostranstava, moraju znati odgovoriti generacijama koje dolaze na pitanje:

Gdje si bio kad se pisala Priručnica
- 18:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

koliko još

koliko još

otkucaja

sata

srca

koliko svitanja

zar je to uopće važno, možda nas spoznaja da nećemo zauvijek biti ovdje, uvjeri da je vrijedno uživati u svakom otkucaju, sata, srca, svakom svitanju
možda kad prihvatimo, ako prihvatimo, kratkotrajnost ovog posuđenog vremena, u ovoj predstavi. u kojoj smo nositelji glavnih uloga postanemo bar malo bolji prema sebi, i prema drugima jednako kratkotrajnima
možda kao što marioneta kaže dozvolimo ljubavi, ili već nečemu kako god ga nazvali da umanji ono što nismo, kako bi mogli biti ono što jesmo, u punom sjaju te skromne jedinstvenosti svakog od nas
- 01:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 28.08.2015.

Tabula rasa

čovjek se rađa kao tabula rasa, kažu neki, u stvari mogao bi ja i proguglat, pa napisat da je to prvi rekao nekakav John Locke, pa bi ispalo da mi je filozofija, ono omiljena razbibriga dok se brijem svaki treći dan jer sam racionalan, a neki bi rekli i lijeni Dalmatinac, ali eto lijen sam pa neću, neka to ostane nedorečeno

mogao bi odmah i tu tabulu rasu, prevest sa latinskog, da ispadne da ga govorim kao stari Latinci, ali eto neću ni to,
nek ostane nedorečeno

mogao bi se ja i složiti s tim i pristati na ulogu prazne ploče, iako baš i nije neka uloga, ali neću za inat

možemo se mi rađat prazni koliko nam drago, i onda pisat po toj ploči do besvjesti, ispisivat svoja stremljenja i težnje, uspone padove i stramputice

ja ipak mislim da je na toj ploči i prije nego li se rodimo, upisana potreba da budemo voljeni, malo bar malo više od drugih, da budemo mrvu važniji, da budemo najvažniji

i nema ništa loše u tome, sve dok ne zaboravimo da svako od nas ima isti taj prvi zapis, svako na svojoj ploči ponaosob

i kao što reče, jedna moja draga prijateljica, ljubav je davanje, nesebično bez potrebe da bude uzvraćeno, i samo oni koji tako znaju voljeti, su sretni ljudi

samo oni koji se odreknu tog prvog zapisa mogu ispisati svoju ploču do kraja, jer potreba za tim malo više, tom mrvom, tim najviše, je u stvari ljubav prema samom sebi, od koje one druge ljubavi, za kojima toliko čeznemo, i ne primjetimo
- 15:26 - Komentari (11) - Isprintaj - #

wonabe fresh

Sve što trebamo je ljubav, puno sreće želim svima koji je traže.
- 00:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #