Fressssssh

Recenzija

Nisam mogao ne prihvatiti.

Kolega exCaYg koji me je i nagovorio da vam se pridružim na ovom servisu u jednom od njegovih napada neurotičnosti, uzročno posljedično povezanih s malodušnosti, nakon što nije postao top Bloger, je naprasno u njegovom pretjeranom stilu odustao od obveze da napiše govor za promociju Priručnice, te recenziju iste.
Iz poštovanja prema autorici Priručnice, gospođici Biserki Pelegrini, prihvatio sam se te časne i ujedno teške zadaće.

Zašto teške, i pitanje i odgovor se nameću sami po sebi, naravno da je teško recenzirati, još nenapisanu Priručnicu, koja možda nikada neće ni biti napisana, ali će kao stožerni kamen blistati u polumraku virtualnih svjetova.

Nemjerljiv doprinos nenapisane Priručnice reverzibilnosti komunikacije na web servisima, ostat će kao trajno podsjećanje na izuzetnost autorice.

Možda više od same Priručnice, jer nju bi ako se ikad objavi trebalo čitati s razumijevanjem, što znamo da je teško, gotovo nemoguće, jer ljudi a oni su uglavnom korisnici servisa, nekako su uspjeli savladati vještinu čitanja, za razliku od vještine razumjevanja, dakle više od same Priručnice na populaciju web korisnika djelovao je proces nastanka Priručnice.

U tom nastanku došla je do izražaja, mistična, gotovo bih se usudio reći mesijanska privlačnost gospođice Biserke Pelegrini. Bilo je nevjerovatno gledati tu masu sljedbenika, kako s karakterističnim, pomalo glupastim osmjesima bulje u ekran, u polumraku svojih usamljenih svjetova, lica obasjanih svjetlosti ekrana, osjećali su pripadnost, zajedništvo, neku ranije nedoživljenu ugodu.

Djelomično svjesni, da sudjeluju u nastajanju djela, koje zasigurno neće biti proglašeno, remekdjelom, niti prijelomnim djelom nacionalne književnosti, ali poslije kojega više ništa neće biti isto.

Prvim retkom Priručnice, stubokom se promijenila klima odgovornosti u iznošenju samoga sebe i cilju dosizanja statusa karijernih Blogera.

Svaki onaj tko je pročitao makar samo riječ Priručnica, više nikada ne može reći nisam znao, ni floskule o krhkosti znanja ne mogu proći, jer snaga riječi gospođice Biserke Pelegrini, ne ostavlja mjesta krhkosti.

Svi oni koji su sudjelovali, oni koji su željeli a nisu imali hrabrosti, oni koji su željeli ali su imali zabranu, oni koji su začuđeno gledali, i na koncu oni koji ne vjeruju, oni koji su spremni, prožeti vlastitim strahovima, zatajiti genijalnost gospođice Biserke Pelegrini, svi ali baš svi koji su makar na trenutak obasjani zrakom zajedništva, koja je zauvijek raspršila polumrak ovih prostranstava, moraju znati odgovoriti generacijama koje dolaze na pitanje:

Gdje si bio kad se pisala Priručnica