Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

utorak, 28.03.2006.

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Ashiwy – ljudi čudnog izgleda

Prvi ljudi kojima su Božanska bića napučila Svijet zvali su se Ashiwy. O tome nam priča legenda plemena Zuni. Prema predaji ti prvi ljudi Ashiwy bili su doista čudnog izgleda. Naime, imali su kratke repove i jako duga uha. Kada bi Ashiwy odlazili na spavanje oni bi legli na jedno uho, a drugim bi se pokrili. Na rukama i nogama imali su među prstima plivajuće kožice kojima su izvrsno plivali. Glava i tijelo bilo im je pokriveno mahovinom. Bez obzira što su bili izvrsni plivači Ashiwy su obitavali na suhom i kretali se kopnom, a kada su konačno pronašli mjesto koje im se učinilo pogodnim za stanovanje posjetila su ih Božanska bića koja su Ashiwyma skratila uha i odsjekli im repove, okupali ih u čarobnim izvorima nakon čega je nestalo mahovine s njihovih tijela, pa su Ashiwy konačno nalikovali današnjim ljudima. Nakon Ashiwa Svijet su napučili Hopy, pa Meksikanci, za njima Kokonino, Pime, Navaho te Apachi. Tako su ljudi dolazili na ovaj Svijet, a uvijek ih je pratila tutnjava gromova od kojih je cijela Zemlja podrhtavala. Tako je to bilo do završetka četvrtog magijskog ciklusa, a onda su se na Svijetu pojavila dva čudna ljudska bića čije su glave bile prekrivene kapuljačama. Božanska bića su ih zaustavila: 'Stanite! Tko ste vi? Vi ne pripadate niti jednom narodu, niti jednom plemenu, kamo ćete vi?' Bili su to Vještica i Vještac koji odgovoriše: 'Idemo među Ashiwe.' Božanska bića su bila zbunjena: 'Vi niste njihovi i možda Vas oni neće prihvatiti.' 'Hoće, sigurno će nas prihvatiti.' Ogovorila su čudna bića Božanskim bićima. No, božanska bića nisu željela samo tako pustiti nekoga među ljude, pa su zatražila dodatna objašnjenja. 'Ljudima nosimo sjemenja biljaka u rukama. Sjeme ćemo dati poglavici Ashiwa, a on će nam zauzvrat dati živote svoje dvoje djece.' 'Zašto vam mora dati živote svoje djece?' željeli su znati Božanski stvorovi. 'Zato da bi mogla padati kiša koja će natopiti zemlju iz koje će niknuti sjemenje.' Božanska bića zabrinuto su se savjetovala, a onda odluče pozvati poglavicu Ashiwa i sve mu objasniti. Poglavica je bio vrlo zabrinut, jer prva glad već se javljala među mnogobrojnim ljudima koji su iznenada napućili zemlju u velikom broju. Na kraju poglavica je pristao i odveo je vješce k djeci svojoj. Vještica položi ruku na grudi djevojke te u njezino tijelo prijeđe magična moć. Isto to učini i vještac na grudima mladića. Nakon toga sin i kćerka poglavice umru u snu. Vješci poduče poglavicu kako će sahraniti svoju djecu i kako će sjemenje položiti u zemlju da bi ono niknulo, pa zauvijek nestanu. Drugog jutra počne padati snažna, teška i jaka kiša. Kiša je padala četiri dana i četiri noći, a petog jutra zemlja zatutnji i iz nje izađe mladić, sin poglavice, živ i zdrav. Tada počinje padati nježna kiša poput kapljica rose te i ona stade natapati zemlju. Ta kiša opet je padala četiri dana i četiri noći, a petog jutra zemlja ponovno zatutnji i iz groba izađe djevojka, kćer poglavice, živa i zdrava. Jedanaestog jutra niknu sva sila biljaka koja još i dana hrane ljude. No, kada su Ashiwe kušale plodove oni su bili ljuti, a to nije bilo dobro za ljude. Tada se pojave razne ptice i plahe šumske životinjice koje stanu jesti hranu koja je niknula iz sjemenja koje su vješci poklonili ljudima. Hrana je postajala sve blaža i sve ukusnija ljudima, ali od tog vremena ljudi muku muče s pticama i životinjama koje im svaku žetvu otimaju hranu. Tako je to još uvijek i dan danas, a sve da bi hrana bila ukusnija.

ponedjeljak, 27.03.2006.

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Vatra i Plamena ptica

U mitologiji plemena Kowychanha postoji i jedna priča o tome kako su ljudi dobili vatru od Plamene ptice. Sada će Vam i nju Athumanunh napisati. U pradavna vremena pleme Kowychanha živjelo je u toplim krajevima, pa im vatra nije trebala, a meso su sušili na Suncu i jeli ga sirovo. Onda pak sa Sjevera stignu hladnija vremena. Kowychanhi su bili prisiljeni graditi pueble, ali u njima je i dalje bilo hladno. Tako u njihovo selo jednog dana doleti božanska Plamen-ptica. Ona upozori sve poglavice da će nastupiti još hladniji dani, pa bi bilo potrebito da im ona pokloni vatru. Poglavice Kowychanha u čudu su se pogledavali, jer nisu znali što je to vatra i što bi oni trebali raditi s njom. Plamen-ptica im objasni za što sve mogu uporabiti vatru, ali da će ona vatru sa svog repa dati samo najpravičnijem, najstrpljivijem i najupornijem. Tako neka za sutra priprave sve ljude koji trebaju nabrati smolastih borovih grana i okupe ih nasred sela. Drugo jutro skupilo se mnoštvo, muško i žensko, staro i mlado. Drugo jutro pojavi se Plamen-ptica, ali postavi još jedan uvjet: vatru će dobiti onaj koji nikada nikome nije odbio pomoć. 'Ima li među vama takvih'' pitala je Plamen-ptica. Mnoštvo je jednoglasno odgovorilo potvrdno. Plamen-ptica poleti, a za njom potrči mnoštvo Kowychanha. Dugo su Kowychanhi slijedili Plamen-pticu kroz močvare, guste šume i visoke planine i sve ih je više odustajalo putem negodujući da ta vatra tog njihovog truda nije vrijedna. Na kraju je ostao samo jedan najsnažniji ratnik koji u sebi pomisli: 'Baš je dobro što su svi odlučili odustati tako ću samo ja postati vlasnik vatre i svi će mi za nju morati dat najbolje kože.' Plamen-ptica stane i prekori ga: 'Ni ti nisi zaslužio vatru, jer misliš samo na sebe.' Plamenorepa odleti i vrati se natrag u prazno selo Kowychanha jer se još nitko nije uspio vratiti s dugog puta. No, Plamen-ptica u jednom pueblu primijeti mladu djevojku: 'Zašto ti djevojko nisi pošla sa svojim suplemenicima?' Djevojka tiho odgovori Plamen-ptici: 'Nisam imala kome ostaviti bolesnog i nemoćnog oca.' Plamen-ptica je upita: 'Gdje su ti smolaste grane? Ti si zaslužila vatru.' Plamen-ptica upali djevojci vatru i odleti. Nastane silna zima, a prvi Kowychanhi stanu se vračati u svoje selo. U pueblu djevojke i njezinog oca vatra je širila ugodnu toplinu. Djevojka nesebično otvori vrata svog puebla i pozva redom svoje suplemenike da na njezinoj vatri upale svoje smolaste grane i tako vatru odnesu u svoje pueble. Tako je u ta davna vremena vatra dospjela među Kowychanhe zaslugom skromne djevojke.

nedjelja, 26.03.2006.

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Nastanak zviježđa Veliki Medvjed

Prema priči Muskuaki (lisice) naroda to se dogodilo jednom davno prije mnogo godina u vrijeme kada je počela zima. Noć prije pao je prvi snijeg, neobično bijel i mekan poput perja. S prvim jutarnjim svijetlom tri mlada ratnika-lovca krenuli su u lov ne bi li pribavili hranu. Jedan od njih sa sobom je poveo svog psa kojeg je nazvao Držičvrsto. Hodajući tako kroz šumu pored rijeke lovci su naišli na trag koji je vijugao kroz nisko raslinje i grmlje. Odlučili su pratiti trag koji ih je napokon odveo do pećine u kojoj je bio smješten medvjeđi brlog. Lovci su brzo skovali plan kako istjerati medvjeda iz pećine. Najstariji od njih ušao je u pećinu, a druga dvojica postavili su se izvan nje pripravni da pogode medvjeda u trenutku kada bude izlazio iz brloga. Kad je najstariji lovac pogodio medvjeda strijelom te ovaj počeo bježati van pećine, on dovikne svojim prijateljima da medvjed izlazi i da budu pripravni. No, medvjed je izašao toliko brzo da su lovci van pećine ostali zbunjeni i nisu stigli reagirati. Najmlađi lovac poviče: 'Kako trči brzo! Ide prema Sjeveru, prema mjestu odakle dolazi zima.' Najmlađi potrči za njim ne bi li medvjeda skrenuo prema drugoj dvojici. Sada pak srednji lovac poviče: 'Pazi! On je skrenuo prema Istoku i ide prema mjestu s kojeg dolazi Dan.' Srednji lovac potrči ne bi li sada on skrenuo medvjeda prema drugoj dvojici. Sada pak je već i najstariji lovac izašao iz pećine i on upozori: 'Vidim ga! Ide prema Zapadu. Trči prema mjestu na kojem Sunce zalazi. Požurite prijatelji!' Najstariji lovac potrči prema medvjedu, a s njim je trčao i njegov pas Držičvrsto. Sva trojica lovaca tako su trčala za medvjedom ne bi li ga skrenula prema drugoj dvojici. Onda pak najstariji stane i primijeti: 'Ooo, pa naša Pramajka-Zemlja je ispod nas! Medvjed nas vodi u Nebo. Vratite se prijatelji prije nego li bude prekasno!' No, lovci su već bili previše visoko, Nebeski Medvjed odvukao ih je već daleko. Oni ga tada nastave progoniti i na kraju ga uspiju ubiti. Raskomadavši medvjeda meso su slagali na grane javora (tako još i danas javor svake jeseni ima lišće krvavo-crvene boje – po Athumanunhu) Lovci su medvjeđu glavu bacili prema Istoku, pa se tako svake zime na istoku, trenutak prije Zore, pojavljuje skupina Zvijezda u obliku glave medvjeda. Medvjeđu kičmu lovci su bacili na Sjever, pa ako točno u ponoć, tijekom zime pogledate na Sjever vidjet ćete medvjeđu kičmu koju okružuju Zvijezde. Na kraju Athumanunh će Vam skrenuti pozornost da ako u bilo koje doba godine noću pogledate u Nebo vidjet ćete slijedeći prizor: četiri sjajne velike Zvijezde čine pravilan kvadrat, a iza njih su još tri velike sjajne Zvijezde, pa jedna manja i nešto bljeđeg svijetla. Pogodili ste! To je Zviježđe Velikog Medvjeda, u kojem četiri zvijezde u kvadratu predstavljaju Nebeskog Medvjeda, one tri su lovci koji ga neumorno slijede, a ona najmanja i nešto bljeđeg svijetla je pas Držičvrsto koji pomaže lovcima u progonu. Tako se tih osam Zvijezda stalno kreću Nebom i vide se tijekom cijele godine, nikada ne nestaju i nikada se ne odmaraju kao neke druge Zvijezde. Jasno je da lov na medvjeda traje stalno sve do trenutka kada ga lovci ne ulove.

subota, 25.03.2006.

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Tajnoviti otok Nantaket i Maushop

U mitološkoj priči plemena Vamponga , prije mnogo mnogo mjesečevih izlazaka strašna je ptica terorizirala narod Vamponga. Ta strašna ptica dolijetala bi na južnu obalu Kejp Kod i otimala djecu Vamponga. Mnoge su nesretne majke ostale bez svoje djece ucviljene i neutješne, a to sve jako je pogađalo mlade i snažne ratnike koji su željeli pomoći, ali nisu imali nikakav naum kako to i učiniti. Napokon mladi ratnik imena Maushop odluči da će ubiti strašnu pticu i spasiti otetu djecu Vamponga. Kad se strašna ptica pojavila Maushop je stane pratiti te prepliva morski tjesnac i nađe se na nepoznatom otoku imena Nantaket. Na tom otoku Maushop pronađe otetu djecu koju vrati njihovim majkama, no, Maushop se vrati natrag na prekrasni otok, legne pod najveće drvo i poželi zapaliti svoju lulu. No, duhan koji je ponio izgubio je plivajući, pa sada Maushop stane tražiti travu koja bi mogla zamijeniti duhan. Pronašao je odgovarajuću travu, ali ona je bila čarobna. U dimu koji je otpuhnuo Maushop nestane, a kišni oblaci krenu prema kontinentu donoseći žednoj zemlji potrebitu kišu. Vamponge još i danas kada vide kišne oblake koji dolaze iz smjera otoka Nantaket govore: 'To Maushop puši svoju lulu i šalje toliko potrebitu kišu za rast biljaka i gašenje žeđi životinja i ljudi…'

petak, 24.03.2006.

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Velika Morska Kornjača – postanak Zemlje

Prema mitologiji sjevernoameričkih naroda iz plemena Hjurona u početku na Svijetu nije bilo ničega, samo veliko i nepregledno vodeno prostranstvo. Jedini živi stvorovi koji su tada obitavali na Svijetu bile su životinje koje su živjele pod vodom, na vodi, ili su mogle letjeti zrakom, pa se spustiti na vodenu nepreglednu masu. Onda odjednom, niotkuda s Neba padne žena. Dvije divlje patke u zraku su je prihvatile svojim krilima i tako je nosile dugo kroz zrak, ali pticama je teret postao teško breme i sve su više osjećale umor. Patke su znale da ako ispuste ženu ona će se sigurno utopiti, pa su stale glasno dozivati ostale žive stvorove kako bi im pomogli. Pozivu su se odazvali gotovo svi živi stvorovi, ali nitko nije mogao na sebe prihvatiti teret, a onda se iz velikih dubina pojavila divovska Morska Kornjača. 'Spustite na moja leđa nebesku stanovnicu i ja ću je zauvijek nositi.' – predložila je Velika Morska Kornjača. No, da bi žena mogla živjeti bila joj je potrebita zemlja na kojoj će izrasti biljke koje će Nebesku ženu hraniti. Mnoge su životinje počele roniti prema dnu dubokog mora ne bi li dohvatile grumen zemlje s dna, ali to niti jednoj nije pošlo za rukom. Zadnja od svih zaroni žaba. Dugo žabe nije bilo na površini, a onda se pojavila s grumenom zemlje koji je dala Nebeskoj ženi. Nebeska žena razastre zemlju po leđima kornjače i odjednom nastane veliko kopno. S vremenom bogovi napuće kopno biljkama i kopnenim stvorovima, a potekle su i prve rijeke s pitkom vodom. Na kraju Nebeska žena rodi djecu koja napuće kopnu i tako nastane prvi ljudski naraštaj. Za Hjurone Zemlja još i dan danas počiva na leđima divovske kornjače.

četvrtak, 23.03.2006.

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Kod svih naroda Sjeverne Amerike, Athumanunh tu podrazumijeva narode koji su živjeli i još žive sjeverno od današnjeg Meksika, razlikujemo dva tipa junaka koji imaju od plemena do plemena samo različita imena, a to su: Pramajka-Pauk i njezini unuci Blizanci Ratnici. Pramajka-Pauk u potpunosti je ženski tip junakinje (Athumanunh će je po svom nahođenju usporediti s Evom ili možda Lilit) i ona kao takva raspolaže sposobnošću transformacije kroz mitološke priče naroda Sjeverne Amerike. Dakle, Pramajka-Pauk uvijek živi sama ili povremeno sa svojim unucima, a može se preobraziti u staricu ili pak ponekad u vrlo mladu i zgodnu djevojku. Ona svojim mudrim savjetima kroz mitološke priče pomaže dobrim ljudima, a one druge s lošim mislima proganja u Podzemni svijet. Ratnike Blizance vrlo je teško definirati, jer oni u sebi nose praiskonski dualizam koji je temelj svakoga čovjeka. Najčešće su to mladi i snažni ratnici, no, mogu biti i mudri starci, jedan je uvijek dobar, a drugi je tada loš i zao. Dok jedan živi na snažnim Sjeveru drugi obitava na nježnom Jugu i baš ta ravnoteža održava Svijet u postojanju. Ratnici Blizanci zapravo su personifikacija čiste akcije, obično imaju natprirodno (božansko) podrijetlo, a Svijetu su donijeli sigurnost i harmoniju jer su u bitkama uništili zlonamjerne bogove. Vrhovno božansko biće je Stvoritelj koji je čovjeka stvorio od praha ili blata i on je Jedan, on je Sve i on je u Svemu. (Dolaskom Europljana – bijelaca isti ga preimenuju u Duha Svetoga, a narodi Sjeverne Amerike tada ga prihvaćaju kao Velikog Duha Manitoua – po Athumanunhu) Za narode Sjeverne Amerike Sunce je Veliki Otac, a Zemlja je Velika Majka, pa boravak na Suncu i dodir Zemlje za njih predstavljaju najveći blagoslov. Vjetrovi, kiše, oluje i gromovi za narode Sjeverne Amerike su načini pomoću kojih komuniciraju Veliki Otac i Velika Majka. Značaj Mjeseca i Zvijezda varira od plemena do plemena naroda Sjeverne Amerike. Rijeke, planine, pustinja, kamenje, voda, životinje, biljke i ljudi obdareni su izuzetnom snagom koja štiti, a pomoć se traži kroz molitve od dobrih Duhova koji su pomoćnici Velikog Duha ili Stvoritelja. Kod većine plemena naroda Sjeverne Amerike ne postoji koncept života nakon smrti, ali poneka plemena, poput Hopia, imaju i to (dolina koja se nalazi ispod Velikog jezera na čijim livadama žive sretni ljudi koji su činili dobra dijela za života, dok oni drugi vječito prelaze pustinju u kojoj raste samo trnje – po Athumanunhu) Mitologija i njezine nevjerojatne priče prenosile su se tijekom zime kada bi najstariji starac ili starica okupljenima oko vatre usmeno prenosila priče koje su morale biti veličanstvene i tajnovite standardnog početka i kraja. Kako su se te priče prenosile samo usmenim predanjima, poneki od doseljenika bijelaca, pokušali su ih sačuvati od zaborava zapisujući ih, no, tu su bilježene samo činjenice bez posezanja za analizom tih činjenica, pa su mnoge mitološke priče izgubile svoju originalnost i nama ostale samo kao fragmentirani podaci koji su još k tome i nerazumljivi, a nekima od Vas onda i doista mogu sličiti samo na basne za malu djecu. No, to nikako nije točno, ali Athumanunh je tu nemoćan i može Vam samo prenositi te fragmente koji su nekada bili izgovarani bez grešaka i bez izostavljanja bitnih činjenica, jer to su rituali i čarolije zbog kojih je cijeli narod, ako bi se nešto pogrešno izgovorilo ili možda izostavilo, mogao gladovati ili bi ga zadesila strašna nesreća.

utorak, 21.03.2006.

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Kako su jeleni prestali proganjati ljude – mit naroda Sauka

U davna prastara vremena mnoge šumske životinje proganjale su i napadale ljude. Jednom bogu stvoritelju Visake to dozlogrdi i on odluči odučiti šumske zvijeri i druge šumske stvorove od proganjanja ljudi. Tako Visake sretne jelena i mirno ga priupita: 'Kamo tako žuriš prijatelju?' Jelen dakako nije prepoznao velikog boga Visake, pa mu je usput odgovorio: 'Ma ne pitaj! Žurim u lov na ljude. Nisi li možda vidio kojeg čovjeka u blizini?' Visake mu odgovori: 'Vidio sam ga na jednu milju odavde na jednom šumskom proplanku.' Jelen se brže-bolje dade u potragu, a Visake nabere punu vreću najkiselijih divljih jabuka. Vreću stavi sebi na leđa i preko nje obuče kožnu tuniku. Izgledalo je da je vreća s kiselim jabukama zapravo leđa čovjeka u kojeg se prerušio Visake. Visake potraži jelena koji ga ovaj puta nije prepoznao, pa je u dva-tri skoka dograbio Visakea za leđa svojim snažnim zubima. Istog trenutka jelen ispusti leđa čovjeka (vreću s kiselim jabukama) i stane pljuvati gadeći se pri tomu. Dugo je još jelen gadeći se okusu pljuvao i usput pričao svim šumskim stvorovima kako je gadnog okusa ljudsko meso. Od tog trenutka jeleni i druge plahe šumske životinje izbjegavaju susrete s ljudima i radije se drže podalje od njih.

ponedjeljak, 20.03.2006.

Grčka mitologija

Ljudski naraštaji u mitologiji

Besmrtni bogovi stvoriše ljudski rod koji je u početku bio sretan i blagoslovljen. Bilo je to u doba kada je Nebom vladao Kron. Ljudski rod je stvoren i počelo je zlatno doba, ljudi su živjeli poput blaženih, nisu znali za brige, nisu trebali raditi, nikada nisu upoznali tugu i bol. Život ljudi prolazio je u radosti i sreći, bez bolesti, ispunjen vječitim zabavama i gozbama. Smrt koja bi nastupila nakon dugog, dugog, čak predugog života dolazila je kao spokojan i tihi san. Zemlja je bila darežljiva prema ljudima zlatnoga doba, oranice su rađale same od sebe, a stada su bila mnogobrojna i mirno pasla na plodnim pašnjacima. Ljudi zlatnoga doba nisu poznavali ratove i bitke, a i sami bogovi silazili bi među ljude i s njima zapodjevali razgovore i od njih tražili savjete. Nakon smrti ljudi zlatnoga doba postajali bi dobri duhovi koji su štitili i branili pravdu, a osuđivali i kažnjavali zlo. No, zlatni ljudski rod iznenada je izumro, pa su bogovi bili prisiljeni stvoriti novi ljudski rod koji se naziva srebreni. Taj novi naraštaj ljudi više nije bio sretan kao zlatni naraštaj. Ljudi srebrenog doba ni po snazi ni po umu nisu bili jednaki ljudima zlatnoga naraštaja. Bilo je potrebito čak stotinu godina da ljudi srebrenog doba odrastu i ojačaju te da napuste svoje roditelje i počnu živjeti samostalno. Poradi toga njihov život u zrelom dobu bio je izuzetno kratak. Ljudi srebrenog naraštaja nisu se pokoravali bogovima i nisu im željeli prinositi žrtve. Zeus se rasrdio na ljude srebrenog naraštaja i bacio ih je u podzemno carstvo gdje su nastavili živjeti ne znajući za tugu ni radost. Nakon srebrenog, Zeus je stvorio ljude bakrenog naraštaja od drške svojega teškog bakrenog koplja. Bili su to izuzetno snažni i vrlo strašni ljudi. Bili su izuzetno visoki rastom i neizmjerno snažni, nisu trebali hranu, pa nisu ni poznavali zemljoradnju, a isto tako nisu jeli ni plodove, a ni meso. Ljudi bakrenog naraštaja međusobno su se uništili u bespoštednim ratovima i sukobima. Nakon bakrenog naraštaja Zeus je stvorio novi naraštaj, a bio je to naraštaj heroja. Naraštaj koji je bio skoro ravan bogovima (polubogovi), bio je to pravičniji naraštaj ljudi od bakrenog naraštaja. Međutim, naraštaj heroja nezaustavno je nestajao ginući u opasnim i krvavim bitkama (pored sedam vratiju kod grada Tebe u Kadmovoj zemlji boreći se za Edipovo nasljedstvo – po Athumanunhu) Najveći ih je broj izginuo tijekom Trojanskog rata pod zidinama Troje. Zeus ih je, nakon što ih je ugrabila Smrt, naselio na 'otoke sretnih', na sam rub poznatog Svijeta i daleko od živih. ('otoci sreće' nalaze se u uzburkanim vodama strašnog Oceana – po Athumanunhu) Posljednji ljudski naraštaj, peti, željezni naraštaj stvoren je i traje još i dan danas. Ljude željeznog naraštaja noću i danju tišti tuga i umara rad, muče ih raznorazne brige, stalno im se miješa dobro i zlo. Athumanunh u svojim promišljanjima pokušat će Vam navesti neke od briga i muka željeznog naraštaja ljudi: djeca ne poštuje svoje vlastite roditelje, prijatelj više nije odan prijatelju, gost ne nalazi gostoprimstvo, među rođenom braćom više ne vlada sloga, među supružnicima nema ljubavi, nitko više ne cijeni i ne poštuje Pravdu i Istinu, svuda vlada nasilje i nema više dobra. Željezni naraštaj poštuje samo novac, oholost i silu. Athumanunhu je postalo jasno da su bajne božice, odjevene u prozirne bijele haljine, imena Savjest i Pravda zauvijek napustile ljude željeznog doba, pa su se stoga lagano među željezni naraštaj ukorijenile mračne božice Zlo i Nevolja.

subota, 18.03.2006.

Grčka mitologija

Tajnovito doba Noći – vrijeme kada Selena ljubi Endimiona

Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji. Božica Nikta, božica Noći putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i bogovi polako tonu u blaženi San. Oko nečujne kočije Niktine tiskaju se mnogobrojne Zvijezde i Zvjezdice i na usnulu Zemlju prosipaju svoju lažnu svijetlost. Noć je zamijenila Dan. Pored kočije Nikte mirno jašu i čuvaju je snažni i mladi sinovi božice Zore (Aurora) Eol i Astrej. Onda pak se iz smjera Istoka na Nebo stane penjati božica Selena, božica Mjesec, u kočiji koju vuku tvrdorogi snažni bikovi. Selenina bijela gotovo prozirna haljina i njezin bijeli veo u obliku polumjeseca obasjavaju zaspalu zemlju i kao da je zalijevaju svojim srebrenim zrakama. Na kraju svog puta Selena se spušta u duboku pećinu planine Latme u tajnovitoj zemlji Kariji, jer tamo spava utonuo u vječni San prekrasni bog vječiti mladić Endimion (Endimion je prastari karijski bog Sna – po Athumanunhu) Neizmjerno ljubi i voli Selena Endimiona, svake se noći Selena naginje nad Endimiona, miluje ga i šapuće mu najslađe i najnježnije ljubavne riječi. No, usnuli Endimion ne čuje Selenin ljubavni šapat, pa je poradi toga i Selenina (mjesečeva svijetlost) svijetlost koju prosipa po usnuloj Zemlji vrlo tužna. Jutro je sve bliže i bliže, pa se božica Selena mora žurno udaljiti prema horizontu, a na dalekom Istoku već se pojavljuje rumena vjesnica božice Zore Eolforos (Jutarnja Zvijezda). Iza nje odmah se pojavljuje i ružičastoprsta Aurora koja otvara vrata iza koji će se pojaviti svijetli bog Helios (bog Sunce). Obučena u svjetložutu haljinu uzlijeće Aurora svojim ružičastim krilima na osvijetljeno Nebo koje je obojano ružičastim svijetlom. Iz svog zlatnog ćupa sipa Aurora, na još uvijek usnulu Zemlju, kapljice rose. Kapljice u tišini padaju na travu i cvijeće koje se stane presijavati u dijamantnim bojama. Tog trenutka zemlja počinje mirisati kao mlada djevojka i probuđena iz slatkog sna Zemlja pozdravlja Heliosa koji izranja na obzoru Istoka. Svijetli Helios izlazi iz dubina Oceana i penje se na Nebo u svojim kolima koja vuku četiri snažna konja kojima žilama teče vatra. Kada ugledaju Heliosa Zvijezde i Zvjezdice stidljivo se sklanjaju i bježe u njedra tamne majke Nikte (Noći). Helios svijetli sve snažnije i sve je više na Nebu s kojeg nesebično prosipa svoje životodavne zrake na Zemlju na kojoj sve raste zadovoljno toplinom i životom. Onda pak kada završi svoj dnevni put Helios se na Zapadu spušta u svijetle vode Oceana gdje ga čeka njegov zlatni čamac koji će ga odnijeti natrag na Istok u njegov čudnovati dvorac. U tom tajnovitom dvoru Helios će se odmoriti tijekom vladavine Nikte kako bi slijedećeg dana izašao u zlatnom bljesku.

petak, 17.03.2006.

Grčka mitologija

Rat bogova i titana

Kad je prelijep i snažan mladoliki bog Zeus zbacio s vlasti svog strašnog oca Kronosa, na stranu svrgnutog boga stanu moćni i strašni titani. No, koliko je pravo na prijestolje podijelilo titane vidljivo je iz toga što su poneki titani ipak stali na stranu mladog Zeusa. Titani koji su ostali vjerni Zeusu bili su Ocean i njegova kćer Stiks, te djeca njezina Smjelost, Moć i Pobjeda. Zapodjenuta je strašna i bespoštedna borba za vlast nad Svijetom koji se tek stvarao. Kad je već izgledalo da će bogovi Olimpljani izgubiti bitku, u trenutku njihovog očaja, kada su potisnuti na visoku planinu Olimp gdje su zauzeli posljednje složaje za presudnu bitku, iznenada se u taj bespoštedni i strašni rat uključe kiklopi. Kiklopi iskuju Zeusu strašne munje i gromove i bitka se nastavila slijedećih deset godina, no, opet nije bilo pobjednika niti pobijeđenoga. Tada se Zeus dosjeti da u Zemljinim njedrima tamnuju giganti, strašni storuki divovi hekatoniri. Zeus ih oslobodi tamnovanja u koje ih baci Kronos, a hekatoniri mu se oduže tako što krenu u rat na njegovoj strani. Strašni storuki hekatoniri, užasna izgleda, ogromni kao najviše planine hrabro jurnuše u prvim redovima u borbu protiv titana. Odvaljivali su tako hekatoniri velike gromade planina i iz sto ruku bacali ih na titane, majka Gea je stenjala jer tutnjava je bila neizdrživa, pa se uplašio i sam mračni Tartar koji je mirno spavao u mračnim dubinama. Zeus je prednjačio ispred svih Olimpljana, nemilice je bacao munje i gromove prema titanima i ubrzo se zapalio i sam zrak, a gorjela je i čitava Zemlja, Mora su bila kipuća, a dim i smrad sumpornih para bio je nesnošljiv. Napokon moćni titani pokleknu, a Olimpljani ih okuju i bace ih u duboki i mračni Tartar. Pokraj neprobojnih bakrenih vratiju stražarske pozicije zauzmu heketoniri koji zauvijek ostanu tu da paze na poražene i okovane titane. Tako je prošla vlast titana i na Zemlji zavladaju bogovi Olimpljani, no, surov postupak Zeusov s djecom njezinom (titanima) rasrdi majku Geu, te ona stupi u ljubavni odnos s mračnim Tartarom. Iz te mračne veze rodi se stoglavo čudovište Tifon. Bio je Tifon strašan zmaj sa sto glava koje su zavijale strašnim glasovima. Kada je Tifon urlao i zavijao istodobno se čuo lavež pasa, muk razjarenog bika, lavlja rika i ljudski bojni pokliči. Nova je opasnost prijetila Olimpljanima, ali to će Vam Athumanunh opisati jednom drugom zgodom.

četvrtak, 16.03.2006.

Grčka mitologija

Asklepij – sin Apolonov

Srebroluki bog Apolon, pored toga što je bog svijetlosti, još je i bog koji može očistiti čovjeka od poroka prolivene tuđe krvi. Tako je Apolon i bog koji proriče volju svoga oca, boga Zeusa, ali Apolon je i strašni bog koji kažnjava ljude i na njih šalje bolesti, može poslati Smrt svojim zlatnim strijelama, no, opet Apolon je i milostivi bog koji može izliječiti čovjeka. Naime, Apolonov sin Asklepij je bog liječnika i liječničke vještine. Sada će Vam Athumanunh ukratko opisati tog Apolonovog sina. Apolon je svoga maloga sina Asklepija dao mudrom kentauru Hironu sa zadaćom da ga odgoji i nauči ga mudrosti liječenja. Hiron je nesebično i uz puno uloženog truda odgajao malenog Asklepija na padinama planina Peliona, pa je Asklepij ubrzo postao toliko vješt liječnik da je nadmašio i samog Hirona, učitelja svojega. (Tako to uvijek i biva i tako to uvijek i biti mora, a sve da bi Svijet i ljudski rod mogli napredovati i cvasti. Učenici uvijek moraju nadmašiti i postati bolji od svojih učitelja – po Athumanunhu i njegovim promišljanjima) Dakle, Asklepije ne samo da je liječio bolesne već je i mrtve vračao u život, no, tu Asklepije malo pretjera i unese strašan nered u red koji stvoriše bogovi. Silno Asklepij rasrdi gospodara Podzemnog Svijeta boga Hada koji se odmah požali bratu svome bogu Zeusu i podsjeti ga na iskonski početak gdje se Zeus, Posejdon i Had dogovoriše o redu i vlasti na zemlji, pod morem i pod zemljom. Dakako i sam Zeus nije bio zadovoljan Asklepijevim miješanjem u jednom uspostavljeni red. Kako Asklepije nije hinio upozorenja bogova Zeus ga iznenada pogodi munjom i ubije ga. Silna i neizmjerna tuga zavlada među ljudima koji su naprosto obožavali sina Apolonovoga. Tako su ljudi Asklepiju podigli mnoga svetišta i posvetili mu mnoštvo hramova, a najpoznatije od njih je Asklepijevo svetište u Epidauru.

utorak, 14.03.2006.

Grčka mitologija

Dafna odbija Apolona

Svijetli, zlatokosi i radosni bog Apolon, bog koji svojim zlatnim strijelama daleko cilja i uvijek pogađa, ponekad je i gnjevan i nemilostiv, ali i on jednom osjeti strašnu bol i tugu. Nakon Apolonove veličanstvene pobjede, nad strašnim zmajem Pitonom koji je proganjao majku Apolonovu, Apolon je stajao nad mrtvim čudovištem gord i ponosan. Odjednom pored njega pojavi se maleni bog Eros, bog ljubavi. Čim je Apolon ugledao Erosa i njegov maleni zlatni luk on se nasmije: 'Što će tebi dijete tako strašno oružje? Bolje ti je da pustiš mene da ja šaljem ubojite zlatne strijele kojima nikada ne promašujem. Pogledaj upravo sam ubio strašnog zmaja Pitona. Zar se ti to možda želiš takmičiti sa mnom vrsnim strijelcem, ili možda želiš postići veću slavu od mene?' Eros se uvrijedi na Apolonove primjedbe i odbijanje da ga primi u društvo svoje, pa namrgođeno odvrati Apolonu: 'Tvoje strijele, o Febe Apolone, doista ne znaju promašiti. No, moje strijele mogu i tebe pogoditi.' Eros se brzo vine u zrak i kod planine Parnas pronađe svog brata Antierosa s kojim ubrzo skuje osvetu za Apolonovu uvredu. Naime, Erosova ljubavna strijela pogodi Apolona i rani njegovo srce, a strijela mržnje Atntierosa pak pogodi prelijepu nimfu Dafne i rani njezino srce. Čim je srebroluki Apolon ugledao predivnu Dafnu silno se zaljubi u nju, no, čim je Dafna ugledala Apolona dade se u paničan bijeg. Apolon požuri za Dafnom uzvikujući: 'O stani nimfo prekrasna! Zašto bježiš od mene i ranjavaš nježne noge u trnju. Stani nimfo, pa ja sam Apolon, gromovnikov sin, ta nisam običan pastir!' No, Dafna je trčala sve brže i brže i sve dalje i dalje od zbunjenog Apolona koji ipak nije odustajao od trke za nimfom. Kad je Dafna osjetila topli dah Apolonov na svom bijelom vratu posta joj jasno da će je Apolon sustići, a snaga ju je već uveliko napuštala. Dafna se tada obrati za pomoć svom ocu Peneju, riječnom bogu: Oče pomozi mi i rastvori Zemlju da me proguta! Oduzmi mi lik oče jer je on uzrok mojemu stradanju!' Penej je dakako posluša i pretvori je u drvo lovora. Dafnino predivno tijelo prekri kora drveta, noge joj obamru i postadu korijenje, a nježne ruke preobliče se u grane koje pokri zeleno lišće. Apolona silno savlada tuga za nimfom, pa on stane dugo stajati tužan pored drveta lovora. Napokon on odsiječe granu lovora i od nje isplete vijenac, te progovori: 'Neka onda bar vijenac od lovora zauvijek krasi moju glavu, moju liru i moj tobolac sa strijelama. Neka drvo lovora zauvijek ima zeleno lišće koje nikada ne vene!' Na Apolonovu tugu lovorovo lišće tiho zašušti i obavi nježno Apolonovu glavu. Da li je Dafna konačno prihvatila Apolonovu ljubav Athumanunh ne zna, no, Apolon nikada više nikoga nije toliko volio kao što je bila Dafna, a lovorov vijenac nikada nije skidao sa glave svoje.

ponedjeljak, 13.03.2006.

Grčka mitologija

Boreadi – krilata braća

Boreadi su istinski mitski letači koji su za razliku od mitoloških letača Perzeja, Belerofonta, Dedala i Ikara, te današnjih pilota, imali svoja vlastita krila. Naime, Boreadi su braća Zet i Kalais junački sinovi Borejovi, bog Sjevernog vjetra, kojima je otac Borej pri rođenju podario vlastita krila. Sjetite se da Vam je u priči o Argonautima Athumanunh spomenuo i braću Boreade, no, mnogi je nisu čitali, a poneki su je možda i zaboravili, pa će Athumanunh na samo njemu svojstven način malo pisati o Boreadima, o braći Zetu i Kalaisu. Dakle, na putu s Argonautima braća Boreadi pristali su brodom Argom u Trakiji, u zemlji kralja i vrača Fineja za kojeg je bila udata njihova sestra Kleopatra. (Nemojte je zamijeniti s Egipćankom Kleopatrom) Braća su spoznala da je Finej začaran i da je njihovu sestru prognao, a djecu njezinu živu u zemlju zakopao po nagovoru svoje druge žene. Braća su se silno rasrdila, ali su u svojoj srdžbi ostali junaci, pa su oslobodili svoje nećake, a nesmotrenog Fineja nisu željeli kazniti osvetom, jer su bili velikog i junačkog srca (po Athumanunhu bili su čak velikodušniji i od samih bogova), te su smatrali krivcem drugu ženu Finejevu. No, nesretnom Fineju bogovi nisu bili skloni poput braće Boreada, pa su ga sami bogovi strašno kaznili. Kazna bogova bila je vječita glad. Naime, strašne harpije, polužene – poluptice, u Trakiju poslali su bogovi kako bi one Fineju pokrale svako jelo, a ono što nisu mogle pojesti zagadile bi izmetima. Opet, braća Boreadi doista su bili velikodušni i iskonski junaci. sažalili su se nad sudbinom Fineja, pa su odlučili da mu pomognu. Tako su Boreadi uzletjeli do samih oblaka i tamo se sakrili. Tako skriveni dočekali su harpije (Athumanunh će napisati da su Boreadi prvi uporabili taktiku današnjih modernih pilota lovaca, naime, Boreadi su harpije napali od strane Sunca.) Harpije ne samo da su bile iznenađene, već su i bile prestrašene jer nisu uočile protivnika, pa su se dale u paničan bijeg, a braća su ih nošena Sjevernim vjetrom njihova oca nemilo proganjala do Plotskih otoka. Tu je došlo do strašne bitke u kojoj bi harpije izvukle itekako kraći kraj da se u tom trenutku nije pojavilo još jedno mitsko krilato biće. Bila je to prekrasna Irida – božica duge, Zeusova osobna glasnica. Ona je uljudno zamolila braću da poštede harpije, a zauzvrat ona će posredovati kod Zeusa i ishoditi to da harpije nikada više ne lete u Trakiju. Braća su dakako pristala na dogovor s prekrasnom božicom koju su izuzetno cijenili i divili joj se. Tako su se Boreadi vratili natrag na brod Argo i nastavili plovidbu s Argonautima, a Plotski otoci ime Strofadi (što u prijevodu znači Otoci povratka – po Athumanunhu) nose još i danas i sjećaju se veličanstvene hrabrosti, ali i milosti iskonskih mitskih letača.

nedjelja, 12.03.2006.

Grčka mitologija

Sirene – čudovišta sa ženskom glavom

Sirene (lat. Sirenes) mitska su čudovišna bića sa ženskom glavom i ptičjim tijelom, a kćeri su riječnoga boga Aheloja i muze Terpsihore. Njihov broj u mitologiji nije poznat i određen, ali Athumanunh će Vam i kod njih ponuditi svoje promišljanje i rješenje. Athumanunh razlikuje ukupno devet predivnih ženskih čudovišta krasnih i umiljatih glasova, a ako Vam Athumanunh prevede njihova imena onda u to ni ne trebate sumnjati. Dakle, sirena Aglajofona – Jasnoglasa, pa sirena Telksiepija – Zamamna, pa onda sirena Pisinoja – Umiljata, sirena Molpa – Raspjevana … ostalih pet Athumanunh će Vam pobrojiti jednom drugom zgodom. Naime, sirene su bile vrlo ponosite na svoje glasova, pa su neoprezno na natjecanje u pjevanju pozvale i same muze. Razumije se, sirene su izgubile od muza, pa su ih muze za opomenu kaznile tako što su im izrasla krila, Athumanunh hoće kazati da su muze sirene pretvorile u pola žene – pola ptice. Po drugoj mitološkoj verziji Athumanunh je pronašao da je božica Afrodita osobno kaznila sirene jer su bile suprotnost ženama i nesklone ljubavi. No, bilo kako da bilo, nakon što su pretvorene u 'nakaze' sirene su se preselile na otok blizu Skile i Haribde, te su na taj otok umiljatim pjevanjem mamile mornare da bi im pile krv. Od mitoloških junaka prvi su zamalo platili svoju neopreznost Argonauti koje je spasio Orfej koji je svojom glazbom nadjačao zavodničko i prijevarno pjevanje sirena. Zamalo je glavom platio i sam Odisej koji je svojim mornarima voskom začepio uši, ali je sebe dao vezati za jarbol jer je silno želio čuti zavodnički pjev sirena. No, dobro, bilo kako da bilo Athumanunh je uvjeren da su sirene isprva simboli duhova podzemnog svijeta u mitologiji, jer u nekim zapisima sirene su nazivane i kao 'muze podzemlja'. Tu njihovu funkciju zorno dočaravaju i slike na nadgrobnim spomenicima i mrtvačkim sarkofazima. Na kraju Athumanunh će vas upozoriti da ne pomiješate sirene s harpijama koje su također pola žene – pola ptice, ali nisu to ista mitološka bića.

subota, 11.03.2006.

Grčka mitologija

Sfinga – neman sa ženskom glavom

Sfinga (lat. Sphinx) mitološka neman sa ženskom glavom, lavljim tijelom i ptičjim krilima kći je stoglavog diva Tifona i njegove strašne žene Ehidne. Sfinga je jedno od najstarijih mitoloških bića koje je stvorila ljudska mašta i umjetnost. U Grčku mitologiju Sfinga stiže s Istoka, a na stvaranje njezinog lika najvjerojatnije su utjecali asirsko-babilonski kipovi krilatih bikova s ljudskim glavama, a napose kipovi drevnih egipatskih vladara (faraona). Naime, drevni Egipćani su svoje vladare prikazivali u lavljem obličju, odnosno u obličju lava koji se ispružio na tlu. Drevni Egipćani te kipove nazivali su Seshep – ankh (Athumanunh će prevesti kao 'živa slika' ili možda kao 'slika živog'). Drevnim Egipćanima tijelo lava predstavljalo je simbol snage, krila su im simbol sveprisutnosti, a ljudsko lice simbol mudrosti, a kada se to sve poveže dobivamo Seshep – ankh. Dakle, glava Sfinge kod drevnih Egipćana obvezatno je prekrivena kraljevskim velom – khepershom i ukrašena dugom kosom, simbolima moći i ljepote. Dok Sfinge drevnih Egipćana prikazuju gotovo uvijek muške osobe kod drevnih Grka Sfinga je gotovo uvijek ženskog roda i obličja, pa je kao takva, baš kao i žena, simbol tajnovitosti i pogubnosti – po Athumanunhu. Athumanunh će Vam napisati baš o toj tajnovitoj i pogubnoj ženskoj Sfingi koja je živjela u Sfingiju pokraj drevnog grčkog grada Tebe i neprekidno dodijavala ljudima upitom koji je naučila od muza: 'Tko ujutro hoda na četiri, danju na dvije, a navečer na tri noge?' Drugi pak dio tog upita nudi nakratko objašnjenje: 'Dok hoda na četiri i tri noge hoda sporije nego kad hoda na dvije noge.' Onaj koji bi stao pred Sfingu, a ne bi riješio zagonetku, postao bi žrtvom i plijenom njezinih pandži kojima bi ga rastrgala. Mnoge je tako ljude Sfinga rastrgala, a među njima i mnogo plemenitih Tebanaca koji su nemoćno pokušavali osloboditi svoj grad od terora njezinog. No, na kraju se ipak pojavio osvetnik koji je na Sfingino pitanje odgovorio ovako: 'To je čovjek! U jutro svoga života on hoda na sve četiri, u zreloj dobi on hoda na dvije noge, a u suton svoga života, poradi slabosti, podupire se štapom koji mu služi kao treća noga.' Bio je to Edip, potonji kralj tebanski, a Sfinga zgranuta njegovim točnim odgovorom bacila se sa stijena u more i zauvijek nestala, jer Sudbina joj je namijenila smrt u trenutku kada netko točno odgovori na njezino tajnovito pitanje.

<	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...