Dafna odbija Apolona
Svijetli, zlatokosi i radosni bog Apolon, bog koji svojim zlatnim strijelama daleko cilja i uvijek pogađa, ponekad je i gnjevan i nemilostiv, ali i on jednom osjeti strašnu bol i tugu. Nakon Apolonove veličanstvene pobjede, nad strašnim zmajem Pitonom koji je proganjao majku Apolonovu, Apolon je stajao nad mrtvim čudovištem gord i ponosan. Odjednom pored njega pojavi se maleni bog Eros, bog ljubavi. Čim je Apolon ugledao Erosa i njegov maleni zlatni luk on se nasmije: 'Što će tebi dijete tako strašno oružje? Bolje ti je da pustiš mene da ja šaljem ubojite zlatne strijele kojima nikada ne promašujem. Pogledaj upravo sam ubio strašnog zmaja Pitona. Zar se ti to možda želiš takmičiti sa mnom vrsnim strijelcem, ili možda želiš postići veću slavu od mene?' Eros se uvrijedi na Apolonove primjedbe i odbijanje da ga primi u društvo svoje, pa namrgođeno odvrati Apolonu: 'Tvoje strijele, o Febe Apolone, doista ne znaju promašiti. No, moje strijele mogu i tebe pogoditi.' Eros se brzo vine u zrak i kod planine Parnas pronađe svog brata Antierosa s kojim ubrzo skuje osvetu za Apolonovu uvredu. Naime, Erosova ljubavna strijela pogodi Apolona i rani njegovo srce, a strijela mržnje Atntierosa pak pogodi prelijepu nimfu Dafne i rani njezino srce. Čim je srebroluki Apolon ugledao predivnu Dafnu silno se zaljubi u nju, no, čim je Dafna ugledala Apolona dade se u paničan bijeg. Apolon požuri za Dafnom uzvikujući: 'O stani nimfo prekrasna! Zašto bježiš od mene i ranjavaš nježne noge u trnju. Stani nimfo, pa ja sam Apolon, gromovnikov sin, ta nisam običan pastir!' No, Dafna je trčala sve brže i brže i sve dalje i dalje od zbunjenog Apolona koji ipak nije odustajao od trke za nimfom. Kad je Dafna osjetila topli dah Apolonov na svom bijelom vratu posta joj jasno da će je Apolon sustići, a snaga ju je već uveliko napuštala. Dafna se tada obrati za pomoć svom ocu Peneju, riječnom bogu: Oče pomozi mi i rastvori Zemlju da me proguta! Oduzmi mi lik oče jer je on uzrok mojemu stradanju!' Penej je dakako posluša i pretvori je u drvo lovora. Dafnino predivno tijelo prekri kora drveta, noge joj obamru i postadu korijenje, a nježne ruke preobliče se u grane koje pokri zeleno lišće. Apolona silno savlada tuga za nimfom, pa on stane dugo stajati tužan pored drveta lovora. Napokon on odsiječe granu lovora i od nje isplete vijenac, te progovori: 'Neka onda bar vijenac od lovora zauvijek krasi moju glavu, moju liru i moj tobolac sa strijelama. Neka drvo lovora zauvijek ima zeleno lišće koje nikada ne vene!' Na Apolonovu tugu lovorovo lišće tiho zašušti i obavi nježno Apolonovu glavu. Da li je Dafna konačno prihvatila Apolonovu ljubav Athumanunh ne zna, no, Apolon nikada više nikoga nije toliko volio kao što je bila Dafna, a lovorov vijenac nikada nije skidao sa glave svoje.
Post je objavljen 14.03.2006. u 20:26 sati.