Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 17.03.2006.

Grčka mitologija

Rat bogova i titana

Kad je prelijep i snažan mladoliki bog Zeus zbacio s vlasti svog strašnog oca Kronosa, na stranu svrgnutog boga stanu moćni i strašni titani. No, koliko je pravo na prijestolje podijelilo titane vidljivo je iz toga što su poneki titani ipak stali na stranu mladog Zeusa. Titani koji su ostali vjerni Zeusu bili su Ocean i njegova kćer Stiks, te djeca njezina Smjelost, Moć i Pobjeda. Zapodjenuta je strašna i bespoštedna borba za vlast nad Svijetom koji se tek stvarao. Kad je već izgledalo da će bogovi Olimpljani izgubiti bitku, u trenutku njihovog očaja, kada su potisnuti na visoku planinu Olimp gdje su zauzeli posljednje složaje za presudnu bitku, iznenada se u taj bespoštedni i strašni rat uključe kiklopi. Kiklopi iskuju Zeusu strašne munje i gromove i bitka se nastavila slijedećih deset godina, no, opet nije bilo pobjednika niti pobijeđenoga. Tada se Zeus dosjeti da u Zemljinim njedrima tamnuju giganti, strašni storuki divovi hekatoniri. Zeus ih oslobodi tamnovanja u koje ih baci Kronos, a hekatoniri mu se oduže tako što krenu u rat na njegovoj strani. Strašni storuki hekatoniri, užasna izgleda, ogromni kao najviše planine hrabro jurnuše u prvim redovima u borbu protiv titana. Odvaljivali su tako hekatoniri velike gromade planina i iz sto ruku bacali ih na titane, majka Gea je stenjala jer tutnjava je bila neizdrživa, pa se uplašio i sam mračni Tartar koji je mirno spavao u mračnim dubinama. Zeus je prednjačio ispred svih Olimpljana, nemilice je bacao munje i gromove prema titanima i ubrzo se zapalio i sam zrak, a gorjela je i čitava Zemlja, Mora su bila kipuća, a dim i smrad sumpornih para bio je nesnošljiv. Napokon moćni titani pokleknu, a Olimpljani ih okuju i bace ih u duboki i mračni Tartar. Pokraj neprobojnih bakrenih vratiju stražarske pozicije zauzmu heketoniri koji zauvijek ostanu tu da paze na poražene i okovane titane. Tako je prošla vlast titana i na Zemlji zavladaju bogovi Olimpljani, no, surov postupak Zeusov s djecom njezinom (titanima) rasrdi majku Geu, te ona stupi u ljubavni odnos s mračnim Tartarom. Iz te mračne veze rodi se stoglavo čudovište Tifon. Bio je Tifon strašan zmaj sa sto glava koje su zavijale strašnim glasovima. Kada je Tifon urlao i zavijao istodobno se čuo lavež pasa, muk razjarenog bika, lavlja rika i ljudski bojni pokliči. Nova je opasnost prijetila Olimpljanima, ali to će Vam Athumanunh opisati jednom drugom zgodom.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...