Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 11.03.2006.

Grčka mitologija

Sfinga – neman sa ženskom glavom

Sfinga (lat. Sphinx) mitološka neman sa ženskom glavom, lavljim tijelom i ptičjim krilima kći je stoglavog diva Tifona i njegove strašne žene Ehidne. Sfinga je jedno od najstarijih mitoloških bića koje je stvorila ljudska mašta i umjetnost. U Grčku mitologiju Sfinga stiže s Istoka, a na stvaranje njezinog lika najvjerojatnije su utjecali asirsko-babilonski kipovi krilatih bikova s ljudskim glavama, a napose kipovi drevnih egipatskih vladara (faraona). Naime, drevni Egipćani su svoje vladare prikazivali u lavljem obličju, odnosno u obličju lava koji se ispružio na tlu. Drevni Egipćani te kipove nazivali su Seshep – ankh (Athumanunh će prevesti kao 'živa slika' ili možda kao 'slika živog'). Drevnim Egipćanima tijelo lava predstavljalo je simbol snage, krila su im simbol sveprisutnosti, a ljudsko lice simbol mudrosti, a kada se to sve poveže dobivamo Seshep – ankh. Dakle, glava Sfinge kod drevnih Egipćana obvezatno je prekrivena kraljevskim velom – khepershom i ukrašena dugom kosom, simbolima moći i ljepote. Dok Sfinge drevnih Egipćana prikazuju gotovo uvijek muške osobe kod drevnih Grka Sfinga je gotovo uvijek ženskog roda i obličja, pa je kao takva, baš kao i žena, simbol tajnovitosti i pogubnosti – po Athumanunhu. Athumanunh će Vam napisati baš o toj tajnovitoj i pogubnoj ženskoj Sfingi koja je živjela u Sfingiju pokraj drevnog grčkog grada Tebe i neprekidno dodijavala ljudima upitom koji je naučila od muza: 'Tko ujutro hoda na četiri, danju na dvije, a navečer na tri noge?' Drugi pak dio tog upita nudi nakratko objašnjenje: 'Dok hoda na četiri i tri noge hoda sporije nego kad hoda na dvije noge.' Onaj koji bi stao pred Sfingu, a ne bi riješio zagonetku, postao bi žrtvom i plijenom njezinih pandži kojima bi ga rastrgala. Mnoge je tako ljude Sfinga rastrgala, a među njima i mnogo plemenitih Tebanaca koji su nemoćno pokušavali osloboditi svoj grad od terora njezinog. No, na kraju se ipak pojavio osvetnik koji je na Sfingino pitanje odgovorio ovako: 'To je čovjek! U jutro svoga života on hoda na sve četiri, u zreloj dobi on hoda na dvije noge, a u suton svoga života, poradi slabosti, podupire se štapom koji mu služi kao treća noga.' Bio je to Edip, potonji kralj tebanski, a Sfinga zgranuta njegovim točnim odgovorom bacila se sa stijena u more i zauvijek nestala, jer Sudbina joj je namijenila smrt u trenutku kada netko točno odgovori na njezino tajnovito pitanje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...