Ljudski naraštaji u mitologiji
Besmrtni bogovi stvoriše ljudski rod koji je u početku bio sretan i blagoslovljen. Bilo je to u doba kada je Nebom vladao Kron. Ljudski rod je stvoren i počelo je zlatno doba, ljudi su živjeli poput blaženih, nisu znali za brige, nisu trebali raditi, nikada nisu upoznali tugu i bol. Život ljudi prolazio je u radosti i sreći, bez bolesti, ispunjen vječitim zabavama i gozbama. Smrt koja bi nastupila nakon dugog, dugog, čak predugog života dolazila je kao spokojan i tihi san. Zemlja je bila darežljiva prema ljudima zlatnoga doba, oranice su rađale same od sebe, a stada su bila mnogobrojna i mirno pasla na plodnim pašnjacima. Ljudi zlatnoga doba nisu poznavali ratove i bitke, a i sami bogovi silazili bi među ljude i s njima zapodjevali razgovore i od njih tražili savjete. Nakon smrti ljudi zlatnoga doba postajali bi dobri duhovi koji su štitili i branili pravdu, a osuđivali i kažnjavali zlo. No, zlatni ljudski rod iznenada je izumro, pa su bogovi bili prisiljeni stvoriti novi ljudski rod koji se naziva srebreni. Taj novi naraštaj ljudi više nije bio sretan kao zlatni naraštaj. Ljudi srebrenog doba ni po snazi ni po umu nisu bili jednaki ljudima zlatnoga naraštaja. Bilo je potrebito čak stotinu godina da ljudi srebrenog doba odrastu i ojačaju te da napuste svoje roditelje i počnu živjeti samostalno. Poradi toga njihov život u zrelom dobu bio je izuzetno kratak. Ljudi srebrenog naraštaja nisu se pokoravali bogovima i nisu im željeli prinositi žrtve. Zeus se rasrdio na ljude srebrenog naraštaja i bacio ih je u podzemno carstvo gdje su nastavili živjeti ne znajući za tugu ni radost. Nakon srebrenog, Zeus je stvorio ljude bakrenog naraštaja od drške svojega teškog bakrenog koplja. Bili su to izuzetno snažni i vrlo strašni ljudi. Bili su izuzetno visoki rastom i neizmjerno snažni, nisu trebali hranu, pa nisu ni poznavali zemljoradnju, a isto tako nisu jeli ni plodove, a ni meso. Ljudi bakrenog naraštaja međusobno su se uništili u bespoštednim ratovima i sukobima. Nakon bakrenog naraštaja Zeus je stvorio novi naraštaj, a bio je to naraštaj heroja. Naraštaj koji je bio skoro ravan bogovima (polubogovi), bio je to pravičniji naraštaj ljudi od bakrenog naraštaja. Međutim, naraštaj heroja nezaustavno je nestajao ginući u opasnim i krvavim bitkama (pored sedam vratiju kod grada Tebe u Kadmovoj zemlji boreći se za Edipovo nasljedstvo – po Athumanunhu) Najveći ih je broj izginuo tijekom Trojanskog rata pod zidinama Troje. Zeus ih je, nakon što ih je ugrabila Smrt, naselio na 'otoke sretnih', na sam rub poznatog Svijeta i daleko od živih. ('otoci sreće' nalaze se u uzburkanim vodama strašnog Oceana – po Athumanunhu) Posljednji ljudski naraštaj, peti, željezni naraštaj stvoren je i traje još i dan danas. Ljude željeznog naraštaja noću i danju tišti tuga i umara rad, muče ih raznorazne brige, stalno im se miješa dobro i zlo. Athumanunh u svojim promišljanjima pokušat će Vam navesti neke od briga i muka željeznog naraštaja ljudi: djeca ne poštuje svoje vlastite roditelje, prijatelj više nije odan prijatelju, gost ne nalazi gostoprimstvo, među rođenom braćom više ne vlada sloga, među supružnicima nema ljubavi, nitko više ne cijeni i ne poštuje Pravdu i Istinu, svuda vlada nasilje i nema više dobra. Željezni naraštaj poštuje samo novac, oholost i silu. Athumanunhu je postalo jasno da su bajne božice, odjevene u prozirne bijele haljine, imena Savjest i Pravda zauvijek napustile ljude željeznog doba, pa su se stoga lagano među željezni naraštaj ukorijenile mračne božice Zlo i Nevolja.
Post je objavljen 20.03.2006. u 19:56 sati.