Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 31.12.2004.

Sretnu Novu 2005. godinu i da Vam se svi snovi i želje ostvare želi Vam Athumanunh

Legenda o Alandiji

General Zumah - otpadnik

Još jedan od Vitezova vjetra, jedan od pet najopasnijih generala Alandije, zapovjednik je Shaganovog tajanstvenog grada Asgrada kojeg čuva njegova gardijska pukovnija Pegaz. U borbi je uvijek ispred Shagana i to uvijek malo ulijevo. Na svaku, pa i najmanju opasnost, odmah se približi Shaganu i spreman ga je zaštititi pod svaku cijenu. Naoružan je dugim, dvoručnim i teškim dvosjeklim alandskim mačem, te kratkim bodežima. Vrlo je visok i snažan, šutljiv i nevjerojatno oprezan. U društvu je s generalom Panđom kojeg cijeni zbog njegovih godina. Pratiteljica mu je bila jedna od Amazonki, koje su još zvali vile Charysme, a od kada je ona smrtno ranjena na bojnom polju Herofahla, izbjegava žensko društvo, a najsmireniji je uz Sonsyreyu.

četvrtak, 30.12.2004.

Legenda o Alandiji

General Panđa – duh šume

Najstariji je Shaganov časnik, zapovjednik je svih alandskih pukovnija i najstariji Vitez vjetra. U odsutnosti Shagana on preuzima zapovijedanje nad Alandijom. Nikada se u borbi ne odvaja od Shagana, stalno je u njegovoj blizini i u svakom je trenutku spreman ponuditi savjet mladom Shaganu. Najviše voli društvo generala Zumaha, a naoružan je teškim dvosjeklim alandskim mačem. U borbi nosi okrugli teški štit i pet kratkih koplja koje spretno baca, vrlo je okretan i snažan za svoje godine. Zbog svojih godina nema pratiteljicu Dyadonkhu, a najdraže žensko društvo su mu Sonsyreya i stara svećenica s Cronosha. Kako nikada nije naučio plivati najveći mu je strah voda, koju ni ne pije i nelagodno se osjeća u njezinoj blizini.

srijeda, 29.12.2004.

Legenda o Alandiji

Aland – kraljevski grad Alandije

Aland grad koji kao da spava u Njegovom krilu, kraljevski grad prijestolnica Alandije. Mitski grad koji su po vjerovanju Amazonki vile Carysmhe nakon strašnih bitaka na bojnom polju Herofhala izgradile i poklonile Andraghonhu – onom koji spava ispod pijeska. Grad koji za Alanđane predstavlja vrata u legendu koja živi među njima od onog trenutka kada su Vitezovi vjetra pronašli svog Gospodara pod mističnim svijetlom sjajne zvijezde Hawalandha. Grad utvrda snažnih, bedema neosvojivih i ravelina koje brane najbolji ratnici koje je to strašno, divlje i nemirno vrijeme ikada zapamtilo. Grad koji su Alanđani podigli na mjestu gdje su Vitezovi vjetra strpljivo čekali Shagana da se vrati s tajnovite, snježne i maglovite planine Wyghena. Mjesto gdje su Vitezovi vjetra prvi put pobijedili Bijelu smrt vođeni sigurnom rukom Onog kojeg im pokloniše Bogovi u sam Osvit vremena u zahvalnost što su se hrabro borili protiv Prvih Hladnih vatri koje su napale i same Bogove. Mjesto gdje je za Alanđane sve počelo, tu gdje se sastaju predivne doline Tawegha i Tesekha, tu gdje počinje tajnovita šuma srebrenog bora, šuma Mynechyz. Aland je ponos Alanđana i kruna njihovog, nikada razumljivog Okolnim narodima, Sustava utvrda. Najmnogoljudniji i najveći alandski grad koji leži na obalama Idhynog mora (1) u zaljevu Idha (2). Luka Tealan (3), sidrište najjače i najveće alandske grupacije ratnih brodova, proslavljene u stotinama bitaka i slavom ovjenčane flote Sonsyreya kojom osobno zapovijeda jedan od Vitezova vjetra admiral Yakwy. Pet teoretski neosvojivih utvrda Uskawa (4), Saskawa (5), Gredhos (6), Wakondha (7) i Tocy (8), snažne i visoke braničkule, tvrdi bastioni i čvrsti ravelini okruženi vodom.

utorak, 28.12.2004.

Legenda o Alandiji

Kad se Sonsyrey pojavila sa Shaganom ispred šatora okupilo se nekoliko desetaka mladih alandskih časnika koji je još nisu upoznali. Odmah stanu zapitkivati jedni druge. Tko je ova ljepotica? Danas je stigla sa Dyasparkhama, zar je južnjakinja i zašto nosi oznake Shagana na svojoj odori? Odjednom među mladim časnicima pojave se Panđa i Zumah. Vi kao da nemate drugog posla žutokljunci, nego zuriti u princezu Handru? Oštar i ozbiljan prijekor sada ostavi zbunjene mlade alandske časnike, te se oni odmah stanu pravdati. Generale Panđo, mi nismo znali, pa smo pomislili da je to još jedna od tih predivnih Amazonki s toplih mora. Zar je to ona Handra koja je … Da to je Vaša princeza žutokljunci, a vi ste mislili, ma što vi uopće možete misliti u tim zelenim godinama?! Ja koji sam prošao sve i vidio ljepotica koliko vi kose na glavi imate, kažem vam da je naša princeza najljepša od najljepših, a sada požurite i pripremite se za juriš. Zumah se glasno nasmije i novom zapovijedi prekine čuđenje mladih Alanđana. Sve mi više izgleda da će u jurišu uz Shagana biti nazočna i princeza Sonsyreya. Takav juriš dožive samo rijetki, a da samo znate kako blješti Shaganov mač kad je pored njega Sonsyreya! Ako to želite znati bolje bi vam bilo da se požurite, neće vas čekati Shagan i Sonsyreya!
Ubrzo je cijela pukovnija okupljena, a potom uslijedi strašan i silovit juriš sve do obala Mandraghonha. U tom žestokom karijeru konji su pjenili, a oružje i oklopi Alanđana svjetlucali su i bljeskali na zadnjim zracima sunca koje je već polako zalazilo za šumu Mayre. Onda pak odjednom pukovnik Unakas podigne visoko svoju ruku. Stotine se konja propne na zadnje noge istodobno i stane. Dalje su produžili samo Shagan i Sonsyreya, te Paska i nekoliko desetaka ratnika iz Šumskih patrola koji su u velikim lukovima počeli osiguravati područje gdje će se konačno zaustaviti Shagan i Sonsyreya. Unakas izda nove zapovjedi i svi Alanđani istodobno sjašu, te stanu skidati teške oklope i pancire, pa posjedaju u manje skupine i zapale svoje vatre. Vitezovi vjetra posjedaju u svoj tajanstveni polukrug, a kad zapale vatre, stari Panđa pripali svoju lulu, otpuhne dim i zadovoljno glasno primijeti. Dugo i toplo Alandsko ljeto konačno je pri kraju, a Vrijeme Bijelih snjegova slobodno može početi, a onda doda tiše kao samo za sebe. Bilo je već i vrijeme, ovaj put je predugo trajalo i pomalo me već uhvatio strah. Potom se ogrne svojim plavim ogrtačem i rukom pokaže prema Vitezovima vjetra. Wowokha, Tonyno, Todan, Gayuma, Wasupay uzmite još ratnika i odmah za Paskom! Nitko ne smije ni slučajno prekinuti Ono dvoje tamo, a oni prokleti sivonje trokutastih mozgova (zašto je Panđa Sywolykhe ratnike ovako nazivao, nitko nikada nije dokučio, ali važno je bilo da su ga svi uvijek dobro razumjeli) mogli bi se pojaviti iz šume Mayre i sve nam pokvariti. Zato idite i pobrinite se da mogu mirno pušiti svoju lulu! Petorica prozvanih Vitezova naglo ustane. Bez riječi, davno prije zaboravljenim alandskim pozdravom, pozdravi Panđu i uz smiješak se udalji u samo njima znanim smjerovima. Onda pak započne tiha, najtiša alandska pjesma koja je s vremenom postajala sve glasnija. Stotine ratnika i alandskih časnika pjevalo je alandsku pjesmu koju su samo oni razumjeli. Riječi? Već sam Vam prije rekao da ih je teško razumjeti, a kamoli shvatiti. No, dobro. Počeli su nekako ovako: U Njegove dlanove svoje je srce stavila, a dalje nastavite kako Vam drago i vjerujte ne možete pogriješiti, pa Alanđani su to …

ponedjeljak, 27.12.2004.

Legenda o Alandiji

Zašto se naše prijateljice šunjaju oko našeg tabora, pa vrata tabora su Vam otvorena, a Shagan Vas očekuje još od prije dva dana kada ste prešle Most zaborava u Zabranjenoj dolini. Paska se i dalje smijao, a Sonsyreya malo zbunjena, (iako je znala da Paski i njegovim nepredvidivim ratnicima iz Šumskih patrola ništa ne može promaknuti), napokon odgovori. Nismo se uopće šunjale, ovuda smo prolazile, pa smo stale kako bi … No, Paska se nije mogao tako lako prevariti, pa on samo doda kroz osmjeh koji Sonsyreya primijeti u kutu usana. Dobro ako Vi tako kažete princezo, a mi smo pomislili da se ne možete odlučiti za ulaz u naš tabor, pa smo se pojavili kako bi Vam uručili poziv Shagana osobno, a rekao sam prije da Vas On već danima očekuje. Kad su Dyadonkhe i Dyasparkhe ušle u tabor koji je bio besprijekorno uređen, Sonsyrey po prvi put primijeti poznata lica Alanđana, primijeti i neke od Vitezova vjetra, pa je sada bila sigurna da će se uskoro pojaviti i On. Na to nije trebalo dugo čekati. Dobro nam došle u naš tabor Palmine leptirice. Svi se okrenu. Potrgane pancir košulje, znojnog i prašnjavog lica, ali nasmijan i vedar, stajao je Shagan okružen pukovnicima Unakasom, Tauregom i još nekolicinom mladih ratnika. Amaksose otprati naše gošće u veliki šator, a ja ću im se pridružiti čim se umijem i malo dotjeram. Pojavom Shagana Shena se odmah podigne, na brzinu se pozdravi s bratom i opravda da ima nekog neizostavnog posla u gradu Mayre, pa sada kad je već tu mogla bi to i obaviti. Shaganov i Sonsyreyn pogled se sretnu. Shaganov ledeni, ali istodobno i vatreni pogled Sonsyrey osjeti po cijelom tijelu. Iznenada ona ustane i krene prema Shaganu, te mu pruži ruku glasno izgovarajući njegovu ime. Shagane Alanđanine, nedostajao si mi u dugim toplim noćima kada sam očekivala Tvoj vojnički napad na Dyadonhu. Dok je nebo ljubilo more u toplim plavim noćima ja sam Te sanjala, a Ti se nisi pojavio. Zar Ti više nisam potrebna, Alanđanine? Zar mi ne možeš oprostiti još samo ovaj put i zar nisi mogao povesti svoje ratnike, te me silom prisiliti da promijenim mišljenje? Što je Tebi bilo odjednom Alanđanine, umjesto bitke Ti si mi ponudio zaborav, zar si to želio? Svi nazočni sada ostanu zbunjeni, a šatorom zavlada teška tišina. Stari Panđa ustane, te rukom i očima pokaže svim Vitezovima vjetra da bi bilo dobro da napuste šator, a to isto naprave i dyadonskhe kontese predvođene Sandrhom. Sada Shagan i Sonsyrey ostanu sami pod šatorom. Shagan se nije micao, šutke je promatrao Sonsyreyu. Odgovori mi Alanđanine! Moje su suze odavno isprale svu moju bol, a Ti si oduvijek bio gospodar moga srca i nije važno više ništa, napokon sam skupila hrabrost i tu sam sada. Shagan nježno poravna kosu svoje princeze i tiho odgovori. Ne! Nikada Te moji mornari i razarači ne bi napali, a samo da znaš koliko su mi bile hladne noći Sylenca bez Tebe, ali nisam mogao skupiti dovoljno hrabrosti da te zaustavim onog dana. No, sada mi više nećeš otići! Ostani zauvijek sa mnom i budi moja Snježna kraljica, budi gospodarica Asgrada! Ovo sada zbuni Sonsyreyu jer nije očekivala takav odgovor. Alanđanine zbunjuješ me opet, zar Ti to želiš da ja … Baš tako, baš to želim. Već sam Amaksosu objasnio da želim da se sagradi palača Darya, pored palače Mynetonkhe, a u nju se trebaš preseliti Ti sa svojim pratiljama i više nas ništa neće rastaviti. Sada Ti meni odgovori crnokosa! Ostaješ li noćas pod mojim šatorom u ovom taboru ili ćeš otići? Sonsyreya jedva prošapuće – Oh, Ti dječače, pa zaista si nepredvidiv i nemoguć. Ne vidimo se godinu dana, a ti me onda… Opet Shagan prekine Sonsyreyu i predloži joj da Ga prati u večernjem jurišu na obale rijeke Mandraghonha, što ona odmah s oduševljenjem prihvati.

nedjelja, 26.12.2004.

Legenda o Alandiji

Na proplanku Ryanha

… Uzaludno je Sonsyreya očekivala da se prijetnja Alanđaninova ispuni, uzaludno su se u toplim noćima Dyadonkhe bojale napada alandske flote sa Skartarysa. Alandska flota nije se pomaknula i uopće se nije micala iz luke Skartarye. Nekoliko puta dyadonsky i drugi amazonski brodovi ušli su u područje koje su i dalje Alanđani nadzirali, ali nikada se nisu pojavljivali strašni alandski razarači i krstarice, no, nije baš bilo tako bezazleno. Jedan alandski razarač uvijek bi se odnekuda pojavio i pratio amazonske brodove sve do izlaska iz njihovog područja, a ulaz u alandsku luku Skartarye Amazonima uvijek bi bio onemogućen. Iako su svi već pomislili da se nekada žarka ljubav koja je plamtjela između Sonsyreye i Shagana već odavno ugasila, nije bilo baš tako. Sonsyreya nije ovaj puta poskidala oznake koje joj je davno prije poklonio Shagan, a Shagan iako je nizao pobjede u dolini Mandraghona nikada nije propuštao priliku da svoju sestru priupita za Sonsyrey. Svi njegovi nazivi koji su nosili ime Sonsyreye nisu ovaj puta brisani.
Onda odjednom Sonsyrey odluči iznenada posjetiti kraljicu Dyaspara Shenhu sestru Shaganovu, a baš je tih dana u Dyasparskym vrtovima Shagan podigao svoj tabor i odmarao se od bitaka uz rijeku Mandraghonha. Dyasparcy su naprosto obožavali Sonsyreyu i Shagana, pa su se ovaj put pobrinuli da Sonsyreyu veličanstveno dočekaju i zadrže je što duže u Gradu tisuću piramida i dyasparskyh hramova. Sama Shenha priželjkivala je ovakav posjet, sada kada je u šumama Mayre utaboren Shagan. Sonsyreya je sada već polako dobivala crte žene, njezina odjeća postala je duža i mnogo ženstvenija. Nestalo je onih kratkih borbenih haljinica i nije više nosila oružje. Pratile su je njezine kontese koje su također promijenile svoje izglede. U šetnji kroz grad piramida i hramova Sonsyreya iznenada primijeti alandske časnike koji su vrlo glasno i veselo o nečemu raspravljali. No, među njima ona ne prepozna nikoga, redom su to bili mladići koji su tek stasali u one opasne alandske časnike. Alanđani primijete Sonsyreyu i njezine kontese, pa ih pozdrave alandskim vojničkim pozdravom, a nakon pozdrava vrate se svojim raspravama. Sonsyrey shvati da je ti mladići nisu prepoznali i tijelom joj prođu trnci, zar su je zauvijek zaboravili u tako kratkom vremenu? Znala je ona da su Alanđani na Njegove želje spremni i zaboraviti, ako je to potrebno i On to traži. Iz razmišljanje prene je kraljica Shenha. Ako želiš prijateljice možemo otići do proplanka Ryanha, odavde iz Shylhe to nije daleko, a tamo u šumi Mayre utaborio se Shagan sa svojom pukovnijom koja Ga je dopratila iz doline Doth gdje su ovih dana nekoliko puta potukli Sywolike napadačke odrede koji su nam nekoliko puta zaprijetili zauzimanjem grada Mayra. Čini mi se da ta alandska pukovnija nosi ime Handrha. Njezini ratnici i časnici vrlo su mladi, a izgleda da čekaju dolazak pukovnije Amandha koja je puno iskusnija u borbama. Sonsyreya se trgne na izgovor Shenhe - Handrha i Amandha. Znala je da oba imena pripadaju njoj iz vremena kada su je svi Alanđani poznavali i divili joj se. Voljela bih da odemo tamo Shenha, ali znaš dobro Alanđane, ako su naumili u neke svoje bojne pohode mi bi im mogle smetati. Sada se Shenha nasmije. Ma ne trebaš se brinuti, jučer mi je Panđa otkrio da je Shagan odlučio da ostanu ovdje sve do prvih snjegova. Izgleda da su Ga proplanci Ryanhe tijekom zalaska očarali. Iako je mnogo ozbiljniji još uvijek je spreman na one svoje igrice i romantična maštanja, a na ovim proplancima uz predivnu rijeku Mandraghona njegova mašta je sigurno stalno zaposlena. Dok su Dyasparkhe i Dyadonkhe s pristojne udaljenosti proučavale aktivnosti koje se odvijaju u taboru Alanđana nisu uopće primijetile da su ih potpuno okružile alandske Šumske patrole. General Paska odjednom se grohotno nasmije, a njegov smijeh uplaši amazonke.

petak, 24.12.2004.

Sretan Božić

Blagdan Božića ima osobitu ljepotu, čar i povijest. Pruža poruku o Bogu, ali istodobno i o čovjeku, a kada se te dvije poruke povežu onda je to najljepša poruka o miru.

četvrtak, 23.12.2004.

Legenda o Alandiji

Čarobni vrtovi Zabranjene doline

Prekrasna princeza Sonsyreya, gospodarica toplih južnih mora, u Čarobnim vrtovima Zabranjene doline, pokazala je mladom Alanđaninu Shaganu tisuću nezamislivih čarolija amazonskih ratnica. Zauzvrat On je Njoj objasnio misteriju Hawalanda i tajnu Vitezova vjetra koja je bila skrivena u tajnoj pećini Wyghena…
Zbunjeni narod Sychytha, koji je to vidio, otada je Okolnim narodima stalno govorio o dječaku Nebomšetaču i djevojčici Amandhy – onoj koja pleše među Zvijezdama…

srijeda, 22.12.2004.

Legenda o Alandiji

U luku Nyzye uplovi velika alandska bojna galija praćena samo jednom krstaricom i jednim razaračem, dok su ostali brodovi ostali raspoređeni izvan luke, ali spremni za brz ulazak u istu. Borbeni mostovi alandskog brodovlja bili su krcati teško naoružanim ratnicima, što izmami uzdahe kod svih nazočnih, jer ovi ratnici jasno su davali spoznaju da su riješeni na borbu i da im to neće biti problem, a brojčana im je veličina bila još jedan pokazatelj njihove spremnosti. Uz oštru i glasnu zapovijed na vodu je spušten čamac s nekoliko visoko rangiranih časnika, a za njim još nekoliko čamaca. Svi oni zaplove prema obalnom gatu. Na obalu iskoči nekoliko alandskih časnika koji odmah rasporede ratnike, te se pozdrave podizanjem ruku s već nazočnim Alanđanima. Onda na obalu izađe sam Shagan praćen svojim Vitezovima vjetra. Shagan i prije nego se pozdravi sa svima izravno se obrati Taranthu: Opet tražiš gužvu i probleme Taranthe? Ovaj te put upozoravam da se kloniš moje princeze i njezinih domaćina! Ako tražiš probleme i nevolje ja sam ti na raspolaganju, ali dobro zapamti ovaj put mi nećeš pobjeći kao onog dana u Tyxu. Ovo kod svih izazove čuđenje. Zar se Shagan i Taranth poznaju? Sada pak se Taranth stane smijati: Prokletstvo! Zar si to ti Dyabolo iz mračnih šuma Tyxa? Baš sam glup, a ni na kraj mi pameti nisi bio. Zar su to opet oni tvoji vražji ratnici koji su mi pomutili planove u šumama Tyxa? No, sada mi je sve jasno. Jasan mi je i strah Kotyanaca i njihovo odbijanje za današnjim dolaskom u Nyzyu. Neka ti bude! Ovaj si put opet pobijedio, ali nadam se da nećeš napustiti Sonlendh, a da se ne ogledamo još po koji put! – Samo ti reci vrijeme i odaberi mjesto, bit će mi zadovoljstvo. Povedi sa sobom što više njih koji žele umrijeti prije vremena, ali opet te podsjećam ovaj put platit ćeš mi za onu podlost u šumama Tyxa. Sada idi i dozvoli mi da se pozdravim sa svojim domaćinima i princezom. – odgovori Shagan. Taranth izda zapovjedi za napuštanje luke i na odlasku dobaci Shaganu: Hyperareycy mogu zahvaliti bogovima što si se tada ti pojavio u šumama Tyxa, jer da te nije bilo rijetko koji od njih bi preživio prokletstvo divljih šuma.

utorak, 21.12.2004.

Legenda o Alandiji

Sutradan luka Nyzye vrvjela je od raznih ratnika. Dok su Sonsyrey i Sonsynorha pod zaštitom snažnih odreda Araghoryanaca i u društvu starog kralja Karshonha čekale dolazak Shagana, Unakas je upozorio Fokoza: Nimalo mi se ne dopada sva ova gužva Fokoze. Gdje ti je pukovnija i gdje su Taureg i Mandhan sa svojim ratnicima? Moji ratnici su u svim dijelovima luke, ali mogu ih spremiti na borbu ako si to mislio, udarit će sa svih strana ili gdje već želiš. Mandhan je sa svojima van grada, ali ako mu pošaljemo tekliča mogao bi brzo stići, a za Taurega sigurno zna Mandhan. Dobro Fokoz, uradimo tako, ali glavna nam je briga sigurnost princeze, a kad se Shagan pojavi sve će biti puno lakše. Već danima osjećam napetost u zraku i dobro je što On dolazi ovamo.
Princ Taranth u pratnji svojih najboljih ratnika dođe pred Sonsyrey, te joj se izravno obrati: Pozdravljam te ljepotice i nudim ti svoje društvo i zaštitu. Sonsyrej ga ošine pogledom i odgovori mu: Ponavljam ti da zaštitu i društvo već imam, a moji se planovi potpuno razlikuju od tvojih Taranthe! Sada se Taranth naceri i reče: Ako je to tako da vidim tu tvoju zaštitu kako će te zaštititi. Unakas je reagirao poput munje i prije nego su se Dadaroshany snašli, on stane ispred Sonsyreye i zajedno s Fokozom zaštite je svojim snažnim tijelima, dok se istodobno iz gužve pojavljivalo sve više alandskih ratnika s isukanim mačevima. Napetost je rasla, Dadaroshany pomalo iznenađeni ovako brzom reakcijom Alanđana nisu se odmah snašli, ali napetost prekine sama Sonsyreya koja se nježno probije između snažnih alandskih pukovnika Fokoza i Unakasa: Vidim da tvoja drskost nema granica Taranthe, ali izabrao si pravi trenutak. Pogledaj u luku se sprema uploviti ona velika galija u pratnji onih ratnih brodova. Strpi se nekoliko trenutaka, pa ćeš imati priliku upoznati nekoga tko je puno drskiji od tebe. Bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti, a budi siguran da je on tvoju drskost osjetio mnogo prije svih nas, tamo daleko na sjeveru, kad mi je i savjetovao da povedem Njegove ratnike kao zaštitu. No, sad je i On ovdje, pa budi sretan On će ti ispuniti sve tvoje želje za dokazivanjem i drskosti upada u tuđe gradove i prijetnje oružjem.

ponedjeljak, 20.12.2004.

Legenda o Alandiji

- Tko je ovaj Sonsynorho? – upita Sonsyreya. – Princ Taranth i njegovi Dadaroshany, najveći davež ovog našeg predivnog otoka. Uvjeren u svoju snagu misli da sve može. – odgovori joj Sonsynorha.
- Šećeš sama Sonsynorho? Moglo bi ti se nešto dogoditi ovako daleko od zidina Nyzye. – naceri se mladi princ Dadaroshana. – Zar ti Taranthe ne vidiš da nisam sama? Prate me gardisti mog oca, a ovo je ako nisi znao zemlja Aragoryanaca, pa bih ja tebe trebala pitati što tu radiš? – odbrusi prkosno Sonsynorha. – Baš zbog tvoje gošće i jesam ovdje. Mogla bi je večeras dovesti u naš grad gdje pripremao proslavu i upoznati nas. - - U to leglo zla, gdje slobodno šeću lopovi i gusari? Baš si naivan Taranthe. – odgovori mu Sonsynorha. – Što na moje društvo kaže nepoznata? – sada se Taranth obratio direktno Sonsyrey. Sonsyrey ga na trenutak pogleda i potom mu odgovori: - Društvo već imam, a dijelim i Sonsynorynho razmišljanje i na kraju za večeras imamo druge planove prinče Taranth, ako sam dobro zapamtila. -
Princeze se okrenu i praćene pogledima Dadaroshana, uz nazočnost araghorskyh ratnika, produže prema gradu Nyzya.
Pogledaj je Konhorhe, zar nije predivna? Tijelo božice, ruke nježne i njegovane, duga crne kosa, te predivne nebeskoplave oči. Tko je ona Konhorhe? Zašto je ja do sada nisam vidio?. Pričaju da je južnjakinja, Amazonska princeza, ali stigla je sa sjevera i iznenada se pojavila u luci Nyzye. Dovedi mi je u palaču Konhorhe i dat ću ti zlata koliko si težak! Prinče moj, to je nemoguće uraditi. Ako nisi primijetio među Araghoryancyma nalaze se i nama nepoznati ratnici koji je ljubomorno čuvaju i štite. Tu ih je sada mali broj, ali luka Nyzye vrvi od njih. Uzmi plaćenike i moju gardu, pa uradi što moraš. Već smo zapodjenuli kavgu s njima prinče, ali smo izvukli kraći kraj. Zapovijeda im neki pukovnik Unakas, a taj ti vitla mačem kao da je poludio, a sve mi se čini da ih je na ovom otoku puno više sličnih njemu, samo nije mi jasno… daj Konhorhe, zar te uplašila šačica nepoznatih ratnika. Pripremi se sutra idemo direktno u luku Nyzye da to ja vidim vlastitim očima! Dozvoli mi prinče da završim i da te upozorim. Jedan kotyansky časnik ispričao mi je priču o nepoznatim ratnicima koji su se pojavili iz maglovite i hladne zemlje i toliko silno navalili na Sywolykhe, te im nanijeli toliko poraza od kojih jedva da im prijestolnica Thopsthona osta. Govore da su i oni sami, Kotyancy, imali strašne muke s njima. Znaš i sam da iako su divlji, Kotyancy i Sywolykhy nisu plašljivi i kukavice. Bore se oni poput lavova i poraz ne priznaju, međutim tim ratnicima stvarno priznaju hrabrost i poraze koje su im nanijeli. Čini mi se da su to upravo ti ratnici dopratili tvoju ljepoticu i ne bi valjalo da se i sami upuštamo u … Opet ti Konhorhe, čini mi se da si ostario i postao strašljiv. Zar Dadaroshany nisu u zemlji Forx dokazali da su bolji od Sywolykyh i inih ratnika, zar mi nismo tukli najbolje odrede kraljevstva Amaroth. Zar se nismo hrabro dokazali na Hyperareyi, zar se nismo tukli sa ratnicima Sectorha ili si sve to zaboravio i postao kukavica? Ne prinče, nisam kukavica, ali govorim ti o onome što sam čuo, a čuo sam da će sutra u Nyzyu doploviti još brodova tih nepoznatih ratnika i da će na njima biti i njihov princ kojeg nazivaju čudnim imenom Onaj koji spava ispod pijeska, pa ako želiš možemo se sutra s njima ogledati, ali ti to ne preporučujem. Ako je tako onda je to to. Obavijesti Coyotyane, nadam se da su zainteresirani za neki plijen, a moglo bi ga sutra biti, nemoj zaboraviti i na Kotyance! Sutra idemo u luku Nyzye!

nedjelja, 19.12.2004.

Legenda o Alandiji

Otok Sonlendh – zemlja princeze Sonsynorhe

Amazonsko kraljevstvo Araghoryanaca, smješteno na otoku Sonlendh, otoku s vječito toplom klimom čije obale zapljuskuju topla mora Divljeg oceana. Mali dio otoka bio je pod vlašću Aragoryanaca (2). Osvajanjem susjednog otoka Scarabaya od strane vojske Zlog kraljevstva Amarotha i invazijom dijela otoka Sonlendha od strane Kotyanaca (4), Dadaroshana (5) i Coyotyana (3), a na zamolbu kralja Aragohryanaca, te same Sonsyreye, na otok su iskrcani i odredi Alanđana (1). Dolaskom Alanđana i njihovo učešće u bitkama Craxenha u kojima su alandski odredi više puta tukli vojske Coyotyana i Dadarosha u divljim zemljama Tykanderoghe (Tyx), stanje na otoku Sonlendh se smirilo. Svatko je zadržao svoje područje i zavladao je mir. No, ne zadugo. Dolaskom princeze Sonsyreye na otok Sonlendh u posjetu svojoj prijateljici Sonsynorhy ponovno su izbili sporadični okršaji koji će uskoro prerasti u otvorene sukobe, a kasnije i u ratove.
Princeza Sonsyreya iznenada je napustila svoju zemlju Dyadonhu i otputovala u daleku zemlju Araghoryanaca, u posjetu svojoj vršnjakinji i prijateljici princezi Sonsynorhy. Iako se Sonsyrey nije slagala s odlukom Shagana da je do otoka prati alandsko ratno brodovlje, bojeći se za krhki mir Araghoryanaca i kraljevstva Amaroth, koji bi sigurno bio narušen pojavom snažnih grupacija Alanđana, Shagan je odredio pukovnika Unakasa da povede nekoliko alandskih elitnih pukovnija potajno u grad Aryal i tamo pričeka razvoj događaja. Za potporu Unakasu određena je alandska flota Nesy pod zapovijedanjem kapetana Masharanha.
Predivnom pješčanom obalom šetale su princeze Sonsyreya i Sonsynorha, te bezbrižno razgovarale o danima svog djetinjstva (princeza Sonsyreya rođena je na otoku Sonlendh za vrijeme jednog posjeta carice Nemesydye amazonskoj kraljici Laynhy, majci Sonsynorhe. Kako su u Amazonyi u to doba bijesnjeli ratovi sa Sywolykhyma, car Arthur je odlučio svoju ženu i troje djece ostaviti daleko na jugu u tada sigurnoj zemlji kralja Karsonha. Tako su najranije djetinjstvo princeze Sonsyrey i Sonsynorha provele zajedno i bezbrižno, a nakon toga nisu se vidjele, pa su zbog toga jedna drugoj imale štošta napričati i povjeriti se jedna drugoj). Tako u svom bezbrižnom razgovoru nisu ni primijetile da im obalom u susret dolaze naoružani konjanici. No, mladi araghoryanskhy časnik zadužen za osiguranje princeza brzo je reagirao i okupio oko sebe ratnike iz pratnje spreman da zaštiti princeze. Skupina konjanika se približi, bili su to Dadaroshani predvođeni svojim princem Taranthom. Sonsyreyu ovi ratnici strašno podsjete na Alanđane, snažno oklopljeni i naoružani, šutljivi prijeteći pogledi, čudan složaj, ali nešto im je ipak nedostajalo. Bilo je to ono tajnovito i dostojanstveno držanje, stega koja je krasila jedino Alanđane.

subota, 18.12.2004.

Legenda o Alandiji

Nemirne granice Mandraghonha – Nebherskhe

Waluzyancy tu zelenu i plodnu dolinu uz tok rijeke Mandraghon nazivaju Dolina smrti, Ararađani pak je nazivaju Nemirno područje Mandraghona, a Alanđani Nebheraskha (na alandskom – nebeskoplava rijeka). Ovdje u Nebheraskhy rijeka Mandraghon je plitka, bistra i mirna i kao takva povoljna je za pregaziti na više mjesta. Više puta na ovom mjestu Sywolykhy napadačko – osvajački odredi pregazili su rijeku, te ugrozili južne granice Ararada, Waluzye i Dyaspahra. Poradi toga u ovu dolinu ulaze odredi Ararađana i Alanđana. Araradski odredi Nabheraskhu čuvaju borbom na granici sa stalnim posadama u utvrdama Sanash i Lhosh, a Alanđani imaju borbene pukovnije razmještene u utvrdama Adler, Asteco i Typy, ali jedan odred njihovih Šumskih patrola borbeno nadzire mostobran preko rijeke Mandraghona i zadaje dosta problema sywolykhym graničnim odredima.

petak, 17.12.2004.

Legenda o Alandiji

Baharanamadhe – mjesto gdje spava vjetar

Tamo negdje daleko, na samom rubu poznatog svijeta, tamo negdje gdje se vjetar i kiša dodiruju, ali se nikada ne razumiju. Tamo negdje daleko gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrnog bora, postoji predivna dolina. U toj predivnoj dolini imena Sylenc, postoji mjesto na kojem spava strašni sjeverni ledeni vjetar Actyalan u krilu svoje ljubomorne žene Athumazye. Athumazya – strašna žena ledenog daha koju Alanđani nazvaše Bijela smrt zapravo je strašna polarna hladnoća.
Na dalekom sjeveru, vrlo blizu polarne granice vječitog leda i snijega, postoji predivna dolina koju Alanđani nazvaše Dolina tišine ili Sylenc. Dolina je skoro cijele godine, izuzev nekoliko ljetnih mjeseci, prekrivena snijegom i ledom. Mjesto je to kamo najradije Shagan Andraghon – onaj koji spava ispod pijeska, odlazi na odmor u pratnji svojih najodanijih ratnika Vitezova vjetra. Baharanamadhe – dolina Sylenca ili mjesto na kojem spava vjetar, podloga je i temelj za sve tajne i misterije koje krase Alandiju, tu predivnu zemlju koju je zauvijek okovao led i teško pritisnuo snijeg.
Još u sam Osvit vremena, ne, možda još i prije Praskozorja vremena, kada se Svijet srušio u groznici zla koje su izazvale Hladne vatre, u vremenu kada je potonula Atlantida, a moćni su i slavni gradovi zauvijek uništeni… Mudraci koje su Okolni narodi prozvali Sychythe, potajno su pratili davno zaboravljene ratnike lutalice i napadače, ratnike Vitezove vjetra, koji pak su se sasvim slučajno, ili možda i ne baš slučajno, baš tada, našli u prostranstvima Sylenca.
U tim prostranstvima Sylenca na samom rubu poznatog svijeta postoje mnoga mjesta kamo je Shaghan znao odvesti svoje Vitezove vjetra, a jedno od njih je i Baharanamadhe. Sychythe ga opisuju kao vrlo opasno i jako hladno mjesto na koje mogu stići jedino Alanđani predvođeni Shaganom. Pričaju da je to mjesto okovano vječitim ledom i zarobljeno vječitim snijegom. Baš tu je Shagan prvi put pozvao na borbu strašnog vjetra Actyalana i pobijedio ga. Baš na tom mjestu Alanđani pjevaju svoje najborbenije pjesme u dubokim tonovima, baš na tom mjestu najsnažnije mirišu šume srebrenog bora. Sychythe pričaju da je to bila veličanstvena bitka vjetra i Andraghona i da su od tog trenutka Actyalan i Andraghon nerazdvojni prijatelji. U trenutku kada bi Andraghon i Actyalan igrali svoju neobičnu igru, obasjavala bi ih mistična svijetlost, a sve bi to vrlo pozorno promatrali Vitezovi vjetra složeni u svom
najnevjerojatnijem borbenom složaju i spremni na sve.

četvrtak, 16.12.2004.

Legenda o Alandiji

Tahazeya

Ovaj prizor, (predivno lice crnokose i plavooke princeze, u samo praskozorje, na trenutak je bilo vidljivo nad toplim morima otočja Dyadonhe), a vidjeli su ga samo Alanđani onoga jutra kada bi se na toplim morima, uz tople obale predivne zemlje Dyadonhe, pojavili sa svojim najvećim, najstrašnijim i najbržim ratnim brodovima koje je zapamtilo vrijeme Hrabrih naroda. Da, bili su to strašni ratni brodovi alandske brze krstarice i opasni razarači koji su jedrili cijele noći da bi se na trenutak, ali samo na trenutak, pojavili pored toplih obala, da bi onda munjevito i zagonetno nestali u samo njima znanim smjerovima prema maglovitim obalama sjevera Alandije.
Mudri i stari narod Sychytha govorio je da su toga jutra snažni alandski mornari sigurno vidjeli Baharanunhu, onu koja lebdi u zraku, nad zemljom Dyadonhom.
Još jedna noć polako je padala nad šume srebrenog bora. Tama je prekrila tišinu dalekog Sylenca. Posljednja svijetla sve više trnu polako i ponovno, po tko zna koji put, srebreni bor oživi i stane poprimati ljudski oblik. Bile su to uvijek oprezne, ali zauvijek tajanstvene Paskine Šumske patrole, Alanđani posebno uvježbani za ovo doba noći. Poput kakvih mitskih noćnih ptica oni se razviju na sve strane i zaposjednu sve dominantne ulaze u dolinu Sylenca. Brzim pokretima ruku i oružja, opet samo njima razumljivim signalima, oni izvijeste svog omiljenog zapovjednika generala Pasku – tu smo, spremni smo na sve tvoje zapovijedi, a onda se sve smiri. Tama je prekrila Alandiju koja zaspi plavim snom. Onda opet nešto tajnovito, ali potpuno nekarakteristično za Alanđane. Pjesma tiha, najtiša, blaga najblaža, nježna najnježnija. Nikada ovi strašni ratnici nisu pjevali nježne i romantične pjesme, ali te noći ili tog jutra pjevali su je tiho. Riječi? Tko bi razumio te Alanđane? Mogle su ići nekako ovako, ne, baš su tako išle: - Noćas kad Ti noć ukrade dan, Ti ljubi mu lice u mraku šume srebrenog bora da napokon započne novi dan … -
Kome i zašto su, samo te noći, najbolji ratnici toga vremena, pjevali nježne pjesme? Onda kada bi se tog jutra njihovi ratni brodovi pojavili na toplim morima Dyadonhe, još su veću pomutnju izazvale predivne djevojke Dyadonkhe, koje su također zapjevale, a one pak nikada nisu pjevale.
Simpatični starci Sychythe jednostavno su to objasnili kao Tahazeya – alandska tajna toplih mora.

srijeda, 15.12.2004.

Legenda o Alandiji

Wolsha – mjesto gdje se gasi dan

Wolsha – nazivaju Alanđani mjesto u dolini Sylenca, mjesto je to gdje Alanđani sjede u krugu oko toplih vatri i čekaju da se pojavi zvijezda Hawalandha kako bi sve moglo početi … Na tom mjestu poglede bi svoje Oni neprekidno upućivali prema visokoj, maglovitoj i snijegom prekrivenoj planini. Danima bi tu strpljivo čekali, a kada bi noću vjetar donio neopisivu hladnoću Sjevera, ogrnuli bi se svojim plavim plaštevima, razjarili vatre i opet pozorno osluškivali zvukove noći… Mjesto je to u Sylencu gdje počinje još jedna tajna Alanđana. Tu tajnu oni nazvaše imenom njegovim – Alanthanunh – vrata zaboravljenog svijeta, vrata Zimskog bedema …

Grčka mitologija

Pandora – svime obdarena

Zbog krađe dara vatre, Zeus se želio, a kasnije i strahovito osvetio titanu Prometeju i cjelom čovječanstvu. Zapovjedio je božanskom hromom kovaču Hefestu neka od ilovače načini ženu lijepu poput božice, a koja treba donijeti nesreću ljudskom pokoljenju. Ostali bogovi morali su je obdariti, također po Zeusovoj zapovjedi, brojnim darovima. Bogovi joj nadjenu ime Pandora, što je značilo «svime obdarena».
Osvetoljubivi Zeus tada Pandoru ne ponudi oštroumnome Prometeju, već njegovom bratu Epimeteju, ime mu znači – zakašnjela misao, koji je bio skromne pameti. Iako je Prometej upozorio brata da od Zeusa ne prima nikakve darove, ljepota Pandore toliko je očarala Epimeteja da je Pandoru usprkos svemu uzeo za ženu. Epimetej je zdušno pomagao bratu Prometeju u darivanju čovječanstva vrijednim spoznajama i darovima, a u svojoj je kući čuvao zapečaćenu posudu u kojoj su bila zatvorena sva zla i nedaće poput bolesti, starosti, nemoći i raznih poroka. Prometej i Epimetej dugo su sve te nedaće držali podalje od ljudi, a Pandoru pak je dugo mučila znatiželja što se to čuva u toj tajnovitoj posudi i ona nikako nije prestala promišljati što li se to krije u njoj. Jednog dana nije mogla odoljeti kušnji, slomila je pečat i otvorila posudu. Iz posude izlete sve nedaće i zla ovoga svijeta, te u trenutku ispune naš život patnjom i nesrećom. Pandora se silno uplaši i zatvori poklopac posude. No, iz posude se čulo slabašno i tužno zapomaganje, a Pandora opet ne mogne suspregnuti svoje osjećaje, te otvori još jednom posudu. Sada iz posude u svijet ode – nada, ta skromna utjeha nesrećom pogođenih ljudi.

utorak, 14.12.2004.

Legenda o Alandiji

Kawamadhe – vrata vjetra

Kawamadhe – nazivaju Alanđani mjesto u dolini Sylenca, mjesto na kojem je Shagan prvi puta pobijedio u borbi s vjetrom Actyalanom. Tajnovito je to mjesto i poznato samo Njima – Vitezovima vjetra. Mjesto na koje bi oni svake godine vjerno pratili svog Shagana. Na tom bi ga mjestu oni danima strpljivo čekali u samo njima razumljivom bojnom složaju. Mjesto je to do kojega se nikada ne bi probila ni jedna vojska onoga vremena, ali Alanđani bi i tu krajnje pozorno čuvali To što su našli u samo Praskozorje vremena i zakleli se sami sebi da To, što su našli u sam Osvit vremena, nikada neće više izgubiti…
Mjesto je to na kojem Shagan Alanđanin vježba s isukanim teškim dvosjeklim mačem pod budnim očima Alanđana koji mu se dive. Kako tu vjetar postiže veliku brzinu, teški mač širi zvuk koji para tišinu Sylenca, a prestrašeni Sychythe zapamtili su to kao borbu Shagana i vjetra Actyalana koji vrišti, plamti i stenje. Tako je rođena još jedna od legendi tog strašnog i nezamislivog vremena.

ponedjeljak, 13.12.2004.

Legenda o Alandiji

Tanghathanuh – velika tajna Vitezova vjetra

Sjedili su tu okolo vatre ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Nepomično, ali pozorno, promatrali su nemirnu igru plamenih jezika vatri koje su, tko zna, zašto zapalili u krug. No, velikom pozornošću svi od reda osluškivali su tišinu i zvukove noći koja se nadvila nad šumu srebrenog bora. Odjednom, sa Sjevera, sa Snježnog oceana, zapuše hladni vjetar. Bio je to neobičan vjetar za to doba noći, za to doba godine. Iznad maglovitih vrhova visoke i uvijek snijegom pokrivene planine pojavi se Sjeverna Zvijezda Hawalandha. Zbunjeni ratnici ustanu od reda, a njihovi oklopi mutno zasvijetle osvijetljeni svijetlom milijuna Zvijezda. Ispod Zvijezde Hawalandha stajao je On, okružen Njihovim sjenama, Njegov teški dvosjekli mač na trenutak bljesne. Sychythe padnu redom na koljena mrmljajući samo njima razumljive molitve. Vjetar stane plamtjeti i stenjati. Iznad šume srebrenog bora rodi se novo svitanje… nova se zora rodi i u ostalim sjajnim kraljevstvima Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode.
Tu svoju veliku tajnu Alanđani nazovu Tanghatanunh, a Sychythe je još zapamte i kao Nyghtanunh – tajanstveno doba noći kada Alanđani čekaju Njegovu pojavu.

nedjelja, 12.12.2004.

Legenda o Alandiji

Nakon ovoga selo brzo utone u san, a pred samu zoru u selu u velikom broju upadnu Divlji ratnici Pykthy. Nastane panika i pomutnja, malobrojni ratnici nisu mogli zaustaviti Pykthe, pa ovi ubrzo stanu izvlačiti djevojke i djecu iz koliba. Kad su Pykthy stigli pred kolibu crnokose djevojke ona im se suprotstavi poput boginje rata. Na trenutak Divlji ratnici ostanu zapanjeni pojavom djevojke ratnice koja opasno vitla mačem. No, ubrzo se snađu i u većem broju krenu prema djevojci opasno prijeteći svojim kopljima. Sada pak u selo upadne ratnik na konju koji teškom alandskom dvosjeklom sjekirom obori Pykthe, sjaše, stane ispred crnokose i prijetećim glasom upozori: - Dalje od princeze Pykthy! Dođite i umrite Pykthy! – bio je to general Paska. Pykthe ovo razjari, pa oni u velikom broju navale na Pasku, ali iznenadna kiša strijela prorijedi ih i smanji im broj. Na ulazu u selo Alanđani su u trku gradili svoj bojni složaj, a ratnici iz Šumskih patrola izranjali su iz grmlja i svojim oklopima i oružjem štitili i Pasku i Sonsyreyu. Ovo dodatno zbuni Pykthe, ali oni osjete da ih je ipak više i da bi mogli navaliti na iznenada pojavljene ratnike. No, sada pak se ispred ratnika na velikom crnom konju pojavi ratnik u blještavom oklopu koji je opasno iznad glave vitlao teškim dvosjeklim alandskim mačem. Mač je zviždao i prijeteći svjetlucao, a kako Pykthy nisu pokazivali namjeru da napuste selo, Shagan pokaže mačem prema njima, te se na njih sruči, uz bojne pokliče i zveket čelika, alandska navala. Bitka nije trajala dugo, a Divlji ratnici popuste i stanu nestajati u šumama okolo sela. Nakon višemjesečne bezuspješne potrage na jugu, u divljim zemljama Pyktye, Alanđani su konačno pronašli svoju otetu princezu na sjeveru, u zemlji Sychytha gdje se je uopće nisu nadali. Da nisu sasvim slučajno odlučili pratiti pljačkašku kolonu jednog od divljih plemena Pyktha, tko zna, možda bi je još uvijek tražili daleko dolje na jugu u divljim prostranstvima zemlje Pyktye.
.....

subota, 11.12.2004.

Legenda o Alandiji

(nastavak)

Vatra je svojim sjajem obasjavala okolinu i igrala se s tisuću okolnih sjena koje su neprestano treperile i ocrtavale se po okolnim kolibama. Okolo vatre sjedili su ratnici naoružani drvenim kopljima, štapovima i mlatovima. Nedaleko njih sjedili su starci ogrnuti u kožnate ogrtače, a malo dalje od njih sjedile su djevojke i djeca koja su se tiskala oko mlade, lijepe, crnokose djevojke koja je imala crvenu poderanu haljinu i nije se na prvi pogled, bar po odjeći, razlikovala od ostalih djevojaka. No, njezina uredno češljana duga crna kosa, predivne plave oči u kojima su se stalno zrcalile suze koje nikako da poteknu, ipak su je činile drukčijom od ostalih djevojaka iz sela. Pjesmu koju je ona tiho pjevala, djeca su napeto slušala, ali ne samo djeca. Pjesma je bila tiha najtiša, nježna najnježnija, a pjevala je o dalekim snježnim zemljama i nikako nije mogla biti iz ovih toplih i divljih krajeva. Nekoliko dječaka u trku se baci koljenima u prašinu pored crnokose djevojke glasno moleći: - Pričaj nam o tim divnim zemljama, pričaj nam o tim hrabrim ratnicima, o pričaj nam Jutarnja roso toplih mora … - Crnokosa se na trenutak osmjehne i uputi pogled prema starcima, ovi joj dostojanstveno klimnu glavama, a ratnici joj se više približe ne bi li i oni čuli priču. Onda je crnokosa započela svoju priču:
- Tamo negdje daleko na sjeveru… Daleko, tamo gdje se rađa Sjeverna zvijezda i gdje mora oplakuju obale zemlje u kojoj rastu i mirišu najljepši srebreni borovi. Na ponosnim i snažnim konjima mirno jezde predivnim ledenim dolinama najbolji ratnici koje je vrijeme ikada zapamtilo. Svake bi se oni godine, kada snijeg snažno pritisne ledom zauvijek okovanu predivnu dolinu tišine, dolinu Sylenca, okupljali u velikom broju. Pale oni tada svoje neobične vatre u krug i sjedaju okolo njih ogrnuti u svoje plave ogrtače, pozorno promatrajući snježne vrhove visokog Wyghena. Danima tako oni strpljivo čekaju, a noćima pozorno osluškuju šumove noći koje izgleda samo oni i čuju. Promatraju nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su tko li samo zna, pa opet izgleda da samo oni znaju, zapalili u krugovima. Snažni su to ratnici napadači, teško oklopljeni i naoružani, ratnici koji ne poznaju strah. Svi su od reda spremni da se bore za jednoga i svi su spremni da izginu poradi jednoga. Snažni Zumah udarcem šake može oboriti najvećeg Gorya (medvjed) iz ovih šuma, uvijek šutljivi i oprezan Paska koji poznaje mračne i tajnovite šume srebrenog bora bolje nego mi svoje selo, snažni moreplovac Yakwy koji poznaje mora bolje nego Raykha (morski pas) svoje dubine, stari Panđa koji se još uvijek sječa vremena sijanih gradova koji su se poput prstena širili pod Zvijezdama … da, svi su oni spremni na borbu i riješeni poginuti ako treba samo da bi ponovno vidjeli svog Shgana u to hladno zimsko jutro na maglovitim vrhovima visoke planine Wyghena. Shagan, slobodni sin dalekog sjevera, miljenik vjetra Actyalana i Sjeverne zvijezde s koje su došli bogovi i poklonili mu veliku mudrost i snagu… onda pak, kada bi se vjetar i kiša dodirnuli, a strašni bi vjetar Actyalan stao vrtjeti u plesu hladnu kišu Sahakazeyu, započne padati snijeg, a Vitezovi vjetra polako stanu jedan po jedan nestajati u tajnovitim šumama Mynechyza i tada započne tajna koju oni svojim imenom nazvaše Thanghatanunh. Opet izgleda da je samo oni i razumiju. Cijele noći čule bi se njihove pjesme dubokih tonova, a ujutro bi se pojavili smrznutih ogrtača u još većem broju, naoružani dugim drvenim kopljima kojima bi izazivali vjetar. Ganjali bi ga oni tako sve dok ga ne bi sustigli na mjestu koje nazivaju Kawamadhe - vrata vjetra, a onda bi ih njihov Shagan okupio i vratio ih natrag do mjesta kojeg bi zvali Baharamadhe – mjesto gdje spava vjetar… Jedan od dječaka sada prekine crnokosu u priči: - Hoće li Shagan ovamo dovesti svoje Vitezove i otjerati strašne i nemilosrdne Pykthe iz naših šuma? – Crnokosa se na trenutak zamisli, onda se osmjehne prigrlivši dječaka i tiho reče: - Naravno da će doći! Kada On dođe bit će to kraj teroru Divljih ratnika. Mora doći jer ja Ga već osjećam u mirisima divljeg šumskog cvijeća … Sada pak starci stanu nešto mrmljati kao: Baharanunha, Baharanunha … , a crnokosa polako stane slati na spavanje djecu iz sela, obećavši im novu priču ujutro.

petak, 10.12.2004.

Legenda o Alandiji

(nastavak)

Riba se okrene i spremi se na novi napad, no, Panđa je već bio na najvišim katarkama jarbola i on hitne dva koplja prema sabljarki. Jedno koplje je pogodi nešto ispod leđne peraje. Sabljarka iskoči iz vode, a taj trenutak čekao je Unakas koji je pogodi velikim katapultom. More oko ribe stane se pjeniti crvenom pjenom krvi, a sada joj se već približe Zumah i Paska koji je stanu ubadati dugim alandkim bodežima. Ubrzo još jedan čamac s alandskim mornarima dopliva do njih, te sabljarku koja je već bila u smrtnoj agoniji, stanu mornari udarati veslima i kopljima. Čamci su se približavali i s ostalih brodova, a Vitezovi vjetra Gayuma, Tonyno, Nyksys i Wowoka uspjeli su Shagana izvući u čamac. Alandski mornari potpuno okruže veliku ribu nanoseći joj sve više smrtnih ubodnih rana, te nakon desetak minuta riba više nije pokazivala znakove života. Shagana su za to vrijeme izvukli na palubu galije, gdje ga je Panđa čim je ovaj došao malo k sebi dočekao bujicom prijekora: - Dječače budalasti, što to Tebi sve padne na pamet! Sto puta sam ti rekao da ne juriš ispred mene i svojih ratnika, a sada, neka sam proklet, izazivaš i čudovišta iz ovih vražjih mora. On bi se kupao, pa što ne tražiš, namjestit ćemo ti korito ovdje na palubi i slobodno se rastopiš u njemu! Oooo, ljudi moji što mu sve ne padne napamet! – Shagan se stane brisati ručnikom i smijati: - Trebam li možda pitati tko je prvi pogodio ribu, Unakas? – Pukovnik Unakas odmahne glavom i pokaže na Panđu. Shagan se opet nasmije dok ga ranarnik prisili da sjedne kako bi mu pregledao modricu koja je ostala nakon udarca repa velike ribe. Yakwy sada kroz smijeh stane hvaliti Panđu: - Stalno nas gnjavi da ga bole leđa, a da Si ga samo vidio kako se brzo popeo na jarbol i da Si ga samo čuo kako se derao. Mislim da je i sabljarku zbunio. – Shagan prihvati: - Ma, nisam ni sumnjao, a večeras prvi tanjur ribe ide njemu! – Panđa se sada nakostriješi i prstom zaprijeti: - Idite svi vi žutokljunci lijepo do đavola! To čudovište ja ni mrtav ne jedem! Mandan, Taureg uzmite strijele i idete sa mnom u lov u ovu šumu! Panđa će sebi lijepo uloviti neku pernatu divljač, a vi sami uživajte u mesu ovog čudovišta. – Palubom se zaori smijeh Alanđana, a stari se Panđa i sam počne smijati sretan što se ipak sve ovako završilo.

Maya mitologija

Tzultacah - bog planina u mitologiji drevnih Maya

četvrtak, 09.12.2004.

Legenda o Alandiji

(nastavak)

Alandski mornari sjedili su na palubi i odmarali se čekajući dolazak povoljnih vjetrova, a ratnici koji su bili ukrcani na brodove odmarali su se ispod paluba kako ne bi smetali mornarima u njihovim poslovima. Admiral Yakwy nekolicini okupljenih generala pričao je da u ovim vodama žive veliki morski psi i divlje sabljarke koje ponekad dosežu nevjerojatnu dužinu rasta. Nedaleko od njih Shagan je osjetio silnu želju da se okupa u ovim toplim vodama i brzo otpaše mač, skine odoru i skoči u more. Pljusak u vodu na trenutak zbuni Vitezove vjetra, ali ubrzo ih smiri Yakwyewa zapovijed mornarima: - Odmah spustite čamac u vodu i osiguravajte Shagana! – Ipak, pogledi Zumaha i Paske sretnu se, te se obojica polako stanu skidati i spremajući se da i oni skoče u vodu. Na zapovjednom mostu stari je Panđa mirno punio svoju lulu i nezadovoljan Shaganovim skokom u vodu gunđajući mrmljao. Onda pak u trenutku kada je namjeravao pripaliti lulu ona mu ispadne, lice mu poprimi izgled iznenađenja. Odjednom on velikom brzinom, nevjerojatnom za njegove godine, dograbi velika koplja i stane se penjati na jarbol vičući iz sveg glasa: - Neka me odnesu svi vragovi i prokletstva Kayonas šume! Zumah, Paska ledenih vam vrhova Wyghene zar ste slijepi?! Ono čudovište pliva prema Shaganu, a on ga ne vidi! – Sada na palubi nastane pravo komešanje i gužva. Tamna crna peraja sabljarke velikom se brzinom približavala Shaganu koji je mirno plivao ništa ne sluteći. Paska i Zumah odmah skoče u vodu s dugim alandskim bodežima i snažnim zamasima zaplivaju ne bi li presjekli velikoj ribi put do Shagana, mornari treskom puste čamac na vodu, a u njega poskače nekoliko Vitezova vjetra i stanu snažno veslati prema Shaganu. Pukovnik Unakas velikom brzinom i začuđujućom spretnošću odmah se nađe pored pramčanog katapulta spreman da pogodi veliku sabljarku, čekajući povoljan trenutak. Admiral Yakwy uspio je snažnim glasom dozvati Shagana koji se na trenutak okrene, ugleda opasnost, izbjegne za nekoliko centimetara napad šiljastog nosa, ali ga udarac repa velike ribe izbaci van vode i ošamuti.

srijeda, 08.12.2004.

Legenda o Alandiji

U divljim zemljama Sychytye i Pyktye

Veliki zapovjedni brod Alandske ratne mornarice, najveća bojna galija onog vremena, imena Sonsyreya, ljuljala se na pučini otvorenog mora i čekala povoljan vjetar. Dok je vjetar koji je puhao bio dovoljan za pokretanje alandskih razarača, on je bio preslab da bi mogao pokrenuti krstarice i veliku galiju. Zato je Yakwy predložio Shaganu da se zaustave u ovoj zelenoj laguni, opskrbe se svježom vodom i namjernicama, a kad se podigne povoljni vjetar da nastave plovidbu prema divljim zemljama tajnovitog i starog naroda Sychytha. Nedaleko od te najveće galije, koju je ikada vrijeme zapamtilo i koja je ikada plovila tim čudnovatim zelenim morima, usidrene su tri velike i brze alandske krstarice. Strašni i veoma brzi ratni brodovi koji nisu nikada prije bili u tim predivnim zelenim vodama divljih i tajnovitih zemalja. Svaku od krstarica okružila su tri alandska manja bojna broda razarača i po dva manja eskortna broda također opremljena, naoružana i spremna za boj na moru. Iako im je namjena bila opskrba razarača i velikih krstarica, ti eskortni brodovi poduprijeti razaračima predstavljali su opasnu prijetnju i nikako ih se ne bi trebalo zanemariti u borbi. Bila je to bojna skupina, plovni sastav, koji je admiral Yakwy posebno izabrao i ustrojio za ovu zadaću, a Amaksos joj nadjenuo ime Rynkha (na alandskom – morska mačka). Naime, u strašnim bitkama Drymenha, (na alandskom – suze snova), nestala je princeza Sonsyreya, točnije oteta je od mornara iz sastava Velike sywolykhe armade. Iako su alandski mornari presreli sywolyku armadu u Kotyanskom moru i potopili veliki broj njezinog brodovlja, dva sywolyka broda napustila su borbu i nestala u maglama Wulkanyskog mora, gdje su se potom netragom potpuno izgubili. Shagan je odmah sa svojim plovnim sastavom krenuo za njima. Tako je započela najveća i najduža potraga tog strašnog i nezamislivog vremena.

utorak, 07.12.2004.

Alandymytyka

Pekseya (nemirna) ili Peksysha (uznemirena)

Ženska imena kod Hyghlanderskyh naroda, pa tako i kod Alanđana, poprimaju završetak na ya ili ha. Ovo pravilo kod alanđana, Alanđani svoj jezik nazivaju alandymytyka, dakle u alandymytyky je obvezatno pravilo da žensko ime dobiva završetak ya koji dolazi od alandske riječi zeya (žena) i završetak ha koji dolazi od alandske riječi yunha (djevojka). Evo i nekih primjera (Nyzya, Tanya, Nemesydya, Ashya, Felysya, Lucrezya, Sonsyreya … ili Beatha, Amandha, Sandrha, Shugha, Saraha, Shenha, Shylha, Handrha, Shangrha…
Eto ga, na alandskom to bi bilo to nemiri, a na Tebi je da samo izabereš koje ti se alandsko ime više dopada.

Alandika

Alandika i alandimetika

Svoje pismo Alanđani nazivaju – alandika, a pišu ga na dva načina. Jedno je svečano pismo (slikovno) koje rabe tijekom ispisivanja natpisa i ukrasa, a svakodnevno pismo (klinasto) rabe u svakodnevnom komuniciranju. Kod klinastog načina pisanja svaki znak odgovara jednom glasu, dok slikovno pismo može imati znak za jedno slovo, skupinu glasova od dva, tri i četiri slova (xa, sha, reya). Smjer pisanja je s lijeva na desno ili pak kod slikovnog ponekad i odgore prema dolje, ponekad se pak slikovno pismo može slagati u veće skupine ornamenata, ali tada mora biti jasno omeđena skupina alandskim ornamentom u kojoj opet vlada pravilo s lijeva na desno ili odgore prema dolje. Alandska alandika broji 26 slova znakova u klinastom načinu pisanja dok u slikovnom načinu pisanja postoji 33 stalnih slikovnih znakova, a ostali se mogu kombinirati u nove slikovne znakove obvezatno omeđene alandskim ornamentima. Na slici lijevo ispod latiničnih slova ispisani su alandski glasovni izgovori tih slova (samo kada se čitaju zasebno).
Alandimetika ili alandske brojke temelje se na brojkama 1, 5, 10, 50, 100, 500 i 1000. Ostale brojke kombiniraju se uporabom narečenih temeljnih brojki. No, o brojkama možda neki drugi put.

Nordijska mitologija

Nordijski panteon – Odinova loza

Imena nordijskih bogova preživjela su sve do danas i skrivena su u četiri engleska naziva za dane u tjednu: Tyr – Tuesday (utorak), Thor – Thursday (četvrtak), Frigga – Friday (petak), a Odin – Wednesday (srijeda). Germanska i anglosaksonska plemena Odina nazivaju Woden.
Onaj mali križić u vezama znači da su titani i titanke ili bogovi i božice bili u ljubavnoj vezi iz kojih su nastali opet novi bogovi ili nordijska mitološka bića.

Nordijska mitologija

Nordijski panteon

Vikinzi su vjerovali da Svijet nadvisuje golemo drvo koje su nazivali Yggdrasil. Jedan korijen tog drveta sezao je Asgard – carstvo bogova, drugi u Midgard – zemlju ljudi, Jotunheim – zemlju divova, a treći u dubine Niflheima – zemlju mrtvih. Crvenom bojom prikazana je loza divova koja potječe od Ledenog diva Ymira, a plavom loza bogova na slici desno A koja pak potječe od Burija kojeg je u ledu otkrila divovska krava Audhumla, na drugoj slici B prikazana je Odinova loza.

ponedjeljak, 06.12.2004.

Legenda o Alandiji

Vitezovi vjetra

Trideset je najboljih ratnika u moćnome Savezu kojeg imenom svojim nazvaše kada Divlju rijeku pregaziše …

Panxa (Panđa) – duh šume, Zaumah – otpadnik, Paska – ubojica, Amaksos – oprezan, Yakwy – nemirno (olujno) more, Nykso – iznenada, Nyksys – iznenadan, Tonyno – poput vjetra, Wowoka – silovit, Pekso – nemiran, Peksys – uznemiren, Kaybah – otporan, Gayuma – gnjevan, Wasupay – prijetnja, Sagua – lukav, Kalhanth – udarac šake, Naresh – okretan, Protyron – koji se sjeća, Ysydor – izabran, Kataky – koji razara, Natao – opasan, Todhan – koji čeka, Dodakh – koji udara, Kotaky – razbijač, Todakh – koji sluša, Munsy – hladan, Omhophy – skriven, Senkha – tama, Scetapy – tajanstven, Kybah – koji ulijeva strah.

Dvadeset je ratnika u čijim očima blješte sjaj i tajnovitost davno prije zaboravljenog vremena…

Unakas – trkač, Taureg – samotnjak, Fokoz – smrznut, Korus – otrovan, Kytuy – bodež, Mandan – šutljiv, Wokher – šetač, Masharan – nezaustavljiv, Ghombhar – poput planine, Pagos – zmaj, Tawoats – poput vatre, Yakul – hladno more, Roagh – urlik, krik, Saybah – iznenadni strah, Tunykhen – tihi udarac, Nowkaphy – blješteći, Ytaky – razarač, Chankho tiha noć, Temakhyn strijela, Ryenh – nevidljiv.

Maya mitologija

Xaman Ek - bog Sjevera (Sjevernjača) drevnih Maya.

nedjelja, 05.12.2004.

Legenda o Alandiji

Alandija

1 – dolina Sylenca, 2 – šuma Mynechyza, 3 – šuma Kayonas, 4 – šuma Hawalan, 5 – šuma Pemykhen, 6 – šuma Mayalana, 7 – dolina Mynethonha, 8 – dolina Tesekha, 9 - dolina Tawegha, 10 – dolina Wokerama, 11 – dolina Teabuhl, 12 – dolina Askhanya, 13 – dolina Shonha, 14 – zapadne planine Wolthan, 15 – pustinja Tocy, 16 – južne planine Wyxena, 17 – strašne močvare Wanynkhy

Athumanunhovi snovi

Athumanunhovi snovi

Sanjao Athumanunh da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u prijateljstvu i slozi, tamo gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama Atlantide, negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo… ili se to opet Athumanunhu sve priviđa, ili se ipak to samo igraju ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide…

subota, 04.12.2004.

Legenda o Alandiji

Kada se magla potpuno razišla nevjerojatan prizor čekao je sve koji su tog jutra bili u zemlji Dyadonkhy.
Veliki i strašni alandski ratni brodovi, teško naoružani i krcati ratnicima potpuno su okružili obale predivne zemlje. Stotine brodova nije se micalo, ništa se nije događalo, na obalama svi su bili zbunjeni i Amazony i Siwolykhy, još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo, a onda je sa brodova počelo odzvanjati gromoglasno iz tisuća grla: - Sha-ghan! Sha-ghan! – Iza brodova tisuće čamaca krcatih ratnicima približavalo se obali. Sywolykho-Kotyansky odredi dočekaju ih u borbenom složaju. No, oni koji su to vidjeli nisu vjerovali svojim očima. Ratnici koji su se pojavili iz magle nisu jednostavno i bezglavo jurnuli na složaj Sywolykyh, već su pažljivo gradili svoj borbeni složaj. Bilo je jasno da se radi o visoko discipliniranoj i organiziranoj vojsci koju do sada nitko nije vidio. Zavlada grobna tišina, nemir se uvuče u redove Sywolykho-Kotyanskyh odreda i oni se pomaknu, samo na trenutak pokažu slabost u svom složaju i brzim pregrupiranjem otklone ovaj nedostatak, ali prekasno. Crna tuča strijela pogodi ih baš
na to mjesto, a onda baš tu jurnu teški pješaci – oklopnici pridošlih ratnika. Teški udar oklopa, psovke i pokliči, sve se pomiješa i izmiješa u strašnu kašu. Sywolykhy pokušaju još jednom presložaj, ali u pogrešan trenutak. Nova tuča crnih strijela ponovno ih pogodi i potpuno ih rastroji, a onda novi šok. Konjaništvo došljaka u potpunim oklopima i s vrlo dugim kopljima zaobišlo je krila i sada udara u otkrivene i nebranjene bokove Sywolikho-Kotyanskog složaja. Potpuno okruženi i napadnuti na više mjesta, najelitniji Kotyansky odredi koji su možda još i mogli uzvratiti, ostali su u samom središtu bojnog složaja i nisu se mogli pomaknuti, a Sywolykho konjaništvo nepromišljeno je izletjelo ispred svog pješaštva koje ga nije moglo pratiti, pa je postalo lagan plijen alandskim kopljanicima pješacima koji su u koncentričnim valovima nadolazili i zaustavljali svaki napad protivničkog konjaništva i time omogućili svom konjaništvu da se presloži i udari baš po središtu gdje je sada nastala velika gužva i pomutnja. Bokovi su postali čela, a čelni i najjači složaj Hladnih vatri naletio je na vlastita krila. Sve se ispremiješalo, ratnici više nisu vidjeli svoje zastave, a zapovjednici su uzalud pokušali presložiti svoje ratnike. Ako bi i koji manji odred Hladnih vatri uspio na brzinu izgraditi kakav takav bojni red, odmah bi ga pogodila crna tuča alandskih strijela. Dok je bitka poprimala žestoki karijer i dok su posljednje pričuve Hladnih vatri pokušale pomoći svojoj glavnini, na obalu su se iskrcali i alandski mornari s brodova i poput plime jurnuli pješke obalom i sudarili se s iznenađenim pričuvama Hladnih vatri koje nisu očekivale da bi im opasnost trebala doći s mora, s brodova i od mornara, ali kod Alanđana sve je bilo moguće i baš ono što nije bilo za očekivati i protivno svim pravilima ondašnjih bitaka, oni bi činili baš to…

Legenda o svetom gralu

Vitezovi okruglog stola i sveti gral

Kada je moćni i pravedni kralj Artur pozvao sve najbolje vitezove svijeta da sjednu za njegov okrugli stol, sva su mjesta s lakoćom popunjena osim jednoga. Svako od vitezova koji bi sjeo na to mjesto drugi bi dan poginuo ili umro, pa su ga zato ostali vitezovi okruglog stola prozvali – sjedište opasnosti i pogibelji. Arturov čarobnjak Merlin davno je prije svoje smrti prorekao da će, onog trenutka kada na to sjedište sjedne vitez i ostane živ, okruglom stolu dani biti izbrojeni.
Tako se jednog dana na dvoru kralja Artura pojavi vitez u crvenom oklopu bez oružja. On se pokloni kralju, zakorači prema sjedištu pogibelji i sjedne na nj. Ostali vitezovi ostanu bez daha, a iza leđa viteza, na naslonu sjedišta pogibelji, pojave se zlatna slova: «Galahad, moćni vitez.» Kralj Artur zaželi dobrodošlicu tek pridošlom vitezu: «Dobro nam došao, reci nam, molim te, tko si ti?»
«Ja sam sir Galahad, moja je majka Elaine kći kralja Pellesa, vladara Maimeda.»
«Čuo sam za kralja Pellesa, koji onemoćalo leži u zamku Carboneka, ali nisam znao da on ima unuka. Ipak, sir Galahade, imam osjećaj da te poznajem od prije. Ti si nalik sir Lancelotu u mlađim danima.»
«Neka vas to ne čudi», reče Lancelot, «jer ovo je zaista moj sin.»
Te noći, kada su vitezovi okruglog stola blagovali, odjednom iznad njihovih glava munja zapara dvoranom i osvijetli je silnom i čudnovatom svjetlošću iz koje se pojavi predivna djevojka, noseći u ruci posudu prekrivenu bijelom prekrivkom. Iz posude, ona, ponudi gutljaj svakom od vitezova. Potom djevojka nestane u svijetlosti koja utrne i nestane. Kralj Artur upita: «Što bi ovo moglo značiti?» Sir Galahad odgovori: «Ona je posuda bila sveti gral. Neću mirovati tako dugo dok ga ne vidim bez prekrivke.» Ostali vitezovi se slože s Galahadom i svi se dogovore da će ga ujutro krenuti tražiti. Kralju Arturu nije bilo drago što su vitezovi tako odlučili jer on ih je dobro poznavao i znao je da sveti gral mogu vidjeti samo oni koji su čisti u duši. Postalo mu je jasno zašto je Merlin davno prorekao da će dan kada vitezovi budu krenuli tražiti sveti gral, biti kraj okruglog stola. Znao je Artur da će mnogi njegovi vitezovi doživjeti neuspjeh, a neki će možda i poginuti. Vitezovi su krenuli svaki na svoju stranu i svaki svojim putem, a pustolovine koje su putem doživljavali trebalo bi opisivati dugo, dugo i bila bi to pozamašna knjiga. No, većina tih priča, barem one koje je Athumanunh pročitao, govore da su se vitezovi upuštali u razne kavge, često skrenuvši s puta, uplitali bi se u poslove koji nisu bili dostojni vitezova i odavali se ljubavnim avanturama zaboravljajući na svoju potragu. Time su dokazivali da potraga za svetim gralom nije bila za njih, već za one čistog srca i duše. Ipak, trojica su ostala zajedno, oslobođeni pohlepe i častoljublja, danima su jahali zajedno bez ikakvog suparništva, a četvrti je jahao s velikom mukom za njima. Bili su to: sir Perceval, sir Bors i sir Galahad, a za njima je jahao sir Lancelot sa svojim teškim grijehom (potajno je ljubovao s bajnom kraljicom Guineverom) stalno moleći boga da mu oprosti ovaj grijeh. Tako su njih trojica, četvorica stigla do zamka Carboneka iz kojeg je vladao, onemoćali i ispunjen patnjom, kralj Pelles, svojim opustošenim kraljevstvom. Kad su vitezovi ušli u ložnicu staroga kralja, djeda Galahadovog, opet se pojavi ona misteriozna svijetlost iz koje sada izađu dvije djevojke. Prva je nosila sveti gral prekriven kao i prije, a druga je nosila koplje s kojeg je kapala krv u velikim kapljama. Prva je hvatala te kapi u gral. Sir Galahad upita djevojke: «Što bi sada ovo trebalo značiti?» Djevojka koja je nosila koplje pruži mu isto i potiho mu reče: «ovo je koplje koje je probilo našega Gospodina, dok je visio na križu, a ovo je posuda u koju su uhvaćene prve kaplje njegove krvi koje su potekle iz rane.» Sir Galahad prihvati koplje i njime dotakne kralja Pellesa koji u trenu ozdravi, a njegovo kraljevstvo oživi i procvjeta u blagostanju. Svi zajedno krenu u kapelicu da proslave misno slavlje. No, u kapelici samo je Galahad vidio sveti gral otkriven, jer jedini od svih vitezova on bijaše čist i mišlju i dijelom. Misteriozna svijetlost obasja Galahada i učini se kao da se on polako stapa s njom sve dok ne postanu jedno. U tom trenutku nestanu zauvijek sir Galahad, djevojke i sam gral iz svijeta ljudi. Sir Bors i sir Perceval u strahu pobjegnu iz kapelice, a na njezinom pragu pronađu iznemoglog sir Lancelota koji je ležao na tlu. Unatoč tome što je okajao svoj grijeh i što ga je ovako daleko donijela njegova snažna volja, unatoč tomu što je bio jedan od najboljih vitezova koji su ikada nosili oružje, nije bio dostojan da uđe u kapelicu i vidi otkriven sveti gral.

petak, 03.12.2004.

Legenda o Alandiji

Vjetar stane plamtjeti i vrištati, svom silinom navali na mladog ratnika, ali zamah njegovog mača uz snažan zvuk pogodi vjetar i on napusti obalu toplog mora. Kao da je Vrijeme bilo uhvaćeno u Njegovim očima, kao da se zamahom Njegovog teškog, dvosjeklog, zvučnog mača rodila zora, novo svitanje, ona tajnovita svijetlost koju su oduvijek svi i čekali, a jedino su je Sychythe i vidjele… Sve se smiri, a ratnik mirno dojaše do djevojke, šutke joj pruži ruku, snažnu ruku koju je štitio žičani pancir, ruku koju Ona bez oklijevanja odmah prihvati. Nezamislivom lakoćom On podigne najljepšu među najljepšim djevojkama onog vremena u sedlo ne govoreći ništa. No djevojka ne izdrži tišinu i prošapuće:
- Koliko puta Ti moram reći i sada Ti ponovno govorim da volim te! Noćas prije zore ljubi mi lice dlanovima, usnama…
Ratnik se osmjehne i nježno je prekine poljupcem, a onda uputi svoj streloviti pogled prema šumi palmi iz koje se kao po zapovijedi pojavi tridesetak ratnika. Najstariji među njima u ime svih pozdravi:
- Pozdravljamo te Handrho i budu Mu blaga na toplim južnim morima u toplim i plavim južnim noćima!
Bili su to već jednom davno prije zaboravljeni ratnici, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je zapamtilo to nezamislivo vrijeme. Ratnici koji su u sam Osvit vremena pronašli ono što su tražili, ratnici koji su se pojavili poslani od Bogova sa Zvijezda da zaustave teror Hladnih vatri. Vitezovi vjetra zovu ih Hrabri narodi.
Predivne legende kruže među Hrabrim narodima o tim ratnicima koji sebe nazivaju Alanđani. Odjednom, sa svih strana i u velikom broju pojave se predivne djevojke ratnice Dyadonkhe. Leptirice zovu ih Hrabri narodi. Okruže Vitezove vjetra te ih stanu nuditi nektarom i obiljem hrane. Tajnoviti ratnici mirno posjedaju u polukrug i prihvate darove od Dyadonkhy. Milijuni Zvijezda obasjavale su plavo nebo iznad azurnog toplog mora. Vijest da su se Andraghon i Njegovi Vitezovi vjetra ponovno pojavili u zemlji Dyadonkhy radosno je dočekana kod svih Okolnih naroda.

Muror

Simbol Murora, civilizacije koja je prethodila Atlantidi, ili joj je možda i suvremenik koji je samo nestao nešto prije. Ovakva slova ili znakove Athumanunh je vidio na svom lutanju kroz tajnoviti grad prije spominjan...

četvrtak, 02.12.2004.

Legenda o Alandiji

...
Oni ruše svoje gradove i idu dalje. Poput vjetra stišavaju se njihovi bojni pokliči i nestaju u magli koja ih skriva. Onda kada noć bude rasula tamu i otvorila svoje odaje, kada padnu prve kiše Shakazeye i izbrišu njihove tragove i kada vjetar Actyalan stane tući kao da milosti nema. Kada se spusti još jedna beskrajna noć nad šumu srebrenog bora i kada tama prekrije predivne obale toplog mora…
Najstariji Sychytha počet će svoju priču o tom strašnom i nezamislivom vremenu, vremenu koje je izbrisalo sve nade za Hrabre narode, vremenu kada je rat uništio i posljednje slobodne gradove, vremenu kada su Hladne vatre silno zaprijetile.
Dani su prolazili i svim je Okolnim narodima pod plavim plaštevima zvijezda bilo sve teže podnositi teror Hladnih vatri. Onda odjednom zlatni zraci zore stanu topiti snijeg. Izgledalo je kao da i proljeće plače. Na toplom moru u sjenama palmi pjevale su tužno Dyadonkhe:
- Sve svoje snage potrošila je već i kao rijeka nestaje u moru beskrajnom…
Bilo je jasno da pohod Dyadonkhy u tajnovite šume srebrenog bora nije uspio, a Onaj koji je jedini mogao zaustaviti Hladne vatre nestao je u misterioznim šumama tajnovito i zauvijek skriven od najboljih ratnika koje je zapamtilo to vrijeme, a Ona koja Ga je jedino mogla pronaći u tim mračnim šumama više nema snage i ne zna gdje da Ga traži. No, onda jedne noći trenutak prije zore, dyadonskhe straže ugledale su znak koji su čekale, točnije čule su znak, jer vjetar je, a više nitko i ne zna odakle, donio riječi nepoznate i zaboravljene pjesme:
- Više Mu ni ime ne znaš i ne spominješ, a onda nije vrijedno ni žaliti Te…
Na srebrenom toplom pijesku, na obali najtoplijeg plavog mora, pojavi se Ona koja lebdi u zraku. Baharanunha zovu je Hrabri narodi. Predivna crnokosa ljepotica lagano je koračala i hodala pijeskom u kojem joj ni tragovi nisu ostajali, a u njenoj kosi zapeo je vjetar koji je stane lomiti. Ona zadrhti, onda Ona pada… vjetar je lomi, pa na trenutak napusti njezinu kosu i stane kovitlati pijesak, ali tada se obalom prelomi neki nepoznat zvuk i začuje se snažan i odlučan glas:
- Actyalane, stara skitnico, ovdje sam i spreman sam za tebe. Dođi Actyalane!
Mladi ratnik u blještavom oklopu pojavio se niotkud, kao da ga je pijesak izbacio. Andrhagon – spavač ispod pijeska zovu ga Hrabri narodi. Velika je Njegova snaga i moć koju su Mu u sam Osvit vremena na bojnom polju Herofhala poklonili bogovi…

Maya mitologija

Noh Ek - bog Venere (Velika Zvijezda) drevnih Maya, planeta Venera posebno je zaokupljala pozornost Maya

srijeda, 01.12.2004.

Legenda o Alandiji

U dvoranu sada uđe jedna od dežurnih dyadonskyh kneginja i izvijesti Sonsyrey: - Princezo, pred gradskim vratima nalazi se pedesetak prosjaka koji mole hranu i prenoćište, a prema nama kreće se i jedan združeni odred od stotinjak ratnika Hladnih vatri. Što nam je činiti princezo? –
Sonsyreya ljutito odgovori: - Prosjacima dajte hrane, a ovih drugih mi je već previše! Postali su sve drskiji i sve bezobzirniji, pa prije dva dana bili su ovdje. Idemo ih dočekati u dvorištu, ali ovaj put ću ih otjerati, pa makar i oružje morale uporabiti! –
Panđa tiho nešto šapne Zumahu i Paski, a ova dvojica nenametljivo se još bliže približe Sonsyrey.
Dok su dyadonkhe brižljivo dijelile hranu tek pristiglim prosjacima, Zumah je s nepovjerenjem promatrao prosjake koji su bili, iako prljavi i potrganih ogrtača i odijela, nekako previše ponosni u svom držanju, ali u tom razmišljanju prekine ga ulazak odreda Hladnih vatri kroz gradska vrata. Sonsyreya praćena kneginjom Sandrhom i Panđom stane nasuprot zapovjednika odreda i energično ga upita: Što bi sada ovo trebalo značiti? Bili ste ovdje prije dva dana, a trebali ste doći tek za tri dana. Upozoravam vas da nikada niste dobro došli, a ovo je sada previše. Ne pridržavate se našeg dogovora! Zašto? - - Zapovjednik odreda oholo se naceri princezi: Ni ti se ne pridržavaš našeg dogovora. Zašto si uvijek okružene njima? Ni Alanđani nemaju prava biti ovdje stalno … - sada se umiješa Paska: Prokleti lešinaru trokutaste glave, zar ćeš nas ti otjerati s ovom šakom jada, ja … - Pasku prekine Sonsyreya: - Smiri se Paska, Vi ste uvijek dobro došli, a vi mi Sywolykhy nećete određivati nikakve uvjete u mom gradu, zar nije dovoljno što …- Sonsyrey se okrene prema nastalom naguravanju prosjaka i nekoliko sywolykyh ratnika. Dok je ona tražila objašnjenje od zapovjednika odreda, nekoliko je sywolykyh ratnika zgazilo kruh koji su prosjaci dijelili između sebe, a onda je nastalo naguravanje sve dok jedan od prosjaka nije snažno tresnuo u lice jednog od ratnika Sywolykyh. Svi su bili iznenađeni, a Sywolyky izvuku svoje mačeve i krenu prema prosjacima koji odjednom i istodobno odbace svoje prljave ogrtače. Ispod ogrtača pokažu se boje odore alandskih ratnika davno prije izgubljene pukovnije Apokalypse koji također izvuku mačeve. Prosjak koji je tresnuo Sywolykog bio je pukovnik Unakas koji je sada već pokretima ruke raspoređivao svoje ratnike oko jedno koji je ostao još uvijek pokriven. No, i prije nego je i On odbacio svoje prljave dronjke, svima je bilo jasno, kako Alanđanima i Dyadonkhama, a tako i Sywolykyma. Bio je to On – Shagan Alanđanin, Andraghon – onaj koji spava ispod pijeska, Wharghord – onaj koji gospodari bitkama … Shagan polako izvuče teški, zvučni, dvosjekli, alandski mač i njime pokaže prema zapovjedniku odreda mirno, te mu dubokim glasom zapovjedi: Imaš dvije mogućnosti, povedi svoje ratnike natrag preko Mandraghona i nestani ili izvuci mač i postani heroj, izaberi! – No, zapovjednik Sywolykyh nije dugo razmišljao, okrenuo je svoje ratnike i postiđeno napustio gradska vrata. Gradom se zaori alandski bojni poklič, a Sonsyreya jedva dočeka da Mu potrči u zagrljaj.

Matica Zemlje

Mother Uranium (MU)

…duboko ispod velikog plavetnila, u tišinama oceanskih pustoši, pod niskom crvenih koralja zauvijek počiva nekad moćna civilizacija koja je cvjetala davno prije procvata legendarne Atlantide … zagonetni Muror, Matica Zemlje, MU, Materland …

<	prosinac, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...