Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
četvrtak, 02.12.2004.
Legenda o Alandiji
...
Oni ruše svoje gradove i idu dalje. Poput vjetra stišavaju se njihovi bojni pokliči i nestaju u magli koja ih skriva. Onda kada noć bude rasula tamu i otvorila svoje odaje, kada padnu prve kiše Shakazeye i izbrišu njihove tragove i kada vjetar Actyalan stane tući kao da milosti nema. Kada se spusti još jedna beskrajna noć nad šumu srebrenog bora i kada tama prekrije predivne obale toplog mora…
Najstariji Sychytha počet će svoju priču o tom strašnom i nezamislivom vremenu, vremenu koje je izbrisalo sve nade za Hrabre narode, vremenu kada je rat uništio i posljednje slobodne gradove, vremenu kada su Hladne vatre silno zaprijetile.
Dani su prolazili i svim je Okolnim narodima pod plavim plaštevima zvijezda bilo sve teže podnositi teror Hladnih vatri. Onda odjednom zlatni zraci zore stanu topiti snijeg. Izgledalo je kao da i proljeće plače. Na toplom moru u sjenama palmi pjevale su tužno Dyadonkhe:
- Sve svoje snage potrošila je već i kao rijeka nestaje u moru beskrajnom…
Bilo je jasno da pohod Dyadonkhy u tajnovite šume srebrenog bora nije uspio, a Onaj koji je jedini mogao zaustaviti Hladne vatre nestao je u misterioznim šumama tajnovito i zauvijek skriven od najboljih ratnika koje je zapamtilo to vrijeme, a Ona koja Ga je jedino mogla pronaći u tim mračnim šumama više nema snage i ne zna gdje da Ga traži. No, onda jedne noći trenutak prije zore, dyadonskhe straže ugledale su znak koji su čekale, točnije čule su znak, jer vjetar je, a više nitko i ne zna odakle, donio riječi nepoznate i zaboravljene pjesme:
- Više Mu ni ime ne znaš i ne spominješ, a onda nije vrijedno ni žaliti Te…
Na srebrenom toplom pijesku, na obali najtoplijeg plavog mora, pojavi se Ona koja lebdi u zraku. Baharanunha zovu je Hrabri narodi. Predivna crnokosa ljepotica lagano je koračala i hodala pijeskom u kojem joj ni tragovi nisu ostajali, a u njenoj kosi zapeo je vjetar koji je stane lomiti. Ona zadrhti, onda Ona pada… vjetar je lomi, pa na trenutak napusti njezinu kosu i stane kovitlati pijesak, ali tada se obalom prelomi neki nepoznat zvuk i začuje se snažan i odlučan glas:
- Actyalane, stara skitnico, ovdje sam i spreman sam za tebe. Dođi Actyalane!
Mladi ratnik u blještavom oklopu pojavio se niotkud, kao da ga je pijesak izbacio. Andrhagon – spavač ispod pijeska zovu ga Hrabri narodi. Velika je Njegova snaga i moć koju su Mu u sam Osvit vremena na bojnom polju Herofhala poklonili bogovi…
| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...