Vjetar stane plamtjeti i vrištati, svom silinom navali na mladog ratnika, ali zamah njegovog mača uz snažan zvuk pogodi vjetar i on napusti obalu toplog mora. Kao da je Vrijeme bilo uhvaćeno u Njegovim očima, kao da se zamahom Njegovog teškog, dvosjeklog, zvučnog mača rodila zora, novo svitanje, ona tajnovita svijetlost koju su oduvijek svi i čekali, a jedino su je Sychythe i vidjele… Sve se smiri, a ratnik mirno dojaše do djevojke, šutke joj pruži ruku, snažnu ruku koju je štitio žičani pancir, ruku koju Ona bez oklijevanja odmah prihvati. Nezamislivom lakoćom On podigne najljepšu među najljepšim djevojkama onog vremena u sedlo ne govoreći ništa. No djevojka ne izdrži tišinu i prošapuće:
- Koliko puta Ti moram reći i sada Ti ponovno govorim da volim te! Noćas prije zore ljubi mi lice dlanovima, usnama…
Ratnik se osmjehne i nježno je prekine poljupcem, a onda uputi svoj streloviti pogled prema šumi palmi iz koje se kao po zapovijedi pojavi tridesetak ratnika. Najstariji među njima u ime svih pozdravi:
- Pozdravljamo te Handrho i budu Mu blaga na toplim južnim morima u toplim i plavim južnim noćima!
Bili su to već jednom davno prije zaboravljeni ratnici, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je zapamtilo to nezamislivo vrijeme. Ratnici koji su u sam Osvit vremena pronašli ono što su tražili, ratnici koji su se pojavili poslani od Bogova sa Zvijezda da zaustave teror Hladnih vatri. Vitezovi vjetra zovu ih Hrabri narodi.
Predivne legende kruže među Hrabrim narodima o tim ratnicima koji sebe nazivaju Alanđani. Odjednom, sa svih strana i u velikom broju pojave se predivne djevojke ratnice Dyadonkhe. Leptirice zovu ih Hrabri narodi. Okruže Vitezove vjetra te ih stanu nuditi nektarom i obiljem hrane. Tajnoviti ratnici mirno posjedaju u polukrug i prihvate darove od Dyadonkhy. Milijuni Zvijezda obasjavale su plavo nebo iznad azurnog toplog mora. Vijest da su se Andraghon i Njegovi Vitezovi vjetra ponovno pojavili u zemlji Dyadonkhy radosno je dočekana kod svih Okolnih naroda.
Post je objavljen 03.12.2004. u 20:29 sati.