Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
četvrtak, 16.12.2004.
Legenda o Alandiji
Tahazeya
Ovaj prizor, (predivno lice crnokose i plavooke princeze, u samo praskozorje, na trenutak je bilo vidljivo nad toplim morima otočja Dyadonhe), a vidjeli su ga samo Alanđani onoga jutra kada bi se na toplim morima, uz tople obale predivne zemlje Dyadonhe, pojavili sa svojim najvećim, najstrašnijim i najbržim ratnim brodovima koje je zapamtilo vrijeme Hrabrih naroda. Da, bili su to strašni ratni brodovi alandske brze krstarice i opasni razarači koji su jedrili cijele noći da bi se na trenutak, ali samo na trenutak, pojavili pored toplih obala, da bi onda munjevito i zagonetno nestali u samo njima znanim smjerovima prema maglovitim obalama sjevera Alandije.
Mudri i stari narod Sychytha govorio je da su toga jutra snažni alandski mornari sigurno vidjeli Baharanunhu, onu koja lebdi u zraku, nad zemljom Dyadonhom.
Još jedna noć polako je padala nad šume srebrenog bora. Tama je prekrila tišinu dalekog Sylenca. Posljednja svijetla sve više trnu polako i ponovno, po tko zna koji put, srebreni bor oživi i stane poprimati ljudski oblik. Bile su to uvijek oprezne, ali zauvijek tajanstvene Paskine Šumske patrole, Alanđani posebno uvježbani za ovo doba noći. Poput kakvih mitskih noćnih ptica oni se razviju na sve strane i zaposjednu sve dominantne ulaze u dolinu Sylenca. Brzim pokretima ruku i oružja, opet samo njima razumljivim signalima, oni izvijeste svog omiljenog zapovjednika generala Pasku – tu smo, spremni smo na sve tvoje zapovijedi, a onda se sve smiri. Tama je prekrila Alandiju koja zaspi plavim snom. Onda opet nešto tajnovito, ali potpuno nekarakteristično za Alanđane. Pjesma tiha, najtiša, blaga najblaža, nježna najnježnija. Nikada ovi strašni ratnici nisu pjevali nježne i romantične pjesme, ali te noći ili tog jutra pjevali su je tiho. Riječi? Tko bi razumio te Alanđane? Mogle su ići nekako ovako, ne, baš su tako išle: - Noćas kad Ti noć ukrade dan, Ti ljubi mu lice u mraku šume srebrenog bora da napokon započne novi dan … -
Kome i zašto su, samo te noći, najbolji ratnici toga vremena, pjevali nježne pjesme? Onda kada bi se tog jutra njihovi ratni brodovi pojavili na toplim morima Dyadonhe, još su veću pomutnju izazvale predivne djevojke Dyadonkhe, koje su također zapjevale, a one pak nikada nisu pjevale.
Simpatični starci Sychythe jednostavno su to objasnili kao Tahazeya – alandska tajna toplih mora.
| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...