Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
subota, 11.12.2004.
Legenda o Alandiji
(nastavak)
Vatra je svojim sjajem obasjavala okolinu i igrala se s tisuću okolnih sjena koje su neprestano treperile i ocrtavale se po okolnim kolibama. Okolo vatre sjedili su ratnici naoružani drvenim kopljima, štapovima i mlatovima. Nedaleko njih sjedili su starci ogrnuti u kožnate ogrtače, a malo dalje od njih sjedile su djevojke i djeca koja su se tiskala oko mlade, lijepe, crnokose djevojke koja je imala crvenu poderanu haljinu i nije se na prvi pogled, bar po odjeći, razlikovala od ostalih djevojaka. No, njezina uredno češljana duga crna kosa, predivne plave oči u kojima su se stalno zrcalile suze koje nikako da poteknu, ipak su je činile drukčijom od ostalih djevojaka iz sela. Pjesmu koju je ona tiho pjevala, djeca su napeto slušala, ali ne samo djeca. Pjesma je bila tiha najtiša, nježna najnježnija, a pjevala je o dalekim snježnim zemljama i nikako nije mogla biti iz ovih toplih i divljih krajeva. Nekoliko dječaka u trku se baci koljenima u prašinu pored crnokose djevojke glasno moleći: - Pričaj nam o tim divnim zemljama, pričaj nam o tim hrabrim ratnicima, o pričaj nam Jutarnja roso toplih mora … - Crnokosa se na trenutak osmjehne i uputi pogled prema starcima, ovi joj dostojanstveno klimnu glavama, a ratnici joj se više približe ne bi li i oni čuli priču. Onda je crnokosa započela svoju priču:
- Tamo negdje daleko na sjeveru… Daleko, tamo gdje se rađa Sjeverna zvijezda i gdje mora oplakuju obale zemlje u kojoj rastu i mirišu najljepši srebreni borovi. Na ponosnim i snažnim konjima mirno jezde predivnim ledenim dolinama najbolji ratnici koje je vrijeme ikada zapamtilo. Svake bi se oni godine, kada snijeg snažno pritisne ledom zauvijek okovanu predivnu dolinu tišine, dolinu Sylenca, okupljali u velikom broju. Pale oni tada svoje neobične vatre u krug i sjedaju okolo njih ogrnuti u svoje plave ogrtače, pozorno promatrajući snježne vrhove visokog Wyghena. Danima tako oni strpljivo čekaju, a noćima pozorno osluškuju šumove noći koje izgleda samo oni i čuju. Promatraju nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su tko li samo zna, pa opet izgleda da samo oni znaju, zapalili u krugovima. Snažni su to ratnici napadači, teško oklopljeni i naoružani, ratnici koji ne poznaju strah. Svi su od reda spremni da se bore za jednoga i svi su spremni da izginu poradi jednoga. Snažni Zumah udarcem šake može oboriti najvećeg Gorya (medvjed) iz ovih šuma, uvijek šutljivi i oprezan Paska koji poznaje mračne i tajnovite šume srebrenog bora bolje nego mi svoje selo, snažni moreplovac Yakwy koji poznaje mora bolje nego Raykha (morski pas) svoje dubine, stari Panđa koji se još uvijek sječa vremena sijanih gradova koji su se poput prstena širili pod Zvijezdama … da, svi su oni spremni na borbu i riješeni poginuti ako treba samo da bi ponovno vidjeli svog Shgana u to hladno zimsko jutro na maglovitim vrhovima visoke planine Wyghena. Shagan, slobodni sin dalekog sjevera, miljenik vjetra Actyalana i Sjeverne zvijezde s koje su došli bogovi i poklonili mu veliku mudrost i snagu… onda pak, kada bi se vjetar i kiša dodirnuli, a strašni bi vjetar Actyalan stao vrtjeti u plesu hladnu kišu Sahakazeyu, započne padati snijeg, a Vitezovi vjetra polako stanu jedan po jedan nestajati u tajnovitim šumama Mynechyza i tada započne tajna koju oni svojim imenom nazvaše Thanghatanunh. Opet izgleda da je samo oni i razumiju. Cijele noći čule bi se njihove pjesme dubokih tonova, a ujutro bi se pojavili smrznutih ogrtača u još većem broju, naoružani dugim drvenim kopljima kojima bi izazivali vjetar. Ganjali bi ga oni tako sve dok ga ne bi sustigli na mjestu koje nazivaju Kawamadhe - vrata vjetra, a onda bi ih njihov Shagan okupio i vratio ih natrag do mjesta kojeg bi zvali Baharamadhe – mjesto gdje spava vjetar… Jedan od dječaka sada prekine crnokosu u priči: - Hoće li Shagan ovamo dovesti svoje Vitezove i otjerati strašne i nemilosrdne Pykthe iz naših šuma? – Crnokosa se na trenutak zamisli, onda se osmjehne prigrlivši dječaka i tiho reče: - Naravno da će doći! Kada On dođe bit će to kraj teroru Divljih ratnika. Mora doći jer ja Ga već osjećam u mirisima divljeg šumskog cvijeća … Sada pak starci stanu nešto mrmljati kao: Baharanunha, Baharanunha … , a crnokosa polako stane slati na spavanje djecu iz sela, obećavši im novu priču ujutro.
| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...