Duhovne vježbe u svakodnevici

Čovjekova težnja da traži i pronađe smisao života dovodi ga u krajnjoj liniji da traži i pronađe svoj osobni, jedinstveni životni poziv; da traži i pronađe svoje mjesto na zemaljskoj kugli, u vremenu u kome živi, u poslu koji obavlja; u društvu koje ga okružuje i da bude siguran da je tamo gdje ga Bog želi i da ide životnim putem kojim treba ići.

Zvanje je skup svih naravnih i nadnaravnih osobina koje čovjek u konkretnim okolnostima želi i može ostvariti i po njima ostvariti sebe. Kriza osobnog identiteta pokazuje da ljudi ne pronalaze svoje pravo zvanje, da nisu zadovoljni ni svojom osobom, ni svojim radom, ni svojim životnim putem. Može li se uopće pronaći svoje pravo zvanje? Može li čovjek biti siguran da živi i djeluje u svom zvanju? Vjera u Boga uključuje vjeru u čovjeka, a ova uključuje vjeru u čovjekov životni poziv, životnu zadaću.

Sv. Augustin veli: "Onaj koji te je učinio (stvorio), zna što će s tobom učiniti". Moje životno zvanje određeno je od onog časa kada me je Bog odlučio stvoriti baš ovakvog kakav jesam, s ovakvim osobinama koje mi je dao i u ovakvim okolnostima u koje nas je postavio. Kao što je svaka osoba jedinstvena, neponovljiva i nenadomjestiva, tako je i svako zvanje jedinstveno, neponovljivo i nenadomjestivo. Bog zna što će sa mnom učiniti. Znadem li to ja?

Zvanje je sudjelovanje na Kristovu pozivu: "Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas..." I kao što je Isus imao zadaću da sebe i cijeli svijet vrati i preda Ocu - tako i svaki čovjek u biti ima zadaću da sebe preda Bogu i da pomogne drugima da se predaju Bogu. Ostvarenjem svog poziva čovjek ostvaruje svetost i tako postaje najkorisniji drugim ljudima.

Kršćanin je po krštenju i potvrdi pozvan da kao ud Mističnog Tijela Kristova, Crkve ostvaruje svoj poziv. Svojim ostvarenim životom ostvaruje, oživljuje, izgrađuje, oplođuje, posvećuje Crkvu

Zvanje je a) sudjelovanje na sveopćem spasenju; b) ostvaruje se u konkretnoj zajednici; c) u sklopu zadaće šire zajednice svatko ima osobnu zadaću.

Zbog trostruke požude čovjek bira zvanje: u kojem će mu biti lakše; u kojem će se više obogatiti; gdje će ga ljudi više slaviti i gdje će više vladati nad drugima.

Kad ne bi bilo težnje za lakšim i ugodnijim životom (požude tijela) - svi bi ljudi prihvatili i najteži posao radosno da ostvare svoj poziv. Kad ne bi bilo želje za dobitkom (požude očiju)- svi bi ljudi gledali kako će najviše koristiti drugome. Kad ne bi bilo želje za čašću, slavom, i vlašću (oholost života)- svi bi ljudi u poniznosti i ljubavi služili jedni drugima.

Čovjek mora nadvladati trostruku požudu da može ostvariti svoje pravo zvanje. Mora se obratiti, odreći se svoje sebičnosti i okrenuti se prema drugima.

Ostvariti zvanje može se ako seodabere ono, u kome će sve dati od sebe, u kome će učiniti najviše dobra; u kome će drugi od njega imati najviše koristi. Narod veli: "Niti kruna čini kralja, nit misnika bijela halja!"

Sv. Ignacije čovjeku koji želi u potpunosti ostvariti svoje zvanje stavlja pred oči lik Isusa Krista Kralja, Vođu, Učitelja, Uzor, Ideal, da bi u Isusu pronašao svoj nenadomjestivi, najveći i najsavršeniji uzor. Potiče ga da promatra Kristovu osobu i Kristov poziv, da puno moli kako bi prepoznao Kristov put i imao snage ići tim putem.

Zvanje nije statička stvarnost: Bog pozove, ja se odazovem. Zvanje je stalno Božje pozivanje i stalno čovjekovo odgovaranje. Svijest i jasnoća mog poziva razvija se stalnim aktivnim djelovanjem, angažiranjem.

Zvanje ima najrazličitija imena, najrazličitije oblike i načine ostvarivanja, ali ono po čemu se svako zvanje ostvaruje, uvijek je isto: izlaženje iz sebe, umiranje sebi. Tako čovjek prihvaća druge kao cilj svojih misli, riječi, djela, žrtava, umiranja.

Kad se čovjek posve razda u svom zvanju, doživljuje vrijednost i ljepotu života.

Zvanje? - Ljudska osoba sa svojim mogućnostima koje treba ostvariti.

Vjerujem li da me Bog osobno pozvao na sasvim konkretnu zadaću? Od čega se moram pročistiti da lakše upoznam i ostvarim svoje zvanje? Vjerujem li da je ovaj posao koji sada radim moje životno poslanje? Koji je moj specifični način kako trebam mijenjati i spašavati svijet?

(Iv 15,1-8)



Najveća Božja želja Starog i Novog Saveza jest da Bog i čovjek budu jedno. U punini vremena Veliki Bog je došao k nama i postao Emmanuel - s nama Bog. Bog je onaj koji dolazi čovjeku, čovjek je onaj koji prilazi Bogu. Smisao čovjekova života jest da se preda Bogu, da ostvari jedinstvo s njim već ovdje na zemlji da bi bio s Bogom kroza svu vječnost.

Čitam tekst i slušam Isusa koji mi izriče ovu vječnu Božju želju. Poziva me da uklonim sve zapreke između mene i njega, da budem jedno s Njim.

«Ja sam istinski trs, a Otac moj  vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.»

"Ja sam pravi trs... vi ste loze." Zorna slika odnosa između Isusa i njegovih učenika! Isus Krist je korijen, trs mog bića. On je izvor samog života, izvor svih zdravih životnih sokova, izvor sve moje plodnosti. Ja trebam izrasti iz njega kao što loza izrasta iz trsa, da bi moj život bio plodan. Za sve što imam i što jesam trebam zahvaliti Njemu. Kolika sam povezan s Kristom u svojim mislima, osjećajima, odlukama, planovima?

"Otac je moj vinogradar... lozu koja ne donosi rod siječe... a svaku koja donosi rod, čisti, da više roda donese... Bez povezanosti s Njim ja dakle nemam nikakve šanse. Beskoristan sam i odbačen. Ako sam koristan, Otac me odgaja da budem još korisniji, da se neprestano usavršavam. Sve što se zbiva u životu, sve što na bilo koji način utječe na mene ide za tim da budem plodniji, korisniji. Prihvaćam li ovo neprestano usavršavanje? Nije li Moje oklijevanje da se predam Gospodinu, izraz moje nevjere, sebičnosti, traženja smisla u sebi, a ne u Bogu?

«Ostanite u meni, i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni! Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.» Intenzivno me poziva da budem jedno s njim da bi tako donio rod. I ponavlja mi da nema roda bez moje povezanosti s njim. Moj život bez Isusa je prema tome jalov i besmislen. Ova tema Isusovih upozorenja vrlo je česta: bez mene ništa – sa mnom sve! Zar ne činim puno toga bez njega, pače, protiv njega? Za Isusa je nešto samo ono što ostvaruje čovjeka, što je dobro, što ostaje vječno. Osjećaj plodnosti i vrijednosti života proizlazi iz moje povezanosti s Kristom. Osjećaj besplodnosti i nevrijednosti proizlazi iz moje udaljenosti od Krista. Isus me sada poziva da mu se povjerim, predam, sjedinim s njim. Što ću konkretno učiniti?

«Ako tko ne ostane u meni, izbačen je kao loza i osušio se.» Biti izvan njega znači ne ostvariti se, biti jalov, izgubljen. Isus me ne želi ostaviti u lažnim, meni tako simpatičnim, iluzijama da ja nešto bez Njega mogu, da ja nešto bez Njega jesam. Sjetit ću se Isusovih izjava: «Uistinu bez mene ne možete učiniti ništa!» i «Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće».

Kako te Isusove riječi odzvanjaju u mojim ušima? U mom srcu?

«Ako ostanete u meni, i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam." Doživljaj praznine me upozorava da nisam povezan s Bogom. Poziva me da se povežem s njim: po molitvi, dobrim djelima, prihvaćanju stvarnosti, patnje, drugih ljudi. Doživljaj punine ostvarujem u sjedinjenju s Njim. Znači da vrijednost svakog mog čina toliko vrijedi koliko je učinjen u Kristu. Moja riječ, moja misao, moje djelo toliko vrijedi koliko je usklađeno s Kristovom Riječju, s Kristovom misli, s Kristovim djelom spasenja. Iz ove moje povezanosti s Kristom dozrijevaju dobri plodovi koje Isus od mene očekuje. «Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.»

(Lk 9,28-36)



Uspinjem se na brdo preobraženja. Želim biti svjedok događaja.

"Osam dana nakon tih besjeda"... kad su apostoli s Petrom posvjedočili da je Isus Mesija, Sin Božji i kada ih je Isus upozorio da je Očev plan spasenja drukčiji od njihova zamišljaja...

"...povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova... onu trojicu koji će biti svjedoci Isusove tjeskobe u Getsemaniju. To je Isusova odgojna taktika: koga odredi za uzvišenje, toga ući poniznosti; koga ponizuje, onoga sprema na proslavu.

"...uziđe na goru da se pomoli... Po molitvi otkrivam da Isus nije samo jedan između nas, nego da je Sin Božji, a sebe shvaćam kao sliku Isusa Sina Božjega. Po molitvi prihvaćam Božji put; razumijem svoj osobni odnos prema Ocu. Lakše razumijem Isusa kada govori: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzima križ svoj i neka ide za mnom...". Po molitvi shvaćam da me Isus kroza smrt vodi u Život. Po molitvi Njemu prepuštam da mi odredi put u Nebeski Jeruzalem. Molit ću da me Isus uvede u prisni odnos s Ocem; da shvatim kako je jedini put da postanem dijete Božje put odreknuća od sebe, put križa, put umiranja. Život postižem samo tako da ga izgubim.

Dok se Isus molio, promijenio se: njegovo se lice preobrazilo; postalo je bljeskom svjetla. Otkriva tajnu njegovog intimnog života s Ocem. Tako su apostoli mogli otkriti Isusovu slavu - na svom životnom putu s njim u zemaljski i Nebeski Jeruzalem. Ova snažna milost bila im je potrebna da mogu svladati “sablazan” križa koji ih na tom putu čeka.

S Isusom razgovaraju Mojsije i Ilija. Oni su živi. Isusov svijet je svijet živih. Pojavljuju se u slavi Isusovoj. U Mojsiju je zastupljena sva prošlost Izabranog naroda; u Iliji su prisutni svi proroci, a Isus je smisao sve povijesti. On povezuje čovječanstvo s Bogom. Vodi ga iz ropstva grijeha u slobodu djece Božje.

Razgovaraju s Isusom "o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu". Mojsijev izlazak iz egipatskog ropstva bio je slika: Isusov Izlazak s čitavim čovječanstvom iz ropstva grijeha je stvarnost. Mojsije je vodio Izabrani narod kroz pustinju u Obećanu Zemlju. Isus nas vodi kroz pustinju života u Vječnu Domovinu.

Ići za Isusom prema Jeruzalemu znači biti putnik na ovom svijetu, ne praviti sebi stalnog boravišta na ovom svijetu, jer on nije naša prava domovina. Isus stoji preda mnom kao Put u Vječnu domovinu. Poći s Njim i stići do Cilja znači izići iz sebe, živjeti u svijetu, ali ne od ovoga svijeta.

Kada su učenici ugledali Njegovu slavu, bili su svladani "snom". Poslije će jednako tako u Getsemaniju biti svladani "snom". "San" označava nemogućnost da nadvladam razliku između mene i Boga, moju grešnost koja se ispriječila između mene i Boga. "San" ih prijeći da uđu u Isusovu slavu. U Getsemaniju san ih priječi da uđu u sinovski odnos, sinovski dijalog s Bogom.

"I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: 'Učitelju, dobro nam je ovdje biti..." Petar se grčevito hvata događaja. Želi da potraje vječno... Kako čest slučaj u našem životu kada se vežemo na duhovne utjehe i radosti!

"Načinimo tri sjenice"... Luka odmah dodaje da Petar nije znao što govori. On doista ne zna tajnu odnosa s Bogom. Bog treba objaviti mjesto i način susreta s Njime, a čovjek treba prihvatiti Božju ponudu. Ne mogu ja nuditi Bogu mjesto i način susreta. Petar je izrekao moju svagdašnju napast: Boga smiještam gdje hoću, kada hoću i kako hoću; s Njim želim raspolagati po svojoj volji.

"Dok je on to govorio oblak ih zasjeni"... Mudrost života jest u tome da dopustim da me obuhvati oblak Božje tajanstvenosti, da mi oduzme svu naravnu snagu i sigurnost i da me povede u svoj svijet. On me može prestrašiti, pokolebati, izvući mi tlo ispod nogu... no u oblaku je Bog prisutan i iz oblaka On sigurno govori.

«A glas se začu iz oblaka: 'OVO JE SIN MOJ, IZABRANIK!» Baš kad sam u oblaku nesigurnosti i tame, oglasit će mi se Božja riječ i tad ću spoznati pravu istinu o svom pozivu, o svom sinovstvu u Isusu, o svom odabranju u Isusu, o slušanju Božje Riječi koja je, u najtamnijim životnim trenucima, najsigurniji putokaz u Vječnost.

"NJEGA SLUŠAJTE!"... Slušati Riječ i onda kada mi govori o patnji i o smrti kao putu prema pravom životu. Slušati Sina znači postati s Njim Sin, slijediti Njegov put, prihvatiti Njegov križ, s Njim izgubiti život.

Isusova riječ je Riječ života, a ne smrti (razgovara sa živim Mojsijem i Ilijom). Kad je Očev glas zašutio Isus je ostao sam na svom putu. Ali Očeve riječi odzvanjanju u mom srcu kao riječi života. Ja sam s Njim, u Njemu i po Njemu Sin Božji. Isus je moj Put koji me vodi u Vječni život.

Prvo čudo (Iv 2,11) Isus je učinio na svadbi u Kani. Ne da izliječi bolesnika, uskrisi mrtvaca, oslobodi opsjednutoga. Pretvorio je vodu u vino da ne pokvari radost na svadbi.

Ova svadba je važna, jer mistično oslikava naš život: kao što se mladenci na svadbi pripremaju za zajedništvo života, tako se i mi u ovom životu pripravljamo za zajedništvo vječnog života s Bogom. Naš život, bez obzira koliko teškoća, patnji i zala nam ga zagorčavaju, jest Božji poziv na spasenje, na radost, na sreću, na sudjelovanje u Božjem životu, poziv na svadbenu gozbu Jaganjčevu.

Isus o svom životu govori kao o svadbi: On je Zaručnik koji je došao po svoju Zaručnicu (Iv 3,29). Njemu je Kralj priredio svadbenu gozbu (Mt 22,1). U Otkrivenju (21,9) naša ljudska povijest opisana je kao priprava za svadbenu gozbu nebeskog Jaganjca.

Prisutnost Isusova i Marijina na svadbi u Kani i njihovi zahvati oslikavaju njihovu ulogu u našim životima. Isus je pokazao koliko mu je stalo da čovjeka zaista usreći, da mu pokaže put do punine života, a Marija se našla kao vjerni tumač Isusove volje.

Idem u duhu na svadbu u Kanu Galilejsku. Želim biti dionik događaja.

Marija majčinskim srcem sve prihvaća. Zato majčinskim okom vidi situaciju i želi spriječiti nezgodu. Isto tako majčinskim okom vidi sve moje potrebe i majčinskim srcem prati me na mom životnom putu.

Toplo moli Sina za mladence: "Nemaju vina!" To je njezina uloga u životima svih ljudi. Govori Sinu: "Nemaju vina radosti i sreće, nemaju onoga što njihov život čini punim, lijepim, plodnim, sretnim, radosnim. Previše je u njihovu životu razočaranja, lomova, neuspjeha, nemoći, zla, besmisla, grijeha, opasnosti, nesigurnosti, straha, nepovjerenja, lutanja... « i kao da ga pita: "Nisi li ti došao na zemlju da ljudi imaju život i da ga imaju u izobilju?" Koliko povjerenja imam u snagu Marijine zagovorne molitve? Ona je od početka ljudskog roda dana ljudima kao nada, jer ona donosi pobjedu (Post 3,15); ona donosi Boga koji će zauvijek ostati s nama (Iz 7,14); nju nam je sam Isus s križa dao za Majku (Iv 19,26); nju i meni daje za Majku, Odvjetnicu, Zagovornicu. Što ću joj sada povjeriti?

Marija savjetuje sluge: "Što vam god rekne, učinite!" (Iv 2,5). Ona je, nadahnuta Duhom Svetim odgovorila Bogu: "Neka mi bude po riječi tvojoj!" (Lk 1,38). Njezinim pristankom na volju Božju došlo nam je spasenje. Ona zna da će i našim vršenjem volje Božje, Božje spasenje ući u naše srce. Nije li vršenje volje Božje bio sav smisao Isusova života? "Moja je hrana vršiti volju Onoga koji me je poslao... Oče, ne moja, nego tvoja volja neka bude!..." Isus i meni govori: "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti." Kad se Bog nastani u meni, kao što je Isus bio prisutan na svadbi u Kani, onda on vodu moje bezvrijednosti pretvara u vino radosne punine, u izobilje života, u snažni doživljaj spasenja.

Put od zemlje do neba, od čovjeka do Boga, od praznine do punine, od grešnosti do svetosti, od nesreće do sreće - uvijek je samo jedan: vršenje Volje Božje.

Doživljavam li da po ovom molitvenom susretu s Marijom i s Isusom postajem svježiji, vedriji, jači, bogatiji Božjim svjetlom i Božjim životom?

Što je volja Božja? - Isus govori slugama: "Napunite posude vodom!", a nama: «Ispunite posude svog života savjesnim vršenjem svojih dužnosti. Iako je sve to bljutava voda ja je svojom prisutnošću i blagoslovom pretvaram u najkvalitetnije vino plodnosti i radosti života. Napunite posude! Neka ne budu prazne! Radite dok je dan! Mojim blagoslovom sve u vašem životu postaje blagoslovljeno i vi sami postajete blagoslov, izvor radosti, izvor života za druge.

Vjerojatno je za sluge bila najteža kušnja kada im je Krist rekao: "Sad zahvatite i odnesite ravnatelju stola!" Bile su svjesne da zahvaćaju vodu! I za mene je najveća kušnja, kada se doživljujem bezvrijednim, beskorisnim, bljutavim; a moram ići drugima, moram davati. Tada me prisutni Krist blagoslivlja, daje mi snage i radosti. I bljutavost moje bezvrijednosti i mojih poslova oživljuje ljude. Oni postaju radosniji, sretniji, blaženiji, bliži Bogu. Neka se svadbena pjesma zaori svadbenom dvoranom moga srca!

(Lk 10,25-37)
Neki zakonoznanac upita Isusa: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" Traži od Isusa odgovor na najvažnije pitanje o smislu života. Isus ga upućuje na Zakon: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" Zakonoznanac citira Pnz 6,5 i Lev 19,18: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!"... Isus mu na to odgovara kratko: "To čini i živjet ćeš!"

No pismoznanac, želeći opravdati svoje pitanje nastavi: "A tko je moj bližnji?" Pitanje nije bilo besmisleno. Židovi su imali skalu oko šest stupnjeva po kojoj su svrstavali ljude kao bližnje, počevši od najbližih pa do onih koje su Židovi jedva smatrali bližnjima. Za sve ostale zakon ljubavi nije vrijedio. Isus prispodobom dokida tu skalu. Pokazuje da su naši bližnji svi ljudi i da smo svi mi drugima bližnji.

Pripovijeda o čovjeku koji je bio napadnut, opljačkan, izudaran, i napola mrtav ostavljen na cesti... Pokraj njega su prošla dvojica časnih vjerskih službenika: svećenik i levit. Vidjeli su ga, zaobišli i prošli. Ništa skandalozno. Ako bi mu prišli i htjeli mu pomoći, a možda je već bio mrtav (Isus kaže: "polumrtav"), oni bi se onečistili i po zakonu onesposobili da vrše vjerske obrede. Isus ovdje navodi svećenika i levita da istakne Samarijančevu dobrotu u usporedbi s onima koji žive po Zakonu, ali nisu tako dobri kao taj mrski, Samarijanac. Tako Isus upozorava kako vršenje Zakona nije dovoljno da čovjek "baštini život vječni".

"Neki ga Samarijanac, vidje, sažali se, pristupi mu i povije rane zalivši ih uljem i vinom... odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj..." Isus upita zakonoznanca: "Koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" Zakonoznanac je zatečen. Izbjegavajući i ime Samarijanac, odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe." Bližnji je bio baš mrski Samarijanac. A na njega se, prema tadašnjem uvjerenju zakonoznanaca, ne odnosi zakon ljubavi. On ne živi po Zakonu. Iskrivljuje ga. Raskolnik je. Zavodi druge. Isključen je iz Saveza. Zato ga Židovi mrze. Ako ga Isus naziva bližnjim, znači da se i na njega mora odnositi Zakon ljubavi.

U prispodobi Isus tumači Zakon, korigira ga, usavršava ga, nadilazi ga. Ruši sve dotadašnje ograde i okvire Zakona. Naglašava da su nam svi ljudi bližnji; da nema razlike među ljudima; da treba otkloniti distancu i udaljenost; da treba prevladati zapreke između nas i drugih; da otkrijemo drugoga kao bližnjega tako da mu se mi približimo; da prema svakom "drugom" moramo imati ljubavi.

Pred vrlo zahtjevnom zadaćom u opasnosti smo da zastanemo, da pomislimo kako se može živjeti i bez njega. Opasno je nasjesti toj napasti. Sebe možemo ostvariti samo prihvaćanjem drugih: "Samog sebe ćeš tek onda naći, kada nađeš drugoga!" Razliku i udaljenost između nas i drugih, posljedicu sebičnosti i grijeha, svladavamo milosrdnom ljubavlju.

Samarijanac je u snažnom nutarnjem pokretu milosrđa nadvladao stoljetne razmirice i svađe između Samarijanaca i Židova, pobijedio mržnju i postao bližnji unesrećenome. On mi je putokaz. Krist traži da pođem putem milosrđa. Da nadvladam razlike: naravne, kulturne, nacionalne, vjerske; da pobijedim svaku odbojnost i mržnju. Samo "tako ću baštiniti život vječni".

Sveti oci su ovo čitanje tumačili kristološki: Isus je milosrdni Samarijanac. On se učinio bliskim meni. Pun milosrđa nadvladao je grijeh i uvrede koje sam mu nanio; prignuo se nada mnom koji sam ranjen sebičnošću i grijehom kome je prijetila vječna smrt; izliječio me i spasio.

Isus će od zakonoznanaca, od svećenika i od narodnih vođa biti proglašen buntovnikom; onim koji iskrivljuje Zakon, koji zavodi narod i kao takav bit će izbačen iz svog naroda. Farizeji htijući ga pogrditi rekoše: "Nismo li ti rekli da si Samarijanac i da imaš đavla?!"

Isus mi prispodobom govori: Ljubav prema Bogu nedjeljiva je od ljubavi prema bližnjemu. I kao što je misterij milosrđa u korijenu Božje ljubavi prema meni, tako moje milosrđe prema drugima mora biti u korijenu moje ljubavi prema drugima.

Kao što se Isus za mene pobrinuo, tako od mene traži da se i ja brinem za druge, da budem drugima milosrdan. Primljeno milosrđe trebam dati drugima. Bog preko mene želi objaviti svoje milosrđe onima koji ga još ne poznaju.

Kad iziđem iz svoje uskogrudnosti bit ću svjedok Božjeg Milosrđa. Kolika je snaga moje ljubavi prema Bogu? Ali i prema drugima? Koliko sam spreman biti milosrdni Samarijanac?

Mt 14,13-21;

Isus je govorio: «Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta!» Ako se čovjek odluči Boga i Božju riječ staviti na prvo mjesto, onda se Bog pobrine za sve ostalo. Isus umnaža kruh i ribu i hrani one koji su ga slušali. Time dokazuje da se on brine za «ostalo».

«Isus se odande povuče lađom na samotno mjesto.» Isus je rado išao na samotna mjesta. Isusa zato najlakše mogu naći kad se povučem u osamu, saberem se, dopustim da u molitvi čujem njegov glas, da mu odgovorim.

«Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova». Narod je osjetio snagu Isusove osobe i Isusove riječi. Pohrlio je za njim. Prvi znak da me je Bog zahvatio jest želja da ga tražim, da ga želim susresti. Tražim li ja iskreno Gospodina? Što očekujem od njega u ovoj vježbi?

«Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike». Gledam Isusovo lice, njegove oči dok gleda izmučeni narod. U njima vidim ljubav, sućut koja nema granica, želju da mu pomogne. Isus prilazi mnoštvu, prigiba se k bolesnicima, pogledom, kretnjom ih liječi, pridiže. Susrećem se s njegovim pogledom. Pita me trebam li njegovu pomoć? Trebam li od čega ozdraviti, u čemu ojačati, doživjeti veću snagu i radost?

«Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: "Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane." Učenici se iskreno brinu za narod koji je cijeli dan slušao Isusovu riječ i skoro zaboravio na okrepu. Bespomoćni mole Isusa za narod. Predlažu mu da otpusti narod. Neka se nekako sam snađe. Ima trenutaka i prilika kada osjetim potrebu ljudima konkretno materijalno pomoći, ali nemam mogućnosti; kad im želim duhovno pomoći, ali ne znam kako. Osjećaj bespomoćnosti je stvarnost. Treba ga prihvatiti, ali ne i kapitulirati pred njim. Isus je čudesno nahranio pet tisuća ljudi. Time mi je dao nadu da On može svaki problem riješiti. Želi da mu s pouzdanjem iznesem svoje potrebe, potrebe drugih. Ako sam otvoren za njegovu milost i danas će učiniti čudo, bilo materijalno, bilo duhovno. U mojim potrebama, u potrebama drugih je li moje povjerenje u njega moj životni stav?

«Isus im reče: "Ne treba da idu, dajte im vi jesti." Oni mu kažu: "Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe." I meni Isus kaže: ako želiš nekom pomoći onda najprije pogledaj što sam možeš napraviti. I kad si svjestan svoje nemoći znat ćeš se s pouzdanjem obratiti Bogu da ti pomogne. U susretu sa svojom nemoći susrest ćeš se s Božjom svemoći.

«A on će im: "Donesite mi ih ovamo." I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.» Gledam u duhu što se događa. Dok apostoli donose košaricu Isus pogledom i kretnjom daje znak mnoštvu da posjeda. Uzdiže svoj Božanski pogled kojim se sjedinjuje s Ocem, blagoslovom daje snagu onim kruhovima i ribama i oni se umnažaju. Božja moć koja daje zrnu da raste, daje kruhu i ribama da se umnažaju. On je Bog. On sve može. Ljubav ga tjera da nahrani gladno mnoštvo. Gledam Isusa kako je radostan što je mogao nahraniti narod, kao da govori: «Ja sam kruh života. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke». Opet nam se pogledi susretoše. Kao da njegov pogled prodire u moju nutrinu, prepoznaje moje nepovjerenje, želi ga izliječiti. Dopustit ću mu da me osvježi kad sam umoran, prosvijetli kad sam u tami, ojača kad sam slab, ispuni kad sam prazan... Kad molim prije jela, Gospodinov pogled me prati. Želi svojim blagoslovom mojoj hrani dati snagu da po njoj stalno rastem, preobražavam se, postanem mu što sličniji.

Mt 10,1-16;

Isus je izabrao apostole najprije da budu s njim, da ga slušaju, da gledaju što čini. Želio ih je uputiti u naviještanje radosne vijesti. To je njegov način: najprije čovjeka povezuje sa sobom, uči ga svojoj mudrosti, privikava ga na suradnju s milošću i kad čovjek stekne dovoljno iskustva prenosi ga na druge.

«Isus dozva dvanaestoricu i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. I meni je Isus dao moć da pobijedim zlog duha: laž, mržnju ubijanje (Iv 8,44). Istinoljubivost i pravednost u svim prilikama, snaga opraštanja i pozitivni stav prema drugima dokaz su da imam moć nad zlim. Liječiti bolest i nemoć znači puninu života koju je Isus donio predavat drugima.

A ovo su imena dvanaestorice apostola: Šimun, i Andrija, i Jakov, i Ivan, Filip i Bartolomej; Toma i Matej; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda... Mogu li s uvjerenjem čuti kako Isus izgovara moje ime i povjerava mi zadaću naviještanja, prilagođenu mojim sposobnostima i okolnostima života?

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: "K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Sam Isus je propovijedao domu Izraelovu. Učenike upućuje da najprije propovijedaju svojim sunarodnjacima. I meni kaže da naviještam radosnu vijest najprije najbližima, s kojima živim, radim, družim se.

Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Put simbolizira život, sve trenutke, sve osobe s kojima se susrećemo, sve prilike i neprilike u kojima se nađemo. Ako sam sjedinjen s Kristom, ako u sebi nosim kraljevstvo nebesko, ja ga približavam drugima. Jesam li naučio vještini kako prenositi svoje uvjerenje na druge i kako poštivati drugoga da rado i slobodno uđe u kraljevstvo koje sam mu približio.

Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Snaga Božje riječi je u liječenju. Ne mora ono bit samo tjelesno. Ni Isus nije izliječio sve bolesnike. Ali ako naučim ljude da s pouzdanjem mole za ozdravljenje onda će ih Gospodin ili izliječiti ili će ih uzeti kao bliske suradnike u svojoj patnji za spasenje svijeta. Mrtve uskrsavam kada ljude koji su zatvoreni u svoju sebičnost i mrtvi za druge, otvorim i uputim da služe drugima. Gubave čistim kada ljudima pomognem da se oslobode robovanja strastima koje ih kao guba razaraju i dovodim ih do nutarnjeg zdravlja i jakosti. Zloduhe izganjam kada ljude podižem iz sotonskog mentaliteta laži, nepravde, neprijateljstva, negativističkog stava bilo prema kome ili čemu.

Besplatno primiste, besplatno dajte!..." Isusov naglasak na besplatnosti rada proizlazi iz duha Evanđelja koje čovjeka oslobađa od svake navezanosti da dobra koja posjeduje i od svake želje da nešto stekne. Svaki posao, a pogotovo duhovni posao mora biti čin čiste ljubavi bez primisli na koristoljublje.

"U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati. Isus želi da imam inicijativu u naviještanju Evanđelja, da se u Duhu prijateljski povežem s ljudima, da svi budemo «jedno srce i jedna duša». Ako doživim neuspjeh ne smijem klonuti, izgubiti mir. Treba nastaviti propovijedati, biti uporan.

Gdje vas ne prime... iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu. Ova gesta treba svjedočiti da su moje namjere bile čiste i nesebične, da nisam tražio nikakve koristi za sebe.

"Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!» Isus iz mog naviještanja isključuje bilo kakvo nasilje. Niti se smijem dati isprovocirati lošim postupkom. Niti smijem odstupiti od duha Evanđelja.

(Iv 1,35-51) Bog čovjeka poziva:

a)kada ga stvara daje mu određene osobine i darove koje treba ostvariti.

b) kada mu daje dar vjere i krštenja poziva ga da nastavi Kristovo djelo: «Pođite i učinite mojim učenicima sve narode...!» (Mt 28,19).

c) kad čovjeka uputi u određeno zvanje i sredinu daje mu i konkretnu zadaću.



U tom svjetlu prepoznat ću put kojim Bog mene vodi i zadaću koju mi povjerava.



Iv 1,35-51: Dvojica Ivanovih učenika - kad su čula Ivanove riječi «Evo jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta!» - pođoše za Isusom... Kako je Isus mene pozvao da surađujem s Njim: po savjesti, preko ljudi, događaja.

Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: "Što tražite?"... Isus i mene pita: Kad mene tražiš, što zapravo hoćeš, što tražiš?

Oni mu rekoše: "Rabbi" - što znači: "Učitelju - gdje stanuješ?"... Bili su zbunjeni i izrekli su ono što im je najdublje na srcu: Gdje se tebe može naći? I mene najviše zanima gdje Isus boravi, gdje se Isus može naći, u kakvom ozračju, raspoloženju, pod kojim uvjetima?

Reče im: "Dođite i vidjet ćete."... Nije im teoretski tumačio, gdje trenutno stanuje. Želio je da dođu, da vide, da osjete, iskuse njegovu blizinu, osobu, da im On može dati ono što stvarno traže.

Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura... Odazvali su se. Pošli s njim, prijateljski razgovarali. Taj susret im je ostao neizbrisiv. Svaki pravi susret s Isusom je neizbrisiv. Ostavlja trajne tragove. Obnovit ću u sjećanju susret s Isusom koji je bitno utjecao na moj život. Oživjet ću ga, jer mi on i sada ima nešto reći.

Jedan od one dvojice bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On nađe svoga brata Šimuna te će mu: "Našli smo Mesiju!" - što znači "Krist - Pomazanik". Dovede ga Isusu... Plod Andrijina susreta s Isusom bio je djelotvoran. Andrija je potaknut da pozove brata Šimuna... Kakav plod je donio moj susret s Isusom? Koga sam doveo Isusu? Ljudi koji su susreli Boga, ne mogu šutjeti, zrače i kad šute, njihov život jednostavno mora biti djelotvoran, bez obzira na koji način.

Isus pogleda Šimuna i reče: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači "Petar - Stijena"... Prvi susret sa Šimunom mijenja mu ime. Simboličnim novim imenom otkriva mu budućnost, zadaću koju će ostvariti: bit će mnogima stijena, oslonac, znak nepokolebive čvrstoće, neslomivosti, nepobjedivosti, vrata paklena neće nadvladati ni Petra ni Crkvu, jer su jedno s Kristom.

Sutradan Isus nađe Filipa i reče mu: "Pođi za mnom!"... Jednostavan, kratak, jasan poziv: pođi za mnom – bez opisivanja, mudrovanja. Jednostavnom srcu jednostavan poziv.

Filip nađe Natanaela i javi mu: "Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta."... Svoje uvjerenje prenosi na prijatelja. Reče mu Natanael: "Iz Nazareta da može biti što dobro?"... Natanaelova iskustva s Nazarećanima nisu dobra. Ali Bog se ne ravna ljudskom logikom. Filipov argument Natanaelu jednostavan je kao i Isusov: "Dođi i vidi."... Isus zna kako će s Natanaelom: "Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!"... Ulazi u njegovu nutrinu, otkriva ono najdublje u Natanaelu: "Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom." Nato će mu Natanael: "Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!"... I Natanael pođe za njim... I toliki drugi... do danas. Treba se odazvati Isusovu pozivu. Ostalo će slijediti: "Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega." Kristov poziv upravljen meni završava u vječnosti.

MT 5, 1-12; DV 278



Božja Riječ je kao kiša. Pada na zemlju natopi je, ozeleni i oplodi. Sv. Pismo je Božja Riječ. Evanđelja su vrhunac Božje Riječi. Jezgra Evanđelja je Isusov govor na gori. On sadrži sve što Bog želi reći čovjeku.

U duhu se penjem na goru. Pogledom se susrećem s Isusom. Kao da mi govori: Sad ću ti reći sve što trebaš znati i činiti. Čitam ovaj tekst i slušam Isusa:

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" "Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!"

Na gori, simbolu uzvišenog Božjeg svijeta, Isus izriče ono što mu je najviše na Srcu. Daje novi pogled na sve što postoji. Radikalno mijenja ljestvicu vrednota ovoga svijeta. Proglašava zakon slobode kako bi se čovjek mogao opredijeliti za ljubav.

Slušajući što Isus govori razmišljam koliko sam prihvatio Kristov pogled, mentalitet, Kristovu mudrost.

1) Siromah duhom je nenavezan, nikim i ničim zarobljen, slobodan od svega stvorenoga, u slobodi uzdiže pogled i srce prema Cilju – kraljevstvu nebeskom.

2) Ožalošćen je slobodan od navezanosti na ono što je postigao. Svjestan je da u njemu i oko njega ima puno toga što nije dobro. Teško mu je zbog toga. Ne miri se s time. Pati što nije onakav kakvog je Bog zamislio. Trudi se biti ono što treba biti.

3) Krotak, blag, strpljiv ukorijenjen je u Božjem svijetu, prožet Božjom milošću i ljubavlju, uživa Božji mir. Slobodan je od želje da se bori za bilo što ili bilo protiv čega, jer ima ono najviše – Boga. Zna da «onaj koji se mača hvata od mača i gine».

4) Gladan i žedan pravednosti nije vezan uz ono što je postigao, nego gleda ono što još mora napraviti. Vjeruje da može biti pravedniji, bolji i trudi se da to svakodnevno ostvaruje. Bog mu osigurava uspjeh.

5) Milosrdan se ne vrti oko sebe i svojih muka. Ima slobodan pogled. Srcem vidi potrebe i muke onih oko sebe i djelotvorno pomaže gdje, kako i koliko može.

6) Čista srca je onaj koji svjestan da je Božje dijete stvoreno za vječnu ljubav ne želi svoje srce zarobiti ljubavlju prema bilo kome i bilo čemu prolaznome. U slobodi poklanja svoje srce onoj Ljubavi koju prepoznaje u svim okolnostima.

7) Mirotvorac u sebi nosi Božji mir. Taj mir je jači od svih nemira. Plod je pobjede dobra nad zlom. Svoj mir pobjednika širi oko sebe. Slika je Boga Mirotvorca.

8) Progonjen zbog pravednosti nije ovisan o prilikama i neprilikama, izdiže se nad dobre ili loše postupke, nije uvjetovan ljudskim ovozemaljskim ostvarenjima. Vjeruje da se može ostvariti i kad je neostvaren - poput Isusa osuđenog, mučenog i ubijenog. Spreman je zbog istine trpjeti. Opredjeljuje se za pravednost i kad ga zato progone. U sebi nosi mir i onda kada ga izvana opterećuju nemirni ljudi. Živi u ljubavi i kad ga ljudi zbog toga mrze.

Ovakve Isus naziva blaženima. Oni se uistinu ostvaruju već ovdje na zemlji, a na drugom svijetu osigurano im je kraljevstvo nebesko.

Jesam li ja među njima? Želim li se ozbiljno opredijeliti za takav životni nazor i takvu praksu?

Mt 21,33 - Vinogradari žele oteti Gospodaru vinograd da uživaju sami njegove plodove. Zato ubijaju gospodareve sluge, ubijaju i njegova Sina. - Gospodar ubija zle sluge i vraća u posjed svoj vinograd. - Koje plodove svojih talenata i svoga rada želim prisvojiti za sebe, a ne za Boga i bližnjega?

Mt 22,1 - Kralj je priredio svadbenu gozbu Sinu i pozvao uzvanike. Oni, svaki zabavljen svojim poslom: volovima, njivama, ženidbom... odbijaju doći. - Na koje sam radosti i ugodnosti navezan, kojim sam užicima zarobljen da se ne mogu odlučiti za posvemašnje predanje Bogu?

Iv 18,36 - Isusa optužuju pred Pilatom da se pravi kraljem i da tako prijeti rimskom caru. Isus Pilatu govori da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, da prema tome nikoga ne ugrožava, nikome ništa ne oduzima. Znam li u sebi i u svom životu razlikovati zemaljsku od nebeske stvarnosti i u svom osobnom životu, u životu Crkve, u svijetu?

Lk 23,35 - Glavari svećenički, farizeji, narod, vojnici govore: "Ako si sin Božji, siđi s križa pa ćemo ti vjerovati!" (=Upotrijebi svoju Božansku moć da spasiš ovaj zemaljski život!) Isus šuti, trpi, umire. Svoj zemaljski život On posve svjesno i dragovoljno stavlja u službu vječnog života, Božjeg Kraljevstva, Božje Volje. - Mislim li i ja da sam Bogu drag, blizak samo onda kada me čuva od teškoća i osigurava mi komotan život - ili se, naprotiv, spremno odričem ugodnosti radi svoje duhovne koristi i radi duhovne koristi drugim ljudima?

Lk 24,13 - Dvojica učenika na putu u Emaus priznaju da su se razočarali, da su izgubili nadu, jer Isus nije ostvario njihova očekivanja: da stalno ostane "prorok - silan na djelu i na riječi pred Bogom i narodom”. Isus im govori da je trebalo trpjeti, umrijeti jer je to bio jedini put da se dođe do slave, ne zemaljske, nego nebeske, vječne; za što je Isus i došao na zemlju i sve podvrgnuo tom cilju. - Držim li se tvrdoglavo slike kako bi trebao izgledati moj život, ili dopuštam da ga Bog oblikuje kako on hoće, vjerujući da je tako za mene najbolje?

Mt 28,17 - Isus uzlazi na nebo; ostvario je Božju Volju: životom, smrću i uskrsnućem spasio je svijet. Ali - "neki posumnjaše", pitali su: «Hoćeš li sada uspostaviti Davidovo kraljevstvo?» Isus nije ostvario zemaljsko kraljevstvo, nije drugima oteo kraljevstvo, nije donio zemaljski raj. - Sumnjam li u Božju ljubav i dobrotu prema meni zato što mi nije dao ono što sam od njega tražio, molio?

Mt 28,18 - "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!" - to je vlast nad Knezom ovoga svijeta, nad zlom u našim srcima, vlast nad grijehom koji je najveće zlo. Ali to nije vlast nasilja nad drugima, vlast gospodarenja, vlast za iskorištavanje drugoga. Prihvaćam li da je najveća moć svakog čovjeka u tome da pobijedi zlo, grijeh, svoju sebičnu volju i da tako postaje pravi gospodar, vladar, kralj?

Dj 2,1 - Dolaskom Duha Svetoga, Duha koji je apostole i Jeruzalemce uveo u svu Istinu, koji ih je uveo u Božji svijet, o kome je Isus stalno govorio - napokon su se promijenili, shvatili su Istinu, dopustili da ih promijeni - POBIJEDIO JE BOŽJI SVIJET. - Dopuštam li Duhu Svetom da me prosvjetljuje, jača, vodi, preobražava?

Mk 2,21-22 - U raspravi o postu i farizejski i Ivanovi učenici žele da se Isus prilagodi njima, da poprimi neke običaje koji su već postojali, da se uključi u njihove suvremene vjerske tokove, da definira koje su glavne smjernice njegovog učenja i njegove škole. Isus kaže da je njegova nauka nešto posve novo; da je ni ne pokušavamo izjednačavati sa svojom praksom. Njegova nauka je apsolutna novost i svatko je mora kao takvu prihvatiti: "Nitko ne prišiva krpe od prijesna sukna starom odijelu... i nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine”. - Želim li ozbiljno do kraja prihvatiti Isusovu nauku i Isusovu volju i primijeniti je u svakom času i na sve prilike svog života?

Mk 5,17 - Isus oslobađa opsjednutog Gerazenca, da ljudima pokaže svoju moć nad Zlim koji ih svojim lažima drži u ropstvu. To oslobođenje morali su «platiti» krdom svinja koje je sotona podavio u jezeru. Gerazenci, razočarani nad svojim gubitkom, zamoliše ga da otiđe od njih. Nisu vidjeli ništa dalje od svojih svinja, od svoga imanja, od ovozemaljskih potreba. - Što sam sada u svojoj velikodušnosti konkretno spreman ponuditi Isusu, odreći se nekih ugodnosti - i tako “platiti” prijateljstvo s Njime?

Mk 7,3 - Farizeji traže da se Isus prilagodi njima i njihovu načinu shvaćanja. Isus im odgovara: "Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene". Od njih traži da se radikalno promijene, da svoje srce očiste; samo tako će moći dostojno služiti Bogu. - Znam li praviti razliku između običaja i sadržaja, forme i smisla, vanjštine i nutrine i želim li u svemu i po svemu svoje srce dati Bogu?

Lk 9,22-44; 18,37 - Kad god su Isusovi učenici bili u napasti da Isusov i njihov životni put shvate kao put slave i moći - Isus im stavlja pred oči da "Sin čovječji mora biti predan, ponižen, odbačen, mučen, ubijen, ali će treći dan uskrsnuti". - Nije li temelj svih mojih životnih razočaranja u tome što ne prihvaćam život s njegovom bijelom i crnom niti, što se ne snalazim kada me snađu razne kušnje?

Lk 12,22 - Učenicima koji su se puno brinuli za zemaljske potrebe reče: "Ne budite zabrinuti za život, što ćete jesti, u što ćete se obući... Otac vaš zna da vam je sve to potrebno... Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!" - Molim li s pouzdanjem da će mi Bog dati sve što mi stvarno treba? Molim li više za duhovna nego za materijalna dobra; više za vječna nego za prolazna, zemaljska?

Mt 13,44 - Nebesko kraljevstvo nije kao neki dodatak onomu što imamo, da budemo bogatiji. Onaj tko hoće ući u Kraljevstvo Božje mora biti spreman sve prodati, sve žrtvovati, svega se odreći i tako razvlašten od svega što ima i što jest - može samo samim sobom "kupiti" najdragocjenije zrno bisera, s kojim se nikakvo zemaljsko bogatstvo ne može ni uspoređivati. - Je li meni Bog vredniji od svega što mi je vrijedno, je li mi draži od svega što mi je drago, jesam li spreman sve dati da bih živio s Njime?

Iv 6,1-71 - Isus je umnožio kruh i ribe i nahranio ljude. Ljudi su ga zato htjeli učiniti kraljem - iz sebičnih interesa. Apostoli su im se priključili i već gledali Isusa na Davidovu prijestolju. Isus ih prinudi da otplove. A ljudima, koji su ga došli tražiti u Kafarnaum reče da ga traže zato što su se najeli. Kad im je obećao duhovnu hranu, za vječni život - svi ga ostaviše. "Hoćete li i vi otići?" izazovno pita Isus apostole. On ne želi svoju Božansku moć upotrijebiti da služi isključivo zemaljskim interesima. - Dopuštam li Bogu da me čisti od navezanosti na ovozemaljsku stvarnost - da se u slobodi posvetim duhovnoj stvarnosti?

Mt 17,1 - Kod preobraženja učenici žele zaustaviti divni trenutak, uživati u njemu, dok im je Isus svojim preobraženjem htio pomoći da ustraju na putu prema Bogu, da ga slušaju i da mu do kraja povjeruju. - Vrednujem li svoj život prema ugodnim pobožnim osjećajima ili prema spremnosti da u svemu slušam glas Božji

Sva naša životna borba vrti se oko dvije stvarnosti:

Isus Krist je došao od Oca k nama da nam donese Božji svijet; da nas uvede u taj svijet, da nas povede kući, Ocu.

Naša narav, suprotno, želi "prizemljiti" nebeske stvari, Božju stvarnost, zarobiti je u naš mali, ograničeni, zemaljski, prolazni svijet; učiniti je slugom zemaljskim interesima.

Stvarni sukob ovih dvaju svjetova prepoznajemo skoro na svim stranicama Evanđelja. Isus i njegov svijet s jedne strane - njegovi učenici i njihov svijet s druge strane.

Isus ih je pozvao da ga slijede. Oni neprestano nastoje prinuditi Isusa da slijedi njih, da ispunja njihove želje, ostvaruje njihova očekivanja. U Božjoj riječi prepoznat ću sebe.

Lk 2,34 - Isusovi suvremenici očekuju slavnog Mesiju, Bog po starcu Šimunu govori da će "Ovaj biti postavljen... za znak osporavan". - Očekujem li da se u svom životu proslavim, da uspijem, ili sam spreman na neugodnosti, protivljenja, prezir, progone?

Mt 10,16 - Isus: "Šaljem vas kao ovce među vukove... ljudi će vas predavati sudovima, bičevati vas... Svi će vas zamrziti zbog imena mojega... Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo... Nisam došao donijeti mir nego mač... Tko ne uzme križa svoga i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe svoj život izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga." - Učenici, naprotiv, stalno sanjanju o tome "tko bi od njih mogao biti najveći" - i to nakon tri godine boravka s Isusom. - Svladavam li uspješno stalnu napast da budem poznat, velik, vrijedan u očima ljudi - prihvaćajući nepoznatost, neuglednost, malenost?

Lk 10,21 - Mi vrednujemo ljude po svojim kriterijima: to su fizičke, intelektualne, psihičke, duhovne kvalitete. Po njima ljudi postižu uspjeh, stječu ugled, osiguravaju budućnost, nadmoć nad drugima. Isus, naprotiv, tvrdi da se Kraljevstvo nebesko - apsolutna čovjekova vrednota - ne postiže ni inteligencijom ni ugledom, ni moću, jer "Otac nebeski sakriva pravu mudrost i prave vrednote od mudrih i umnih, a objavljuje ih malenima". - Radujem li se više onom što imam - ili onome što jesam: Dijete Božje?

Lk 16,13 - Mi se pouzdajemo u ono što vidimo, pipamo, što nam donosi konkretnu materijalnu, vidljivu korist. Isus jednom rečenicom izriče bit Evanđelja: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!" Traži da naše pouzdanje u njega bude apsolutno veće od pouzdanja u bilo koja dobra ovoga svijeta. - Koji od dva životna puta svakodnevno odabirem: da sve što imam prodajem, ili da sve što imam predajem, dajem?

Lk 11,28 - Ženi koja viče kako mora biti divno Isusovoj Majci što ima takvog Sina Isus odgovara da su važnije i da još više usrećuju duhovne veze s Njim koje ostvarujemo slušanjem i usvajanjem njegovih riječi. - Imam li duhovno iskustvo bliskosti s Bogom i ljudima?

Mt 11,16 - Isusov sud o svojim suvremenicima (i o svima nama): mi smo kao djeca koja se stalno igraju na trgu i jedni drugima dovikuju: "Zasvirasmo vam, i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste." Sve se, dakle, cijeli svijet, mora prilagoditi njihovim (našim) prohtjevima, željicama, raspoloženjima... Isus svoju prispodobu potvrđuje primjerom farizejskog ponašanja prema Ivanu Krstitelju i prema njemu: za Ivana koji je bio veliki pokornik rekoše da ima đavla, a za Isusa koji se izvanjskim načinom života posve prilagodio nama ljudima rekoše da je izjelica i pijanica. A Isus je došao da nam riječju i primjerom pokaže kako se u svemu trebamo prilagoditi i podvrgnuti Volji Božjoj. - Čekam li u životu zgodne prilike da nešto dobro napravim, ili iskorištavam one prilike (i neprilike), koje su mi dane?

(Mt 4,1-11)

Isusova kušnja u pustinji otkriva njegov životni program. Svaka Isusova misao, riječ, gesta za nas je od bitne važnosti, treba biti program našeg života.

"Odvede ga Duh u pustinju...” da kroz 40 dana posti, moli, da pobijedi sotonsku napast. Biblijski broj 40 znači mnogo: Izraelci su lutali pustinjom 40 godina, Mojsije je molio i postio na Sinaju 40 dana... Duh Sveti vodi svakog čovjeka u pustinju pokore, samoće, molitve, Božje blizine, ali i kušnje. Dajem li se ja voditi od Duha Svetoga u svoju pustinju? Pobjeđujem li snagom Duha Svetoga napasti?

"Za to vrijeme nije ništa jeo..." Post, razne vrste pokore, mrtvljenje, odricanje... sastavni su dio kršćanskog života. Isus je rekao da se "ovaj rod izgoni postom i molitvom". Kakvo mjesto zauzima post i pokora u mom životu?

Napasti počinju zamkom: «Ako si Sin Božji», to jest, ako te Bog voli, onda slijedi da imaš pravo na užitke, uspjeh, čast i vlast. Nasjedam li ovom mentalitetu?

"Ako si zaista Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruh." Napasnik želi da Isus svojom Božanskom moći gospodari svojim životom, da sebi olakša muke ovozemnog života i tako ga izvede iz pustinje; da nadnaravna moć bude podvrgnuta ovozemnoj stvarnosti. Kruh je život. Napasnik uvijek onu nižu stranu čovjekovu stavlja na prvo mjesto. - "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta!" Isus uspostavlja ravnotežu tako da svaka moć bude na svom mjestu: nije rekao da čovjek ne živi o kruhu, nego "ne živi samo o kruhu". Božja Riječ, Božja Volja, treba upravljati «kruhom našeg života». Tako čovjek ostvaruje sebe... Đavao mi govori da je moj život moja stvar, da ovisi samo o meni, da sam ja svoj gospodar. Odatle napast na samodostatnost, samoodređenje bez obzira na Božju riječ, Božju Volju... No moj život je prije svega dar Očev. Zato ga trebam odživjeti prema njegovim planovima kao upravitelj dobara, a ne kao gospodar. Borim li se za dominaciju duha nad tijelom?

"Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje..." Kad ljudi vide da dolaziš odozgo svi će ti povjerovati, pokloniti se... Ali Isus zna da njegovo djelo spasenja ne ovisi o mišljenju i prihvaćanju ljudi, da mora ići putem koji je Otac odredio. Sve drugo bi bilo kušanje Boga. "Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!"... Možda mislim da uspjeh mog života ovisi o tome koliko me ljudi cijene, što o meni govore i pišu? Ili vjerujem da mogu i bez toga uspjeti? Jedini čovjekov pravi uspjeh je izvršenje Volje Božje. A to ne ovisi o vanjskim okolnostima, nego o Bogu i o meni. Nadvladavam li sklonost prema slavi zadovoljan onom da sam neizrecivo vrijedno dijete Božje?



«Sve ću ti ovo dati, ako padneš ničice te mi se pokloniš" - kaže Napasnik Isusu, nakon što mu je pokazao sva kraljevstva svijeta i njihovu raskoš. Potiče ga da ljude nasiljem, mržnjom, ratom, razaranjem, ubijanjem podvrgne sebi i da nad njima vlada. Vladati nad drugima đavolski je program s ljudskim životima. Isus odgovara: "Pisano je: 'Gospodaru, Bogu svomu se klanjaj i njemu jedinom služi!'" Mnogi prihvaćaju đavolski program i odatle mnoga zla. Isus će «izbaciti kneza ovoga svijeta» i zavladati ljudima, ali kako? «Kad budem uzdignut sa zemlje (raspet na križ iz ljubavi), sve ću privući k sebi (ne silom, nego ljubavlju)»... Gdje god ljudi žive zajedno, postoji napast da jedni nad drugima vladaju. Na koji specifični način ovu sklonost prepoznajem u sebi? Nadvladavam li je ljubavlju, Duhom služenja, na korist sveopćeg napretka ljudi?

Prijateljstvo je idealni odnos između čovjeka i Boga, između čovjeka i čovjeka, ozračje nutarnje otvorenosti u kojoj se Bog i čovjek; čovjek i čovjek, najlakše prepoznaju kao bliski.

Prijateljstvo je afinitet dviju osoba, sposobnost da svoje radosti i žalosti, brige i zadovoljstva, uspjehe i neuspjehe rado dijelimo s drugima. Sposobnost da uđemo u život drugoga, da hodamo s drugim na životnom putu. Otvorena vrata svoga doma pred otvorenim vratima doma svoga bližnjega. Suživot osoba. Obogaćivanje drugih života i obogaćivanje svoga života životima drugih. Otvorena vrata u svijet izvan osobnog svijeta. Otvorena vrata prema našem najboljem "Prijatelju" koji je "dao svoj život za nas svoje prijatelje"(Iv 15, 13).

"Vrijednost čovjeka kao čovjeka nadilazi odnos poslodavac - radnik, učitelj - učenik, muškarac - žena. Prije nego li netko u prijateljstvu otkrije drugoga i sebe kao bogata ili siromašna, muškarca ili ženu, učitelja ili učenika, otkriva sebe i drugoga kao čovjeka. Čovjek svjestan svoga bogatstva i svoga siromaštva postaje u prijateljstvu svjestan da mora davati što ima i primati ono što nema..." (Ignace Lepp "Psihologija prijateljstva", str. 136).

Iv 15, 12-16: «Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama... vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.»

Isus želi da između njega i mene bude prijateljska otvorenost. Sa svoje strane učinio je najviše što se može učiniti: dao je svoj život za mene svoga prijatelja. Ali doživjeti njegovo prijateljstvo prema meni mogu samo ako sam mu sličan. Samo ljubav otkriva ljubav. Samo prijateljski stav otkriva prijatelja. Doživjeti Isusa kao prijatelja, ući u njegov svijet mogu ako djelujem, ako činim što On hoće. «Svoj svijet» opisuje riječima: «priopćih vam sve što sam čuo od Oca svoga», dao nam je ono što je najljepše, najbolje, božanski dobro, što mu je najdublje u Srcu: odnos prema Ocu.

Yves Raguin u knjizi "L’esprit sur le monde" («Duh nad svijetom»)govori o izvorima, o srcu svih prijateljskih odnosa: Otac i Sin uronjeni u svoju ljubav, u svoga Duha! Tim Duhom Bog želi zagrliti cijeli svijet, svako ljudsko biće.

Poslanje Crkve, svakoga od nas jest da stalno živimo u Duhu, u otvorenosti Bogu i ljudima, u prijateljstvu, da bismo tako Božji život nosili u sebi i poklanjali drugima, kao što je Isus Očev život poklonio nama. Isus to želi: "Kao što je Otac mene poslao i ja šaljem vas!" (Iv 20,21). Bog je zbog prijateljevanja s ljudima predložio Izabranom narodu Savez. Bog je kroz Isusa Prijatelja sklopio Novi, Vječni Savez sa svim ljudima. Bog želi po meni, po mom prijateljstvu povezati svijet sa Sobom.

No naš Prijatelj nije bio prihvaćen: "K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše! (Iv 1,10-11). To je razlog zašto na svijetu tolika osamljenost, osjećaj napuštenosti, izgubljenosti. «A onima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja; onima koji su rođeni od Boga" (Iv 1, 10-13). Biti dijete Božje - znači biti prijatelj s Bogom i ljudima.

Prijateljstvo između Isusa i mene plod je njegove inicijative: on je mene izabrao. Razlog: da naše prijateljstvo uroditi dobrim djelima, Božjim djelima.

Zbog čega se danas čovjek teško odlučuje za prijateljstvo? Ako kao dijete nije bio prihvaćen pa nosi rane, ako je psihički labilan. Ako ne prihvaća samog sebe, ako ne prihvaća druge, ako se ne izdigne iznad sebičnog mentaliteta u kome živi, ako se ne odluči za nesebičnu ljubav, ako želi sam sebi biti središte...

Isuse, prijatelju! Uvedi me u prijateljstvo sa sobom i ljudima!

(Mt 3,13-17; Mk 1,9-11; Lk 3,21-22)



Prvi Isusov korak u javni život: Ide na Jordan, uključuje se među one koji su se javno priznali grešnicima i koje je Ivan krštavao. Kako je Isus na sebe uzeo grijehe svijeta, kako «ga je Bog za nas učinio i grijehom i prokletstvom» Isus je i sam htio primiti krštenje.

Gledam Isusa kako prilazi Ivanu, slušam njihov razgovor, gledam čin krštenja, Isusa kako moli, gledam rastvoreno nebo, oči vide svjetlo, Duha u obliku goluba, uši slušaju riječi: «Ovo je Sin moj, ljubljeni moj, u njemu ma svi milina!» Nastojim ući u tajnu Isusova Srca!

Isus se krstio krstom kajanja i pokore. U moje ime, javno se priznao grešnikom, kajao se za grijehe i Ivan ga je «oprao». To je vanjski znak da je u Isusu i meni Bog oprostio...

Uvrštavam li se ja spremno među grešnike, ili se guram među pravedne? Kajem li se za grijehe? Nije li Isus rekao da nije došao zvati pravednike, nego grešnike? Da je došao spasiti ono što je izgubljeno?

Isus je ustanovio krštenje kao kupelj od grijeha i kao izvor Vječnog života. Iako sam po naravi grešan čovjek i moram biti spreman priznati se grešnikom... ja sam kršten, rođen iz vode i Duha Svetoga za Božji život.

“Dok se Isus molio otvori se nebo…” Evanđelist Luka naglašava da se Isus poslije krštenja molio: srcem je bio kod Oca, ljubavlju je pozivao Oca da siđe na zemlju koju će On svojim životom, smrću i uskrsnućem otkupiti. Dok se molio doista se nebo otvorilo, sišlo je na zemlju. Od tada shvaćam da je sam Isus ulaz, vrata u nebo.

Ako se povežem, sjedinim s Isusom, i ja gledam u vjeri otvoreno nebo, Duha kao goluba, čujem neizrecive riječi Očeve ljubavi, pun ushita zahvaljujem Bogu za krštenje i trudim se živjeti kao dijete Božje, Božjim životom.

“Siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba…” Duh Sveti je povezanost Oca i Sina, Život Oca i Sina, Ljubav Oca i Sina. Objavom Duha Svetoga Bog u Isusu i po Isusu povezuje nebo i zemlju, Boga i čovjeka...

Ispunja li me, prožima, li me i vodi li me Duh Sveti? Slušam li njegova nadahnuća i poticaje?

I dođe glas s neba: “Ti si Sin moj, ljubljeni moj, koga sam odabrao!” Ove riječi odnose se neposredno na Isusa. Ali po Njemu i u Njemu i na mene. Sveti Pavao kaže: “Zamilova nas u Ljubljenome!” Svatko od nas je u Isusu i po Isusu ljubljeni sin Očev, ljubljena kćerka Očeva, izabranik, izabranica, miljenik, miljenica Očeva Srca...

Vjerujem li da sam ja sin Božji, kćerka Božja, miljenik Božji, miljenica Božja, odabranik Božji, odabranica Božja? I da je to važnije od bilo koje zemaljske stvarnosti?

(Prema enciklici "Marialis cultus"-«Marijino štovanje»)



Bog je ljude upućivao na Mariju kao nadu čovječanstva od prvog grijeha, pa do danas. Ona svojim porodom pobjeđuje Zloga.

U spomenutoj enciklici Pape Pavla IV. uočavam četiri temelja na kojima je Marija izgradila uzvišenu zgradu svoga života i svoje suradnje s Bogom.

1) Marija sluša. Osluškuje Božju Riječ; pozorna je, spremna, raspoloživa izvršiti u svemu Volju Božju. Zbog takvog osnovnog raspoloženja ona lako i sigurno svugdje otkriva Božju prisutnost, Božju djelovanje - u sebi i u drugima. Razmišlja nad Svetim Pismom, razumijeva Riječ, shvaća njezino praktično značenje i dopušta da je voditi nepredvidivim i nepredviđenim putovima.

U starom Savezu Bog je jako naglašavao slušanje Božje Riječi («Slušaj Izraele!»). U novom Savezu Isus tvrdi: "U Kraljevstvo Božje će ući onaj koji njegovu Riječ sluša i čuva".

Osluškivanje je temeljni stav kršćanske vjere, dokaz vjere u prisutnog Boga!

2) Marija moli: svoju molitvu hvale i zahvale: "Veliča duša moja Gospodina!": U molitvi trebamo slaviti Boga. Nisu li prva tri zaziva Očenaša upravo čežnja da se Bog proslavi, da nam dođe i da nas ispuni njegovo Kraljevstvo, njegov Duh, i da se na nama do kraja ostvari njegova Volja?

Prosnom molitvom: "Nemaju vina!": Bogu se sviđa da mu se obraćam s prošnjama, jer na taj način lakše posvješćujem svoju posvemašnju ovisnost o Njemu i tako izbjegavam opasnost da pokušavamo tražiti životna rješenja bez Njega. S obzirom da je Bog moj neizmjerno Dobri Otac, veseli ga iznad svega da ga molim s bezgraničnim pouzdanjem.

Marija je u središtu zajedničke molitve Prve Crkve: "Apostoli su postojano molili s Marijom Majkom Isusovom". Bog želi da naučim i da rado molim s drugima da u molitvi budemo jedno srce i jedna duša; da nas povezuje i sjedinjuje Njegov Duh. Tada nema stvari koju nam Bog po molitvi ne bi dao.

Molitva je osobni izričaj moje osobne vjere i moje želje da se sjedinim s Bogom.

3) Marija rađa Sina Božjega i sina svoga. Ona ga je "po svojoj vjeri i poslušnosti Duhom Svetim začela i rodila" (LG 63; Marialis Cultus 19).

Tako rađa i Crkva: po vjeri i poslušnosti, snagom Duha. Poslanje Marijino poslanje je i Crkve. Crkva smo svi mi. Ja se predajem Bogu u vjeri, pouzdanju, ljubavi i poslušnosti. I u osobnom sjedinjenju s Bogom začinjem i rađam Božji život, koga onda dajem drugima.

Život kršćanina, Božjeg svjedoka mora biti plodan Božjim životom – za druge.

4) Marija prinosi, dariva Sina, potaknuta istim Duhom po kome ga je i začela.

Kad Marija prikazuje Isusa ne izvršava samo Mojsijev propis. Ona s Onim koji joj je draži od nje same dariva sebe Bogu. Jaslice i Kalvarija jedna su stvarnost, jedno predanje, jedna žrtva.

Crkva, zajednica vjernika, neprestano na oltarima prinosi Sina Božjega i samu sebe i tako potvrđuje žrtveni karakter svoga poziva.

Predanje Bogu je cilj ljudskog života i vrata u vječni život.

Marija je na Božju ponudu izrekla svoj DA. Ovaj pristanak živjela je u svakodnevici. Prepoznajmo u Marijinu životu svoj život, u njezinom DA svoj DA!

Začeće Isusovo donijelo joj je veliku radost: u svom tijelu nosi Sina Božjega. Ali i nesigurnost: Josip se želi povući od nje. I teškoće: Nazarećani neće dobro shvatiti djevojku u drugom stanju. Njezin dobar glas je ugrožen. Na sve to rekla je DA.

Marija je čula za milost danu Elizabeti. Žuri se dati joj svoju radost i primiti njezinu; ide je poslužiti. Susret Marije i Elizabete tipični je susret osoba u Duhu Božjem: obostrano darivanje. Elizabeti je izrekla svoj DA.

Isusovo rođenje bilo je ushit radosti: gleda svoje i Božje dijete, Čežnju čovječanstva. Ono je bilo popraćeno mnogim neugodnostima: putovati pred porod tri dana. negostoljubivi Betlehemci. Marija rađa Isusa u hladnoj, prljavoj, smradnoj štali. Na sve izriče svoj DA.

Prikazanje Isusa u hramu bio je njezin čin osobnog predanja Bogu. Ona Bogu predaje Srce svoga srca. Riječi starca Šimuna ranjavaju je poput mača: Isus, Prva Ljubav svijeta bit će odbačen. Oni koji ga odbacuju propast će. A on ih je došao spasiti. Je li to moguće? Ona izriče DA.

Poklon Mudraca otkriva Isusa kao Spasitelja svijeta. Kraljevi se klanjaju, prinose darove. Marija gleda sve duše koje će se dati Spasitelju svijeta na raspolaganje. Sretna je. Izgovara svoj DA.

Herod u svom častohleplju i vlastoljublju želi Isusa ubiti. «Ovaj je postavljen na propast...» Marija pred nasiljem bježi u progonstvo i osjeća gorčinu tuđine. Prihvaća je: DA.

Život u Nazaretu, među Nazarećanima, nije bio lak. Svoj nježni svijet živjela je u sivoj svakodnevici i u trnju ljudske krutosti i sebičnosti, ali uvijek sa svojim DA.

Isus je ostao u hramu. Bolan trenutak, jer je ostala bez njega. Utješan događaj jer je Isus uživao biti kod svog Oca. Neka Bude! DA, Oče!

Kada je Marija imala oko 45 godina Isus je napustio Nazaret. Pratila ga je molitvom i žrtvom. Radovala se s njime, žalostila, strahovala... i uvijek izgovarala svoj DA..

Na svadbi u Kani očitovala se njezina uloga u Crkvi, u životima ljudi: Isusu govori: "Nemaju vina!", a ljudima: "Što vam god rekne, učinite!" – Isusu uvijek recite DA!

Sukob Isusa proroka s Nazarećanima i pokušaj da ga ubiju, duboko ranjava njezino srce. Isusa osporavaju, odbacuju oni među kojima je živio, za koje je radio. "... njegovi ga ne primiše" - zapisat će sv. Ivan. I na ovu krutost Marija ima samo jednu riječ: DA, Oče!

Marija s Isusom dijeli najgorče trenutke života: u Getsemaniju, na križu. U duhu jedno s Isusom govori: "Oče, neka bude Volja tvoja!" Tako završava svoj: «Neka mi bude po riječi Tvojoj!»

Sluša Isusove riječi:"Ženo, evo ti sina!..." Gleda Ivana koga joj Isus daje namjesto sebe: "Evo ti majke!" i izgovara svoj DA.

Uskrsno jutro je pobjeda života, Kraljevstva Božjega. Povezanu s Isusom kao kćerku Boga, kao majku Sina, kao zaručnicu Duha Isus je uvodi u nebeski, Božanski svijet. Plod je to njenog DA.

Marija okružena Isusovim učenicima moli dar Duha. Po Duhu je začela tjelesnog Isusa. Po Duhu sada se začinje i rađa mistični Isus, Crkva. Ona je u srcu Crkve kao njezina Majka.

43-ISUSOV NAZARETSKI ŽIVOT

(Lk 2,39-52)

Početak i svršetak izvještaja o Isusovom skrovitom životu opisuje se gotovo istim riječima: "Dijete je raslo i jačalo, napunjajući se mudrošću...». "A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti 'pred Bogom i ljudima'". Kako se to raste u mudrosti i milosti?

Nazaretski život Isusov i svagdanji život čovjeka nije nekoristan, beznačajan. On je stalni rast u dobru, Božjem životu. A to se događa neprimjetno.

Isus je 90% svog života proveo u Nazaretu. Nitko ništa naročito nije zapažao na Njemu. Nije to bilo slučajno! Takav život provodi najveći broj ljudi. U njemu se ništa osobito ne događa. Sve se događa u nekoj tajnovitosti.... Vrijednosti takvog života, osoba, rada otkrivanju se vjerom, molitvom. Isus živeći "beznačajnim" životom otkriva prave vrijednosti.

Otvaram srce, prepoznajem vrijednost "sive svakodnevice", prihvaćam milost "običnog života". Po njoj i ja neprimjetno rastem i obogaćujem nevidljivim dobrima i sebe i druge - kao sjeme koje "samo od sebe raste danju i noću".

Nazaretski život otkriva vrijednost svakodnevice ispunjene uvijek istim, smirenim i radosnim, napornim i dosadnim radom; prijateljskim posjetima, gostoprimstvom, razgovorima, događajima, manjim i većim pothvatima, manjim i većim radostima, nadanjima, odricanjima, razočaranjima, gubicima, patnjama... Pratim te događaje. Doživljavam ih u vjeri i ljubavi prema Bogu i ljudima i tako neprestano rastem u mudrosti i milosti... Vjerujem li da ništa u mojoj svakodnevici nije slučajno, nevrijedno, beznačajno, beskorisno?

Jedan događaj izronio je iz Isusove sive svakodnevice:

Dvanaestogodišnji Isus hodočasti u hram (Lk 2,41-50). Nastojim ući u osjećaje, u srce dječaka Isusa: On je u kući svog ljubljenog Oca? Hram je bio mjesto gdje je Otac na posebni način prisutan, središte Izabranog naroda okupljenog oko svog nebeskog Oca. Isus duboko doživljuje da je njegov Ljubljeni Sin, da je došao na ovaj svijet da ga vrati Ocu.

Zašto Isus nije rekao roditeljima da će ostati u hramu?... Za Mariju i Josipa Isus je bio vidljiva slika nevidljivog Boga. Njegov nestanak za njih je bio veliko iznenađenje, izazvao je prazninu, nesigurnost. Tjeskobno i uporno ga traže. Nađu ga među učiteljima koji se dive njegovoj mudrosti. Ne razumiju što se to s njim događa. Pitaju ga: "Zašto si nam to učinio? Mi smo te tjeskobno tražili" Marija i Josip slika su svih tjeskobnih tražitelja prave istine i pravih vrednota, tražitelja Boga i čovjeka. Meni, koji često ne znam gdje da ga tražim, kako da ga tražim da ga nađem, Isus kaže: "Zar niste znali da moram biti u kući svoga Oca!" Kao da kaže: «Tražiš li Oca naći ćeš mene..!» Kako se ponašam kada mi se čini da je Bog dalek, nestvaran, kao da ga nema? Pretvori li se tada čitavo moje biće u traženje Boga?

"Oni nisu razumjeli" što im je htio reći - kao što ni ja ne razumijem mnoge Božje zahvate. No, "Majka je njegova razmišljala" i tako sve više shvaćala da je On za sve ljude središnja točka susreta s Ocem; da će ljudi po njemu naći Oca - svoj vječni život; da je put do Oca put poslušnosti koji će on do savršenstva ostvariti na svom križnom putu... Tražim li i pronalazim li smisao svega u intimnom, prijateljskom, prisnom odnosu prema Ocu? Što se više povežem s Ocem, to ću sigurnije dobiti odgovore na sva životna pitanja.

Otac je središte Isusova života. Njegova je prva riječ zapisana u Evanđelju: «Niste li znali da moram biti u kući svoga Oca?! A zadnja je ona na križu: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!»

Smisao svagdanjeg života: a)prepoznati prisutnost Božju u vjeri; b) vježbati se u pos

42-BIJEG U EGIPAT

(Mt 2,13-23)

Grijeh je izazvao progonstvo iz zemaljskog raja. Grijeh je izazvao lanac beskonačnih progonstava tijekom ljudske povijesti. On je i danas uzrok progonstava, odbacivanja, ugrožavanja.

Polazim s Isusom, Marijom i Josipom u progonstvo. Razgovaram s njima o ovom zlu koje pogađa, prije ili poslije, svaki ljudski život. Molim da prihvatim progonstvo kao sastavni dio života, molim za progonitelje; da nikoga ne progonim, za one koje sam progonio.

Uzrok progonstva je Herodova sebičnost i oholost. Herod želi ubiti Dijete. Smatra ga takmacom. Osjeća se ugroženim u svojoj vlasti, a ne zna kakvu vlast to dijete uzima, a kakvu donosi... Kada sam doživio da me drugi gura u pozadinu, da mi prijeti, zagorčuje mi život? Kome, kada i kako sam ja drugima zagorčavao život?

Anđeo traži od Josipa da odmah, noću otputuje. Neugodnosti dolaze naglo, nepredviđeno, u najnezgodnije vrijeme, posve isprevrnu moje planove, ugrožavaju me, žele mi oduzeti sigurnost i mir... Povezujem li se u takvim trenutcima s Bogom spreman prihvatiti nove okolnosti?

"Budi ondje dok ti opet ne kažem!" Vremenska neizvjesnost. Dokle će ostati u Egiptu? Tjedan dana, mjesec dana, godinu dana, deset godina...? Imam li strpljivosti u vremenima progonstava, kad me drugi napada, zagorčuje mi život? Oslanjam li se na Boga? Vjerujem li da je progonstvo dragocjeno, da će progonstvo oploditi moj konkretni rad, čitav moj život, moju vječnost? «Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko!» Da sam u progonstvu sličniji Kristu Prognaniku? Molim li tada za sve prognanike, izbjeglice, odbačene, prezrene, ugrožene?

"Herod naredi da se poubijaju sva muška djeca od dvije godine pa naniže..." Djeca, maleni, nemoćni, bezazleni često su predmet progonstava. Možda upravo ta činjenica upozorava da je proganjanje plod đavolskog djelovanja... Kolika su djeca poubijana i prije rođenja – zbog ljudske sebičnosti! Jesam li spreman u poniznosti priznati sebi i drugima da sam i ja, makar nehotice, bio izvor boli mnogim nevinima? Molim li za te žrtve?

"Kad umrije Herod, anđeo ... reče Josipu: 'Idi u zemlju izraelsku!'" Herod je morao umrijeti, grijeh mora nestati iz ljudskih srdaca, da se svi prognani mogu vratiti u svoja mjesta, u svoje domove, na svoje poslove. Boreći se protiv vlastite sebičnosti oslobađamo pozitivne energije u ljudima, liječimo čitavo ljudsko društvo.

"Josip... ode u pokrajinu Galileju..." Arhelaj je bio sličan ocu Herodu. Josip zato odlučuje biti oprezan. Povlači se "u manje poznati grad", među neprijazne i tvrde ljude: "Iz Nazareta da može nešto dobro doći?" U prezrenu Galileju: "Nismo li ti rekli da si Galilejac i da imaš đavla?"... Kako ja podnosim svoje "Nazarećane"? Zahvaljujem li Bogu i za njih i za «svoju Galileju»?

"Zvat će se Nazarećanin!" «Isus Nazarećanin, Kralj Židovski». Prihvaćam li mišljenje drugih o meni, ime, nadimak koji nije pozitivan kao dio mog životnog progonstva? Da sam i po tome blizak mom pogrđenom Isusu?

41-PRIKAZANJE GOSPODINOVO

Lk 2,22-40:



Isus Krist, Sin Božji, donesen je u hram da se prikaže Ocu. Njegovo prikazanje čitavog života Ocu oslobodilo nas je krivnje u koju smo upali neposlušnošću. Ali pod uvjetom da se i mi zajedno s Njime prikažemo Ocu nebeskom i da nasljedujemo Isusa u predanom vršenju Volje Očeve.

Mal 3,1-4: Bog nam govori da dolazi u svoj hram - u moje srce. Tu ga mogu pronaći, ako ga tražim, ako za njim žudim. Ako sam spreman na pročišćenje svog srca, jer je "On kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva". Nije li najčešći "nesporazum" između mene i Boga u tome što nisam spreman na čišćenje, na popravak, na promjenu?! Isus kaže: "Blago čistima u srcu, oni Boga gledaju!"

Heb 2,14-18: Čovjek se boji gubitka. Najviše gubitka samog života. Sotona to zna. Zato i meni ulijeva strah u kosti pred gubitkom; zato me nagovara da se borim za ovaj život, da ga nikome ne dam, ni Bogu. Sotona mi Boga prikazuje kao onoga koji želi živjeti na moj račun, koji me želi osiromašiti, oplijeniti, na neki način mučiti. Svaki čovjek nosi u sebi izvjesno nepovjerenje prema Bogu i pokušava se obraniti od njega.

Isus Krist je došao na svijet samo zato da prihvati smrt, da je pobijedi, da kroza smrt uđe u vječni život i sa sobom povede sve koji Ga slijede. Tako me oslobađa straha pred gubitkom, smrću. Pokazuje mi da smrt nije ni gubitak, ni kraj; da kroza smrt idem u Život.

Lk 2,22-40: Isusa su donijeli u hram da ga prema Mojsijevom zakonu prikažu Bogu. Gledam događaj, slušam riječi, osluškujem glas u svom srcu!

Marija i Josip znaju da Isusa prikazati znači prepustiti ga velikom Bogu da s njim raspolaže po svojoj Volji. Znaju da su u tom trenutku prisutne sve Isusove patnje, sve neprihvaćanje, odbacivanje, Njegova muka i smrt. Na to ih je podsjetila Šimunova riječ: «Ovaj je postavljen na propast i uskrsnuće mnogima, za znak kome će se protiviti... A i tebi samoj mač će probosti dušu.» Prikazanje u hramu djeteta od 40 dana i Isusova smrt na križu jedan je čin Isusove Volje da svoj život žrtvuje iz ljubavi prema Ocu i ljudima.

Kada su Isusa donijeli u hram nitko od mnogih klanjatelja Jahvi nije ga prepoznao. Oni nisu čekali siroto dijete, nikom poznato. Za njih Mesija mora biti Kralj, poznat, moćan, silan, utjecajan. Čekam li ja Boga onakvoga kakav mi dolazi ili onakvoga kako ga zamišljam? Prepoznajem li ga u malim ljudima, običnim događajima, kako mi dolazi bez senzacija?

U malom djetetu Velikog Boga i Mesiju prepoznao je starac Šimun. Zašto?

- Bio je pravedan, pošten, svakog s poštovanjem susretao kao Božjeg stvora.

- Bio je pobožan, bogobojazan. Boga je stavio na prvo mjesto, u središte svoga bića.

- Iščekivao je, vjerovao, nadao se, bio raspoloživ da Boga svugdje prepozna.

- Njega je Duh Božji ispunjao, preobražavao, nadahnjivao, vodio.

- Duh Sveti ga je potaknuo da dođe u hram i Šimun ga je poslušao.

U malom djetetu Velikog Boga prepoznala je i proročica Ana: Zašto?

- Prihvatila je svoj mukotrpni udovički život bez plača ili ljutnje.

- Služila je u hramu sa svim neugodnostima i poniženjima.

- Nametnula si je postove i pokore i tako pokazala snagu svoje ljubavi prema Jahvi.

- Danju i noću je molila i po molitvi uvijek bila povezana s Bogom.

(Mt 2,1-12: Mudraci - Hod prema Bogu)

Isus je Spasitelj svih ljudi. Mudraci koji traže i nalaze – to smo svi mi, to sam ja koji tražim i nalazim Boga.

Slijedim mudrace na njihovu putu - prepoznajem svoj Životni put k Bogu. Njihova iskustva pokazat će mi što sve moram učiniti na svom životnom putu traženja Boga.

"Gdje je taj novorođeni kralj Židovski?" – To pitanje ih je vodilo cijelim putem. Oni su zaista tražili. A Isus reče: "Tražite i naći ćete!"...

"Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda..." Preko određenog vanjskog znaka oni su u svojim srcima prepoznali Božji glas, Božji poziv da Ga traže. Vanjski znakovi i moja nutarnja spremnost da tražim Volju Božju omogućit će mi da je sigurno nađem.

Prevladali su mentalitet društva, sredine, mišljenja onih koji su drukčije mislili i možda im se podsmjehivali kada su odlučili slijediti neobičnu zvijezdu.

Svladali su prirodne, zapreke: planine (oholost), provalije (propustei), pustinju (duhovnu suhoću), rijeke (nagone), bespuća (nesigurnosti i sumnje)... Prorok Izaija kaže: "Svako brdo neka se slegne, svaka dolina neka se ispuni, krivudavo (nepoštivanje istine) neka bude pravo i hrapavo (neuglađenost) glatko i svako će stvorenje vidjeti spasenje Božje!"...

Borili su se protiv divljih zvijeri (strasti koje zarobljavaju i uništavaju). Isus je rekao: "Tko god čini grijeh, rob je grijehu!" A grijeh razara i ubija čovjeka - baš kao divlja zvijer.

Pobijedili su razočaranje nad kraljem Herodom: Izdigli se iznad ljudskog mentaliteta po kojemu "veliki ljudi ovog svijeta" prihvaćaju Boga. Naprotiv, oni ga često odbacuju.

Pobijedili su razočaranje nad književnicima koji su znali, a nisu prakticirali; nad svećenicima koji su «govorili, a nisu činili».

"Dođosmo pokloniti mu se." Mudraci su željeli pokloniti se novorođenom kralju: Spremnost da čovjek poklanja, predaje, otvara se - najviše ga osposobljava da pronađe Boga.

"Herod se uznemiri i sav Jeruzalem." Velikodušni mudraci vesele se dolasku novoga Kralja; sebičnjaci, uživači, borci za vlast - boje se njegova dolaska.

"Iz Betlehema će izaći vladalac Izraela!"- kažu svećenici i pismoznanci. Oni znaju, ali ne traže, ne dolaze Onome koga su čekali, jer nije došao prema njihovom očekivanju.

"Kad ga nađete, javite mi da mu se i ja poklonim." Herod u strahu za sebe postaje i lukav i okrutan. U borbi za imetak, užitak, vlast - ljudi postaju lukavi, beskrupulozni, okrutni.

Mudraci, razočarani ovakvim ponašanjem, dalje traže. Bog im je još bliži: "I gle, zvijezda iđaše pred njima." Kada su ih drugi ostavili na cjedilu, pouzdali su se u svoju zvijezdu i "obradovaše joj se veoma velikom radošću." Isus kaže da će se naša žalost preokrenuti u radost.

"Ugledaše Dijete", obično siromašno; ne kralja, ne bogataša, ništa izvanredno. Ali nutarnji glas i njihova zvijezda im kažu: to je Mesija. "Prinesoše mu darove: zlato, tamjan i smirnu" – spremni služiti mu kao kralju, kao Bogu i kao Spasitelju.

Mogu li ja sada čitavim bićem izreći Ignacijevu molitvu:

"Uzmi Gospodine i primi, svu moju slobodu, moju pamet, razum i svu moju volju. Ti si mi dao sve što imam i što posjedujem. Tebi sve to vraćam da svime upravljaš po svojoj svetoj Volji. Daj m

1) Božić? - Veliki Bog postaje maleni Bog - Božić, postaje dijete Isus: koje nije prihvaćeno od sebičnih ljudi i zato se rodilo u bijedi; zato je povijeno u pelenice i položeno u jasle; koje drhti od hladnoće - i prirodne i ljudske... da svi maleni mogu doći k Njemu, da bi po svojoj malenosti, zajedno s Njim, i po Njemu postali veliki: Djeca Božja.

2) Marija? - Miljenica, Izabranica Božja - tri dana pred porod mora na put, prihvatiti nevjerojatne napore... Ona ih prikazuje Bogu za nas, da mi znademo prihvaćati i vrednovati tjelesne napore.

3) Josip? - Čuvar, poočim u povučenoj poniznosti i velikodušnoj ljubavi služi Mariji i Isusu... Kako nam je potreban stav poniznog služenja, ako želimo ostvariti Volju Božju, svoje životno zvanje.

4) Betlehemci? - Pred svojim Spasiteljem zalupili su vratima svojih kuća i - svojih srdaca: a) jer od Marije i Josipa nisu mogli očekivati bogatu nagradu za svoju uslugu; b) jer bi njezina trudnoća od njih iziskivala dodatni napor, na što oni nisu bili spremni; c) jer je Josip bio Davidov potomak, a oni se nisu htjeli zamjeriti Herodu čiji su uhode preplavili grad.

5) Pastiri? - Siromašni i slobodni od svih sebičnih interesa: ekonomskih, osobnih, političkih prepoznali su u siromašnom Novorođenčetu, u Mariji i Josipu ljude slične sebi. Tako su slični njima, mogli u malom, bespomoćnom djetetu prepoznati Mesiju... i svima nama biti učitelji u najdubljoj mudrosti da samo po sličnosti Bogu možemo shvatiti i doživjeti Boga, po duhovnom siromaštvu ući u Kraljevstvo.

6) Štalica? - Hladna, prljava, smradna - mjesto je u kome se rodio Stvoritelj svega svijeta da bi bio u svemu što sličniji nama, što bliže nama i da nas uvjeri kako je On uvijek spreman roditi se i u štalicama naših siromašnih srdaca koja su često hladna bez ljubavi, uprljana grijesima i smradna sebičnošću - uz uvjet da Mu se otvorimo i da ga prihvatimo kada dođe.

7) Noć? – je bila osvijetljena Kristovim, Božjim svjetlom da nam naznači kako je Isus Krist za sve nas Svjetlo u tami naših neistina, sumnji, neznanja; ako smo spremni odreći se djela tame i prihvatiti Svjetlo Kristove Istine.

8) Isusovo napuštanje, "lišenje" svog Božanstva i prihvaćanje ljudske sudbine - dokaz je njegove ljubavi prema nama: sišao je k nama da bismo mi mogli uzaći k Njemu i postati djeca Božja. Poniznost je najsigurniji put do Velikog Boga; i do čovjeka koji je pun slabosti, ograničenosti, grijeha i nesavršenosti.

9) Cezar August - Marija Cezar - iako vladar cijelog tada poznatog kulturnog svijeta i misli da je dobrotvor čovječanstva - spominje se samo usput, jer mu je i uloga usputna... Daleko je važnija i utjecajnija uloga nepoznate, skromne, mlade židovske djevojke Marije. Ona je svojom otvorenošću Bogu, svojim pristankom na Božji plan, svojim "DA" omogućila Božji dolazak na ovaj svijet... Bog i danas dolazi na svijet, ovom naraštaju, u ovim okolnostima: po onima koji izriču svoj "DA" Bogu.

10) Anđeli su navijestili i donijeli čovječanstvu radosti neba. Poučili su nas da Bog ljubi ljude. I da tu ljubav mogu doživjeti svi ljudi dobre volje. Da mogu biti ispunjeni Božjim mirom, Božjom radošću, Božjim životom...

(Lk 2,1-14; DV 110-117)

Gledam kako iz Nazareta Marija i Josip polaze na put dug tri dana hoda. Marija je u zadnjem stadiju trudnoće. Siromašni su. Vjerojatno je Marija sjedila na magarcu. Idu u Betlehem da se upišu prema Cezarovoj zapovijedi i da plate porez. Cezar ima svojih planova, a Bog svojih... Pratim ih na putu, u dolasku u Betlehem, mjesto Isusova rođenja: štalu, spilju njen oblik, veličinu. Vjerojatno je hladna, prljava, smradna, po uglovima paučina.

Molim unutarnju spoznaju Gospodina koji je postao čovjek zbog mene – da ga više uzljubim i radikalnije nasljedujem.

Gledam osobe: našu Gospu Mariju i njezina zaručnika Josipa, malog Isusa. Gledam mladu Majku kako se nadvija nad svoje čedo, uzima ga svojim rukama i grli ga... Dijete, koje je Bog, nalazi se u zagrljaju svoje Majke! Nije li ovo malo Dijete Božji poljubac čitavom čovječanstvu? To je bila želja svih vjekova, svih pokoljenja sveg stvorenog na zemlji! Gledam Josipa, koji čitavo svoje biće ugrađuje u Isusovo djelo.

Bit ću spreman poslužiti svete osobe u njihovim potrebama, s najvećom odanošću, poštovanjem, radošću i ljubavlju... i razmišljati... Ne događaju li se sve velike stvari na tako skroman način? Nije li kraljevstvo nebesko kao zrno gorušično, manje od sveg sjemenja, razraste se u stablo...? Ne zbiva li se tako i s kraljevstvom nebeskim u mom srcu?

Slušam, zamišljam što govore na putu, u Betlehemu, u štalici... Približavam se Majci, razgovaram s njom, Molim je da svi moji susreti sa živim Isusom, posebno u Euharistiji budu puni vjere, ljubavi, predanja. Molim je da mi stavi na ruke svoje Dijete, moga Spasitelja, da ga privinem na svoje srce, da ono bude Srce moga srca. Gledam malo dijete Isusa kako me promatra svojim dječjim očima i govori mi: "Iz ljubavi prema tebi rodio sam se u ovoj jadnoj štalici. Radi tebe sam ostavio svoje Božansko Veličanstvo i spustio se ovako nisko da te spasim. Daj mi svoje čovještvo, a ja ću ti dati svoje Božanstvo. Daj mi svoje vrijeme, a ja ću ti dati svoju vječnost. Daj mi svoje slabo tijelo, a ja ću ti ga preobraziti u vječnu mladost. Daj mi svoje slomljeno srce, a ja ću ti dati ljubav svoga Božanskog Srca. Daj mi svoje ništavilo, a ja ću ti dati Sve, svoj Božanski život!" Već prije svog rođenja Isus je bio odbačen od ljudi koje je došao spasiti. Rodio se u neljudskim uvjetima: u štali. Položen je u jasle, na slamu. Tako je Bog došao na svijet. Od tada brojimo godine nove ere, Isusove Ere. Onda ću doći Josipu koji Mariji i Isusu služi u poniznosti, nezapaženosti i povučenosti i moliti ga da i ja svoju životnu misiju ostvarujem u nesebičnom ugrađivanju u Kristovo djelo spasenja u duhu malenosti, tiho, neprimjetno, nezapaženo, povučeno, ponizno.

Gledam i razmatram ono što svete osobe rade i što im se događa: na putovanju, u teškoćama koje ih prate, pri dolasku u Betlehem. Slušam kako Betlehemci odbijaju Mariju i Josipa, jer su siromašni, jer je ona u drugom stanju, jer je Josip potomak Davidov, a time i opasnost zbog Herodovih špijuna. Zato se Isus rađa u najvećem siromaštvu, u štali. Poslije će nakon bezbrojnih napora, gladi i žeđi, nakon žege i studeni, nakon nepravda i kleveta umrijeti na križu, a sve to poradi mene... Molim Isusa da razumijem zašto je odabrao siromašni način života, da ga i ja zavolim više nego sve blago na zemlji; da Isusa uvijek nosim u srcu znajući: "Da se Isus i tisuću puta rodi, ako se ne rodi u mom srcu, ništa mi ne koristi!"

«Evanđelje propovijeda siromasima.» «Lakše će deva kroz iglene uši, nego bogataš u Kraljevstvo Božje?» «Kada se oko tijela gomila bogatstvo, oko duše se gomilaju grijesi.»

Isus je postao siromašan da nas obogati svojim bogatstvom. Ako prihvatim njegovo siromaštvo, On mi poklanja svoje Božansko bogatstvo.