|
Mt 14,13-21;
Isus je govorio: «Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta!» Ako se čovjek odluči Boga i Božju riječ staviti na prvo mjesto, onda se Bog pobrine za sve ostalo. Isus umnaža kruh i ribu i hrani one koji su ga slušali. Time dokazuje da se on brine za «ostalo».
«Isus se odande povuče lađom na samotno mjesto.» Isus je rado išao na samotna mjesta. Isusa zato najlakše mogu naći kad se povučem u osamu, saberem se, dopustim da u molitvi čujem njegov glas, da mu odgovorim.
«Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova». Narod je osjetio snagu Isusove osobe i Isusove riječi. Pohrlio je za njim. Prvi znak da me je Bog zahvatio jest želja da ga tražim, da ga želim susresti. Tražim li ja iskreno Gospodina? Što očekujem od njega u ovoj vježbi?
«Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike». Gledam Isusovo lice, njegove oči dok gleda izmučeni narod. U njima vidim ljubav, sućut koja nema granica, želju da mu pomogne. Isus prilazi mnoštvu, prigiba se k bolesnicima, pogledom, kretnjom ih liječi, pridiže. Susrećem se s njegovim pogledom. Pita me trebam li njegovu pomoć? Trebam li od čega ozdraviti, u čemu ojačati, doživjeti veću snagu i radost?
«Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: "Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane." Učenici se iskreno brinu za narod koji je cijeli dan slušao Isusovu riječ i skoro zaboravio na okrepu. Bespomoćni mole Isusa za narod. Predlažu mu da otpusti narod. Neka se nekako sam snađe. Ima trenutaka i prilika kada osjetim potrebu ljudima konkretno materijalno pomoći, ali nemam mogućnosti; kad im želim duhovno pomoći, ali ne znam kako. Osjećaj bespomoćnosti je stvarnost. Treba ga prihvatiti, ali ne i kapitulirati pred njim. Isus je čudesno nahranio pet tisuća ljudi. Time mi je dao nadu da On može svaki problem riješiti. Želi da mu s pouzdanjem iznesem svoje potrebe, potrebe drugih. Ako sam otvoren za njegovu milost i danas će učiniti čudo, bilo materijalno, bilo duhovno. U mojim potrebama, u potrebama drugih je li moje povjerenje u njega moj životni stav?
«Isus im reče: "Ne treba da idu, dajte im vi jesti." Oni mu kažu: "Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe." I meni Isus kaže: ako želiš nekom pomoći onda najprije pogledaj što sam možeš napraviti. I kad si svjestan svoje nemoći znat ćeš se s pouzdanjem obratiti Bogu da ti pomogne. U susretu sa svojom nemoći susrest ćeš se s Božjom svemoći.
«A on će im: "Donesite mi ih ovamo." I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.» Gledam u duhu što se događa. Dok apostoli donose košaricu Isus pogledom i kretnjom daje znak mnoštvu da posjeda. Uzdiže svoj Božanski pogled kojim se sjedinjuje s Ocem, blagoslovom daje snagu onim kruhovima i ribama i oni se umnažaju. Božja moć koja daje zrnu da raste, daje kruhu i ribama da se umnažaju. On je Bog. On sve može. Ljubav ga tjera da nahrani gladno mnoštvo. Gledam Isusa kako je radostan što je mogao nahraniti narod, kao da govori: «Ja sam kruh života. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke». Opet nam se pogledi susretoše. Kao da njegov pogled prodire u moju nutrinu, prepoznaje moje nepovjerenje, želi ga izliječiti. Dopustit ću mu da me osvježi kad sam umoran, prosvijetli kad sam u tami, ojača kad sam slab, ispuni kad sam prazan... Kad molim prije jela, Gospodinov pogled me prati. Želi svojim blagoslovom mojoj hrani dati snagu da po njoj stalno rastem, preobražavam se, postanem mu što sličniji.
|