Dvorci, crkve i stari gradovi
12.06.2019., srijeda
Kanarinčeva ljubovca
|
Da li ste ikada prošetali gradom uvečer,pogledali u osvjetljene prozore i pomislili koliko ljudskih priča kriju ti prozori?Koliko ljudskih sudbina,veselja,tuge,čudnih ,osebujnih likova ili čisto onih koji prođu svakodnevno pored nas,a da ih niti pogledamo,onako prosto,ljudski? Prođemo ,a da ih ne pitamo,niti oni nas,a vremena I jesu sve gora I sve je veća udaljenost jedni od drugih , bez imalo topline ili onog naprosto jednostavnog dobar dan,kako si,prolazniče? Toliko žurimo u životu,da I zaboravljamo ono što je nekad bilo tu,pa se čak niti ne sjećamo kako je što nekad izgledalo I kakva je građevina bila ovdje ili kakvo polje ili livada,gdje sad stoji beton I staklo.Djetinjstvo pamtimo po trenucima,mada I njega pomalo gubimo iz sjećanja I ostaju nam samo mutne mrlje na dječju igru. Ne mogu reći da sam ja bolji,mada se svakodnevno borim sam sa sobom,ali me tako baci trenutak koncentracije I pokušaja sjećanja na vrijeme koje je odavno iza mene.Neki topli zrak,neki glas,neka ruka ili neka majka I dijete na časak me vrate u neko doba,za mene sretnije.Isto tako ,znam se zagledati u prozore grada,one visoke I one niske,I kao da se zgrade I kuće bliže jedna drugoj u krivulji I kao da samo I naprosto tračaju ili osluškuju ljude u njihovim životima. Tako I stoji kuća ,kad se penjemo prema gornjem gradu od Mesničke ulice,nekada vesele,žive sa udarcima noževa I sjekirica za meso,a danas kao predznak neke povijesti.Prođemo pored spomenika Andriji Kačiću Miošiću,pa onda red klasicizma I historije,a onda stube ka Gornjem gradu,interesantna građevina sa trijemom,koji obrubljuje koridor,raspored soba u nizu,naznaka baroka,jednostavnosti gradnje u građanskom stilu I onda šutke začujemo u tišini grada,kada I auti prestanu juriti ka našim sudbinama kroz vlast,pjev male ptice,koja će vječno pjevati svoju posljednju ljubav I čuvati tajnu jedne djevojčke tragedije ,I zauvijek ostati svjedokom jednog prepuštenog sirotog propadanja. Kanarinčeva ljubovca Kuća na uglu Mesničke ulice I Kapucinskih stuba sagrađena je u 18 stoljeću I jedina je takva cjelovita na samom rubu Gornjeg grada ,nedaleko od nekadašnjih vrata,a pripadala je dvojici vlasnika – bravaru Krmeliću I postolaru ,rekli bi šusteru,Jeliću.Održala se kao takva do današnjih dana ,sa svim drvenim elementima – ganjom (drveni vanjski hodnik),stubištem I krovom na zabatu. Po nekim verzijama kuća dolazi iz 17 stoljeća ,premda o tome nema zapisa,nego 1748 godine ovdje uz stazu koja je vodila prema Gornjem gradu,gdje su danas stepenice,stoji prazno zemljište,koje se 1758 godine mijenja,jer dobiva “novosagrađenu kuću od zida”.Ona se spominje I kasnije 1784 godine kao zidana,premda nije poznata da li je odmah bila dvokatna.Ipak po svodovima kojih ima u jednoj prostoriji,valjda bivšoj kuhinji,po drvenim hodnicima u oba kata može se to pretpostaviti. Na samom skoro kraju 19 stoljeća,dvije godine prije velikog potresa,1878 godine,skupina građana Mesničke ulice obratila se Poglavarstvu sa molbom da se kuća sruši,jer je dotrajala.Čekalo se dosta dugo na izlazak komisije na čelu sa slavnim kronikom Zagreba,senatorom Augustom Šenoa.Komisija je kuckala po zidovima,pregledala temelje I zaključila da kuća ipak nije toliko trošna,koliko su građani opisila I da se neće tako lako urušiti,te da će krasiti grad još stoljećima.Kuća je prozvana “Čardakom”,I u tom Čardaku na drugom katu u jednom malom sobičku,prilikom pregleda kuće,Šenoa je upoznao 80-godišnju Amaliju pl.Lenić – Remetinsku,koja mu je ispričala svoju tužnu životnu priču.Dok su ostali članovi komisije uzdisali I prevrtali očima čekajući da jedva izađu van,Šenoa je strpljivo slušao staričinu priču,a samo ga je ponekad prekidao pjev jedinog prijatelja I jedinog “ljubavnika” koji staricu nije ostavio I radio joj društvo,mali kanarinac. Rasla je mala Amalija,Malčika,bez majke,samo sa ocem I poslugom u drvenoj kuriji.NIje bilo nekog velikog izobilja ili raskoši,ali se živjelo solidno I kruha nikada nije nedostajalo.Dobro odgojena plemićka kći,pomalo ružnjikava I nezgrapna,pa je zbog toga otac I nije previse volio,a niti ženicu baš nisu udarali na vrata,čekala je ona svoju pravu ljubav.Strpljivo,pobožno,podložno tadanjim običajima.U susjedni dvor bogatija obitelj dovela je stranu guvernantu,lukavu,podlu,podmuklu.koja je samo čekala priliku udati se u neku kuću,I tako je zavrtjela glavom ocu naše nesretne Amalije.I otac je pao na uvojke,lepršavost koketne zloće.No,Njemica –guvernanta imala je I dečka,ništa boljeg od sebe,ali je to skrivala naravno.Toliko se omilila plemenitom Leniću,da on zaboravlja I svoju kćer I zamala je pretvorivši u sluškinju svoje žene,bez ikakvih prava kao jedina I prava domaćica odrasla u svom starom plemićkom časnom domu.Otac je bio toliko zadivljen dražima,lažnim naravno I prijetvornim,da je plaćao I ono što nije mogao,te se tako zaduživao sve više,do same propasti.Amalija je uvijedjela kuda sve ovo vodi,načula je razgovor između maćehe I njenog ljubavnika te je pokušala spriječiti krađu,ali otac je nije slušao.Kada je otac otišao na nekoliko dana,sve je bilo gotovo,Njemica – maćeha sa svojim dečkom orobila je stari dom,odnijevši sve vrijedno iz nje,dok je posluga ,koja isto tako nije voljela Amaliju,šutke stajala pa se čak I rugala našoj Malčiki dok je ona kao luda trčala starim domom,kako bi to spriječila.No,bilo je kasno za sve.Maćeha je nestala sa svim zlatom,sa svim srebrnim svijećnjacima I svime onime što je mogla unovčiti ,ostavivši sirotu Amaliju poluludu od suza I nemoći.Propast jednog starog plemićkog doma.I tako dolazi naša Sirota Malčika u Zagreb,kao sluškinja I zatvara svu svoju bol u taj mali Kutak sobe na drugom katu “Čardaka”.Njena jedina ljubav ,mali kanarinac,umire zajedno u srcu I tijelom s njom ,no,ostaje nam priča I jedno tužno svjedočanstvo u priči koju nam je dao Šenoa.    Oznake: Šenoa |
