Samo Durica

nisam još smislila naslov

čitam članak Vedrane Rudan o kolumnistu s kojim se očito ne slaže u političkim, ali i drugim stavovima, kaj je meni skroz okej, ono, ljudi se ne moraju slagati u mišljenjima oko svega, zato i postoji to nešto kaj nazivamo demokracijom, iako, ako analiziramo značenje te riječi ona bi značila vladavinu naroda, kaj bi, prema mom skromnom laičkom mišljenju vrlo brzo dovelo do anarhije, pogotovo mi to potvrđuju ovakvi tekstovi, jer, nakon što sam ga pažljivo i s razumijevanjem pročitala, pa i sve ono što autorica želi poručiti između redova ne mogu se oteti dojmu opetovanog ponavljanja imena majke dotičnog gospodina, što me jako negodno bode u oči, jer, jedno je analizirati nečiju kolumnu, dati vlastito mišljenje o nečijem radu, pa i stručnosti, stupnju obrazovanja, argumentima kojima se služi vezano za neku temu,
a, ako ćemo iskreno, to je i jedino kaj mene zanima:
argumentirana, civilizirana i zanimljiva razmijena mišljenja,
dok, umjesto toga, nisam brojala, al jedno, barem pet puta u tekstu koji i nije tako jako dug, žena spominje ime druge žene, kao da je to ime definira, kao da to ime definiralo i sve ono ostalo što želi apostrofirati, nekak mi je to, ne samo plitak, već i prljav način spominjanja nečije majke, i potpuno nepotrebno naglašavati ga toliko puta i s očitom namjerom da ga čitatelj baš ono dobro upamti, pa, iako svaki put nakon spomena imena dodaje i njeno zanimanje, opet, ne mogu se oteti dojmu kako se to zanimanje spominje onak usput, kao, nije bitno da li se, toliko puta spomenuta gospođa, kojoj, nekako imam dojam i nije baš bilo ugodno čitati taj tekst, ako ga je čitala, bavi ovim ili onim, već je jako važno kako se zove, ( naravno, bitno je tko i što joj je omogućilo bavljenje tim zanimanjem, al, zaista, nakon treće puta već zvuči kao sprdnja i to otvorena, al i meni jako infantilna, ono, kao, Marica - Kravica ), pa mi na kraju cijelog teksta, obzirom da poznajem retoriku autirice i nije mi to prvi njen tekst koji sam pročitala, a i potpuno mi je jasno što je ovim dotičnim željela istaknuti, no, ono što je meni upitno jest način na koji se to ističe, pa sada, uopće nije bitno moje vlastito mišljenje niti o toj temi, niti o autorici teksta, niti o kolumnistu o kojem autorica iznosi mišljenje, s čijim radom sam, također upoznata, ništa od toga nije bitno,
već je meni, i to sad želim naglasiti i pojasniti, jedino nije jasno zašto i čemu spominjati nečiju majku i to samo imenom i zanimanjem, toliko puno puta, da li je ta majka, zapravo tema tog teksta, i zašto, zar je, zaista to jedini argument u svim našim debatama, pa bilo to onak direktno, ili ovako indirektno,
kaj je, fakat se nemre nekaj bolje smislit, ne kužim.
ma, dobro, puno toga ja ne kužim, nije to ništ novog, samo, žal mi je nekak te gospođe, ni krive ni dužne, bilo mi je nekak neugodno čitati to i zamišljati njeno lice, koja nije samo majka, nego i baka i uopće nije trebala biti spomenuta na taj način i u takvom kontekstu, nikako više od jednom, barem ne u ovakvoj raspravi, tužno mi je to, jako tužno, ružno i nepotrebno, jer, ta je majka Marica arhitektica radila samo ono što svaka majka radi, bez obzira na režim u kojem je imala sreću il nesreću roditi se i živjeti, a to je odgajati i vlastitim radom hraniti svoju djecu najbolje kaj može i zna, bez obzira bila arhitektica il čistaćica.
a, neka druga žena kojoj se više sviđa građa mišića kolege od njegovih stavova koje iznosi u kolumnama i očito joj se ne sviđa kaj je njegovo lice češće na telki od njenog, trebala bi i sama to znati jako dobro, pa se služiti vlastitom inteligencijom kojom će osmisliti nešto uvjerljivije argumente od spominjanja mu majke više od jednom, što bi bilo sasvim dovoljno, obzirom na temu kojom se željela baviti. ovako,
samo sam stekla dojam kako je željela psovat ga isto onako kako to rade svi oni koji nemaju nikakav argument, samo je to učinila aristokrastski s visoka na način kojim nemože zaraditi tužbu za govor mržnje.
bogatstvo psovanja u našem jeziku zaista je nepresušno vrelo inspiracije.
nisam ja ovdje na ničijoj strani, niti me uopće zanima ta tematika, popeli su mi se na vrh svih vrhova s tim i takvim temama koje, prema mom shvaćanju nit su korisne nit konstruktivne, nit kud vode, a kamoli kome koriste, samo se pitam, onak ko dijete, čovjek, žena, mama, teta, supruga, pacifist, biciklist, hobist, vrapčić, klaun, svraka i paun:
da li je Baka Marica, arhitektica ili ne, zaista to zaslužila i kome, čime, kako i zašto.