Samo Durica

štamprlek razgovora

možda se netko sjeća nedavne anegdote u parku kada je prijatelj u igri pao s penjalice i počeo plakati dozivajući mamu:
- BuuuuuBaaaaa! Aaaaaa! BuuuBaaa! BuuBaaaA! -
a moje je dijete dotrčalo do njega mašući rukama i tješeći ga:
- ne boj se! neće ti BuBa ništa, sad bum je ja otjeral. -
jer, njemu riječ BuBa označava leteću životinju, kukca, a ne osjećaj boli, vjerojatno stoga što smo mi uvijek razgovarali s njim kao s osobom, što i je, ne odraslom osobom,nego kao s djetetom, ali osobom,
pa i onda kad su mi svi govorili kako je još mali i ništa ne razumije ja sam vjerovala vlastitim osjećajima intuicije i razovarala s njim baš tako, jer znala sam da sve razumije.
još dok je bio beba ljudi su komentirali kako ima bistar pogled.
danas uglavnom komentiraju kako se lijepo i čisto izražava, pa, obzirom na njegovu sitnu građu se i čude kad ga pitaju koliko ima godina.
a sada s velkim ponosom odgovara:
- Tri i Pol - iako bu imal četri za dva mjeseca.
jučer smo prvi put bili kod frizera. teška srca sam se odlučila na taj korak, jer ima točno onakvu kosu kakvu si ja sama sebi želim. i boju, svjetlu blond, lagano valovitu na krajevima, no, kada je kod ujaka kopal krumpire i tome se veselil ko da gradi spejsšatl u najmanju ruku s kojim bu se lansiral u neku drugi Sunčev sistem, i, da, to je isto bilo malo smešno, jer ujak je pekel roštilj, stol je bil pun svega i svačega, ono, nema kaj nema, od mesa, salate, pa i voćne, domaće mlade blitve, tikvica, patliđana, tri vrste kruha, krastavca s vrhnjem, smokva, kruška, sladoled i tiramisu za desert on je pred svima na sav glas bubnul:
- a kaj nema krumpira? -
onda mu je ujo dal malu štihaću s kojom sam i ja baki pomagala u vrtu, stavil si šiltericu, pa je onda i on moral stavit svoju:
- to mi je nova. - reko mu je, ko da uspijeh u kopanju krumpira ovisi baš o tim šiltericama, pa si je te krumpire sam stavljal u vrećicu i nosil doma za ručak.
- vidi me, mama! kopam krumpire. ja volim jesti krumpire! -
zbog soka od višnje koji je ujak napravil sad nam ni jedan kupovni više ne valja. veli da je stavil Sljemensku vodu zbog koje je tak dobar.
i onda se siroto dijete s tom bitlsicom na koju sam ga sama ošišala tolko znojil i svrbil ispod te kape sa šiltom da sam odlučila kak ga nema smisla više mučit zbog neke moje vlastite fiksacije na krasne duge plave vlasi zbog kojih me svaka druga baka hvali kak imam krasnu curicu.
i tak je jedna, kojoj smo pomogli oko kolica u dućanu uputila mu ona pitanja na način kako se većina baka razgovara s djecom:
- jesam ja curica ili dečko? -
a, on gleda u nju, raširi ruke sliježući ramenima kao, zakaj me pitaš nekaj kaj bi sama trebala znat, i veli joj:
- pa, ti si cura! -

meni je, naravno, bilo neugodno, ali i smešno, jer, ja sam ga odmah shvatila, pa sam i njoj pokušala pristojno objasniti kako je nije dobro razumio, ali, čini mi se kako mi to i nije baš uspijelo, jer je i dalje nastavila s njim razgovarati na isti način:
- a kolko imam godina? -
- neznam, ti si baka, jako si stara. - oooo, zemljo otvori se!
baka se nasmijala, jer, ima on taj neki svoj šarm, pa, iako zvuči nepristojno djeluje simpatično, al jako blesav razovor se nastavil:
- a kako se zovem? -
- nisi mi rekla. - pa se okrene prema meni:
- mama, ova baka je zaboravila kako se zove?-
- nije miško, baka tebe pita kako se ti zoveš. -
- Ali, mama, to se tako ne pita. trebala me pitat: " kako se ti zoveš? " -
- ajde, reci baki kak se zoveš, pa idemo na autobus. -
- ja se zovem Fran! ovo je moja mama, ona se zove Vanja. a kako se ti zoveš? -

kasnije u busu pital me potiho:
- mama, mogu te nešto pitat? -
- možeš, Miško, pitaj me, kaj te zanima. -
- zakaj ona baka nezna pričat? -