Samo Durica

neplanirani susret

idem ja danas na posel, žurim,
dijete sam ostavila u vrtiću, jako sam prehlađena i kašljem onak kao kad imam bronhitis, pa razmišljam kak bum morala otić do doktorice da me posluša, jer, zadnji put sam se zezala, pa sam završila u bolnici s upalom pluća,
razmišljam i kak se petak, pa bum se prek vikenda valda uspijela i malo odmorit,
zaštopal mi se sudoper, pa sam išla sama to dole odšrafljivat, kao, samo bum ovu jednu cijev malo olabavila da mi da vodurina prođe, a onda bum nalila onu tekućinu, jer mi sodabikarbona i ocat nisu pomogli,
bedasta,
trebala sam uzet neku žicu i proroštat umjesto da se petljam zcjevima,
al, takvi smo mi Jarci, sve moramo i možemo sami, u sve se kužimo i sve razumijemo,
a, ak i ne, onda bumo već u hodu skužili,
pa kad mi je počelo šiktat voda na sve strane po cijeloj kuhinji, i iza sudopera, kaj je najgore,
brzo se napunila ona mala kanta koju sam stavila ispod, pa je poplavilo skroz do novih podova u hodniku,
onda sam još morala slušat špotancije od muža:
da zašto radim sama, di se petljam ako ne znam kaj radim, i tak to,
pa smo skupa to popravljali, prvo rastavljali, a ni poštenog alata nemamo, probirštiftom smo otvarali sifon,
ono,
Lolek i Bolek i A Je To su za nas odbor stručne multidisciplinarne stručne skupine,
poispadali su nam neki dihtunzi koje onda nismo više znali vratit natrag,
a i to sve je klepano samo Sam Svoj Majstor tehnikom,
sjećam se kak se i stari mučil s tim sfonom čitav dan, jer moral je i suđericu spojit,
sve smo zasrali, naravno, i kaj je najgore od svega, još uvijek je zaštopano,
iako sam cijeli sifon rastavila, očistila i oprala,
sad ne kužim di smo točno pogriješili, al negdi jesmo grdo, jer i dalje voda stoji i ne miće se,
katafakingstrofa, trebalo bu mi pet dana da to sve počistim i operem kak se spada,
da ne velim kak moram pomaknut i ormariće, jer je iza možda vode ostalo, a za to više nisam imala snage kasno navečer,
još sam i neke ladice išla čistit, pa sam skužila kak ih treba poljepit, i sad to sve stoji i čeka,
koga,
pa mene, sve uvijek mene čeka, bolje da niš ni ne diram,
tak si nekak zamišljela hodam pokušavajući ne stat u pesji drek koji se skup sa snijegom počel topit i slijevat zagrebačkim ulicama, nimalo nalik istoimenoj pjesmi,
i, zovne me jedna nepoznata žena koja je išla u suprotnom smjeru na drugoj strani ceste:
- oprostite, mogu vas pistat nešto? -
- da, naravno - misleći kako će me pitati za smjer ili neku destinaciju koji traži
- jeste vi Vanja? - pita me veselo, nasmijano i simpatično
- jesam. - malo sam se zbunila, ono, valda nisam nekaj, opet....ne bi bila tak srdačna
- ja sam blogerica, prepoznala sam vas. - jako simpatična i topla osoba, zaoravo, vrlo slična i svom blogu, pogotovo komentarima,
nevjerojatno mi je to kako se ljudi često poklapaju s energijom koju odašilju i ovdje na blogu, vjerujem da to uspjeva onima koji su iskreni i takvi kakvi jesu, bez potrebe za nekim pretvaranjem u nešto što nisu,
jako mi je bilo žao što nismo imale vremena barem sjest na kavu i popričat malo, jer, ja sam jako žurila, tako da smo samo izmjenile koju riječ, al, baš me razveselio taj susret, onako spontan i pun nekog prešutno međusobno razumijevanja, samo sam uspijela izustiti:
- možemo i na " Ti ", ne moramo na " Vi " - jer baš se blesavo osjećam, ak nisam na poslu, kad mi ljudi govore " Vi ", a i tako smo i tu na blogu na " Ti ", pa nema potrebe za persiranjem više, niti uopće,
iznenadila sam se, i sad jedino kaj mi pada na pamet je da sam još u travaju razmišljala:
- bože, kako ima lijepu kosu -