Nije svejedno na koji NAČIN iznosimo svoje misli

31.01.2009.




Već danima me škaklja jedna tema. Vedrana Rudan je nakon svoje prve emisije na Novoj TV dobila otkaz. Kad novinar dobije otkaz u meni se odmah pali crveno svjetlo na alarm.
No nisam gledala emisiju u redovnom terminu…. i danima sam lutala po raznim tekstovima, čitala razna mišljenja, pregledala video zapis te emisije i sada ću napisati ono što mislim…. iako unaprijed znam da ću mnogima dići živac.
Vedranu Rudan smatram obrazovanom, pametnom i previše vulgarnom ženom. Imam osjećaj da se za ravnopravnost u muškom svijetu bori tako da glumi muškarca… ali ne bilo kakvog muškarca… nego glumi mušku macho sirovinu. Sigurna sam da je njena nutrina sasvim drugačija i da je maska kojom se koristi samo način kojim pokušava pokazati ono što je muči i smeta u našem u društvu. Često sam nakon njenih tekstova ostajala zamišljenja…. I najčešće bih u sebi izgovorila… Šteta, baš šteta što si ovako pametne misli napisala ovako vulgarno….
Znači….kod Vedrane me smeta NAČIN na koji iznosi svoje mišljenje.
Imala sam jednu cijelu temu u kojoj sam pisala o humoru… o tome da masu ljudi nakon brzopletih izjava koristi rečenicu: „samo sam se šalio“ ili „nisam tako mislio“… „nisam tako rekao“. Nemamo svi isti smisao za humor… nemamo svi iste sposobnosti i mogućnosti jednako duboko doživjeti neki tekst. Usudim se tvrditi da jako puno ljudi u ovoj zemlji čita bukvalno… točno onako kako piše… tako da su sve poruke između redova upućene manjini koja ih je u stanju dokučiti. Oni koji nisu u stanju čitati nenapisane poruke… nisu tome krivi. Oni naprosto nemaju preduvjete da bi to mogli….a razlozi mogu biti razni. I zato kada pišemo ili govorimo… uvijek moramo biti svjesni tko nas sluša i koliki broj ljudi nas sluša. Nije isto da li neki profesor govori studentima na četvrtoj godini nekog faxa, koji imaju sve preduvijete da bi razumjeli problematiku… ili isto treba izložiti u nekoj TV emisiji gdje ga gleda i sluša puno šarenije društvo… sa različitim mogućnostima razumijevanja. Znači… postoji odgovornost onoga koji pred masom izlaže za ono što govori i kako govori.
Sada ću napisati citat iz knjige „Dnevnik Ane Frank“, pa ću napisati Vedraninu rečenicu…. i opisati kako sam isto ja razumjela.
Iz knjige „Dnevnik Ane Frank“: "Oštro su nas podsjetili da smo u stanju skrivanja, da smo Židovi u okovima, bez ikakvih prava, no s tisuću dužnosti. Mi Židovi ne smijemo pokazivati svoje osjećaje, moramo biti hrabri i jaki, moramo prihvaćati sve neugodnosti bez gundjanja, moramo činiti sve sto je u našoj moći i vjerovati u B-a.
Jednom ce prestati ovaj grozan rat, jednom ćemo opet biti ljudi ne samo Židovi."

Pozivajući se na ovaj dio iz spomenute knjige… Vedrana je u slobodnoj obradi teksta izjavila:
"Kad će Židovi najzad prestati biti Židovi i postati samo ljudi."


Kada je čovjek ugrožen, etiketiran i prozivan zbog pripadanja određenom narodu, vjeri, bilo kojoj grupi… tada se uvijek nađe u problemima s dokazivanjem svojih dobrih osobina. Ma što on činio, rekao ili napisao… uvijek nosi teret onoga što u tom trenutku nije popularno. Često ljudi ni ne slušaju što osoba govori… jer je diskvalificirana iz života u društvu temeljem svoje različitosti. I onda je prirodna potreba pojedinaca iz takvih manjinskih grupa koje su na udaru da ih se počne doživljavati prvo kao LJUDE….a sva njihova pripadanja su nešto osobno… nešto što ne bi smjelo biti važno. Tako ja čitam citat iz knjige: „Dnevnik Ane Frank“.
Vedrana je ogorčena ratom u Palestini. I ja sam ogorčena! Vedrana je ogorčena smrću tolike djece (čija je imena i slike objavila). I ja sam ogorčena!
Za smrt tolike djece ne postoji opravdanje! To je moj čvrsti stav! Svjesna sam vjerskog fanatizma u Palestini, svjesna sam svih provokacija iza kojih stoji HAMAS… a radi se o organizaciji čiji način djelovanja ne bi mogao opravdati ni jedan normalan čovjek. Narod Palestine je žrtva politike i fanatične vjere. Narod Palestine je izmanipuliran. Ali sve to nije opravdanje za ovaj i ovakav rat. Sve to nije opravdanje za pogibiju te djece u Palestini.
I opet smo došli do toga… da je problematičan NAČIN borbe protiv nečega. Ja se sada neću upuštati u komenitranje tog rata. Ja to razumijem i gledam površno. Premalo znam o svemu tome da bih mogla nešto mudro napisati. Ali slobodno mogu napisati da je cijelo vrijeme moje srce na strani te Palestinske djece koja gube živote. Nema političara ili mudraca koji bi mi mogao ponuditi političke razloge koji bi mogli opravdati sve te žrtve. Od političara očekujem da budu dovoljno mudri i da sve svjetske probleme rješavaju na drugačiji način. Ovaj način nema opravdanja i ŠLUS!
Vedrana je slobodno obrađujući rečenicu iz spomenute knjige rekla nešto nad čim bi se svi trebali zamisliti. Ta rečenica prema mom mišljenju nije uvredljiva.
Pokušajmo je primijeniti na neka druga područja života.
Npr. otac klinca koji je sudjelovao u ubojstvu Luke Ritza je izjavio: „Kriv je! Ne mogu vjerovati što se dogodilo! Mora odgovarati za ono što je učinio.“
On je u tom trenutku zaboravio da je otac i bio je samo ČOVJEK. Roditelj je inače dužan u svim teškim trenucima biti uz dijete, dužan mu je biti stup na koji se naslanja čak i onda kada pogriješi…. Roditelj nikada ne odbacuje svoje dijete. No postoje situacije kada moramo radi poštenja i čovječnosti zanemariti te roditeljske osjećaje i moramo biti samo LJUDI… radi poštenja i opet radi poruke koju šaljemo svojoj djeci.
Imamo i slučaj majke malog Žužića… koja je iskoristila svoj položaj da se na njemu zbog silnih prekršajnih prijava - zbog vožnje u pijanom stanju, zakon ne primijeni onako kako bi trebalo. Ona je tada bila samo MAJKA… zaboravila je da je to bio trenutak kada je trebala zaboraviti da je MAJKA… i da mora prije svega biti ČOVJEK… profesionalac….a na taj način bi ona bila i majka koja daje pozitivan primjer svom djetetu. No ipak ga je zanemarila… bila je to slabost.
Isto je tako i sa nacionalnim osjećajima. Često prešutimo, ne komentiramo ili čak i lažemo i izvrdavamo kad neku glupost naprave „NAŠI“. To su trenuci kada zaboravimo da prvo moramo biti ČOVJEK, a tek tada HRVAT. Kad to naučimo… tek tada smo na ponos svojoj Hrvatskoj. Jer Hrvatska će biti bolja ako poradimo malo na svojoj čovječnosti. Hrvatstvo nam nitko ne može uzeti… a čovječnost nam se zagubila negdje putem.
I kad tako izanaliziram Vedraninu izjavu. Ona nije uvredljiva. Ona je velika.
No to ne znači da Vedrana nije zaslužila javnu osudu… pa čak i otkaz. Vi znate da je na ovom blogu bila i tema kojom smo zajedno vrištali protiv šikaniranja i progona novinara… vi znate da uvijek branim pravo na slobodno iznošenje mišljenja. No u ovom slučaju se ne radi o slobodi iznošenja mišljenja, nego se radi o NAČINU na koji je ono izneseno.
Cijelo vrijeme je turpijala nokte. Ako govorimo o žrtvama u Palestini i Jasenovcu… tada ne možemo pri tom turpijati nokte i o tim strahotama govoriti tako vulgarno, ironično… kao da prepričava što je tog jutra vidjela na Dolcu. Spomenula je da njen otac batom pokušao riješiti židovsko pitanje u Jasenovcu i pri tom je turpijala nokte. Eeee… moja Vedrana. To nije NAČIN.
Zbog NAČINA na koji si obradila temu zaslužila si otkaz. Načinom si povrijedila žrtve Jasenovca, povrijedila si ti i žrtve djece u Palestini, naljutila si premoćne Židove, a povrijedila si i sve žene u ovom društvu svojim NAČINOM. Jer mi ne moramo glumiti muškarčine da bi izrekle svoj stav. Slobodno budemo žene… jer nije sramota biti žena. Svojim NAČINOM borbe za ravnopravnost činiš nas neravnopravnima.
Tu emisiju gledaju i djeca. Moja i mnoga druga djeca nisu u stanju čitati tvoje neizrečene poruke. Imaš odgovornost kada se obraćaš masi. I O.K. je da snosiš posljedice za svoje ponašanje. U našim medijima je previše poziva na mržnju, na etiketiranje, na osudu.
Ovo je važna tema. O tom ratu se u našim medijima premalo govori. Žao mi je što nisi smogla snage tu temu obraditi onako kako sigurno znaš i možeš. Od toga bi svi imali puno više koristi.
Temi prilažem video zapis emisije… da bi oni koji je nisu gledali mogli samostalno donijeti svoj sud o istoj.


Komentari (62) - Isprintaj - #

Komunikacija

29.01.2009.



Ovog tjedna s mog popisa omiljenih linkova nestala svu dva blogera.
Oni nisu nestali zato što mi nisu napeti za čitanje, niti su prestali biti omiljeni… obrisani su na njihovo traženje… jer sam ja zla, premazana svim mastima, zlonamjerna, loša majka, skrivam se iza svoje djece, ne znam odgojiti čak ni oštrog psa, frustrirana sam i tako dalje. Jedna od izjava je da na ovom blogu pružam lažnu sliku o sebi.
Za početak želim istaknuti da nikada i baš nikada za sebe nisam napisala, niti izrekla da sam dobra osoba i zato me čudi potreba bilo koga da raspravljamo na tu temu. Isto tako nikada nisam napisala da dam dobra majka…. naprotiv, često sam rasprave i poticala da bih preispitala samu sebe.
Ali sam zato nebrojeno puta napisala da svaki čovjek na ovome svijetu nije ni samo dobar, ni samo loš… svi u sebi nosimo vrline i mane….a zbroj jednih i drugih daje konačni rezultat, koji je opet u oku promatrača.
Volim se upuštati u rasprave, volim učiti. U rasprave se upuštam da bih izrekla svoje mišljenje, saslušala tuđe i na taj način objasnila sebi i drugima različitosti koje postoje među nama. Često se nađemo u situaciji da nam nisu jasni postupci i ponašanja drugih ljudi… i tada se ja znatiželjno upuštam u rasprave da bi mi bilo jasnije. Nikada i baš nikada, u raspravu ne ulazim s namjerom da promijenim nečije mišljenje, navike, a još manje imam potrebu povrijediti ili poniziti bilo koga.
Svi mi svoje mišljenje mijenjamo kroz vrijeme. To je normalno jer život nam donosi nova saznanja i iskustva. Rasprave ne doživljavam kao natjecanje u kojemu netko mora pobijediti.
Da bih objasnila svoje mišljenje iznosim svoje argumente koji se temelje na mojim saznanjima i životnom iskustvu…. duboko svjesna da se moje mišljenje razlikuje od mišljenja nekih ljudi, da ima i onih koji se s njim slažu, a isto tako svjesna da možda nisam u pravu.
Volim slušati i čitati. Kad postavljam pitanja, činim to dobronamjerno… jer nikada ne pitam ako me odgovor ne zanima. Volim ja slušati i čitati… čak i onda kada ne postavljam pitanja… jer me zanima što drugi ljudi misle. U trenucima kad pitam i slušam na djelu je inferiorna Dona, ali kada branim svoja razmišljanja tada se razmaše superiorna Dona. Tu kombinaciju koristim u nastojanju postizanja ravnopravnosti u dijalogu. A ravnopravnost u dijalogu smatram važnom… radi općeg dobra, a ne radi osobnog trijumfa u raspravi. Smatram da se samo pod tim uvjetima dijalog može smatrati dijalogom, a ne natjecanjem.
Nitko od nas ne zna sve. Svi zajedno znamo strašno puno. Moje školovanje je naprasno prekinuto u jednom životnom trenutku… radi nepravde koju mi je učinila država, radi nekih majčinih sebičnosti koje u tom trenutku nije čitala kao sebičnosti, radi prkosa kojim sam popratila te nepravde i donijela neke životne odluke. Pozitivno gledajući na život i poštujući sve svoje odluke danas nisam nezadovoljna…. imam veliku djecu, puno staža, uspjela sam u ovom periodu ostvariti gotovo sve svoje životne ciljeve. Zadovoljna sam svojim životom.
No… dok sam živa u meni će taj naprasno prekinut životni san biti otvorena rana.
Strašno volim obrazovane ljude. Ali ne bilo koje. One koji su vrhunski u svojim područjima, a uz znanje posjeduju i ljudske osobine na koje se ja osobno palim.
Poznajem ja jako puno formalno obrazovanih… od kojih se baš ne može previše naučiti.
Ali kada naiđem na ljude koji su posvetili svoj život znanju s nekog područja… tada uživam slušati, čitati, volim pitati…. Često sam u zapitkivanjima djetinje naporna. Nisu mi napeti samo visokoobrazovani… ja na jednak način davim i obrtnike. Keramičar mi je prošlog ljeta lijepio pločice… i iscrpila sam ga do bola svojim pitanjima. Taj čovjek predivno radi svoj posao….i onda sam ja morala saznati toliko detalja iz njegovog čarobnog svijeta… pa mislim da je bio umorniji od razgovaranja nego od posla koji je obavio.
Ali… kroz život sam spoznala… da uspjeh na nekom životnom području, za koje smo školovani… na kojem možemo biti jako uspješni, ne znači da se radi o ljudima koji su jednako uspješni i „mudri“ na svim životnim područjima. Netko može biti vrhunski stolar ili pravnik… a pri tom je gadno zatupio na nekim drugim životnim stazama… Tada ga poštujemo kao stručnjaka, ali nije nam uzor za neke druge stvari.
Živim i radim u svijetu muškaraca. Nebrojeno puta sam napisala da se u ovom društvu ne osjećam diskriminirano jer sam žena, ali svakoga dana se srećem s pojedincima koji na neki način imaju potrebu isticati spolne razlike.
Zašto sve ovo pišem? Da bih sebi i vama objasnila zbog čega su nestali linkovi.
Nakon što sam vodila nebrojene dijaloge s jednim blogerom, nakon što sam pročitala puno odličnih tekstova na njegovom blogu… do ključnog nesporazuma je došlo jer sam uz ime Josipa Broza napisala da je bio predsjednik. Zamjereno mi je što sam napisala istinu…. a bloger je od mene očekivao da nakon svih dijaloga konačno počnem koristiti njegovu terminologiju. Ne osporavam ni jedno slovo koje je napisao. On je stručnjak na svom području. Ja sam sve sa pažnjom pročitala, nadopunila ladice svojih spoznaja….napisala sam istinu. Josip Broz je doista bio predsjednik bivše države. Ta moja izjava ne isključuje da je istina sve ono što taj bloger tvrdi….ali problem je u tom što ja ne želim uz ime Josipa Broza stavljati pridjeve koje je on zamislio da bi ih trebala stavljati. Moj grijeh je i taj što istinito svjedočim o svojim uspomenama iz djetinjstva i mladosti. Iako sam puno puta napisala da suosjećam sa svima koji su u tom razdoblju imali neugodnosti… žao mi je zbog toga. Ali ja ne mogu sada pričati ili pisati da sam bila zlostavljanja u tom razdoblju – kad nisam. Meni je bilo lijepo i dobro.
Došlo je tada do mjerenja mog patriotizma, do izjava kako se skrivam iza svoje djece, premazana sam svim mastima, agresivna sam,zla i tako to.
Jučer sam od jednog blogera proglašena zlonamjernom zbog svoje prošle teme – koja govori protiv nasilja. Proglašena sam lošom majkom, isticani su moji unutarnji kompleksi….čak mi je spomenut i razmaženi pas. Prozvana sam zašto nisam obradila neke društvene događaje.
Pitam se… u čemu je problem? Očito sam isprovocirala dvojicu blogera. Čime? Nisam im zadirala u osobnost, nisam ih vrijeđala….pisala sam samo svoje mišljenje…
Kako je moguće da visokoobrazovani ljudi… u raspravi o politici ili društvenim zbivanjima imaju potrebu nekome pisati psihoanalize, procjenjivati osobnost, procjenjivati ga kao roditelja, kao vlasnika psa, spominjati djecu?
Danas sam razmišljala koliko sam kriva zbog tako temperamentnih reakcija blogera.
Doista se ne mogu sjetiti da sam vrijeđala… ali uvrijedilo ih je različito mišljenje.
Oni su mene vrijeđali… jer spominjanje osobnosti, djece, životinja i sličnih čudesa u raspravama koje s tim nemaju veze smatram nepristojnim. No to ionako ne ide na moju dušu… jer sam dubokog uvjerenja da uvrede ne štete onima koji su vrijeđani, nego štete onima koji ih izgovaraju ili pišu.
Ipak ću ih lijepo pozdraviti, ispričati im se zbog toga što su se u raspravi sa mnom osjećali loše, jedan se osjetio čak zlostavljanim mojom agresivnošću u iznošenju mišljenja.
Zahvaljujem im se na vremenu koje su mi posvetili – raspravljajući sa mnom, ali i na svim lijepim temama kojima su obogatili blogozajednicu, a ja sam ih pročitala. Dajem im riječ da više neću dolaziti na njihove blogove i ugrožavati ih na bilo koji način.
Ponovit ću na kraju….za sve nove, moguće „žrtve“. Ja sam jedna prosječna žena, prosječnog obrazovanja koja na ovom blogu obrađuje društvene teme… sve ono što me zaškaklja, ovisno o mom raspoloženju, mogućnostima i sposobnostima. Obrađujem teme po vlastitom izboru.
Ne očekujem od nikoga ništa, osim što očekujem da od mene nitko ništa ne očekuje….jer u takvom pristupu možemo samo obogatiti jedni druge, a ako se opteretimo nerealnim očekivanjima – možemo se samo razočarati. Žao mi je ako sam ikoga razočarala….ali to ne znači da ću pisati teme po nečijim očekivanjima ili iznositi mišljenje koje se od mene očekuje, a nije stvarno.
Imam pravo pisati. Imam pravo biti nedovoljno informirana, nedovoljno obrazovana, imam pravo na sve svoje mane, imam pravo razmaziti svoje životinje, imam pravo biti i u krivu.
Ovim mojim pravima prethodi priznavanje tog istog prava svim ostalim sudionicima u blogo svijetu. U mojoj prosječnosti jedino je natprosječna potreba za zaštitom tih vaših i mojih prava na slobodno iznošenje mišljenja, na slobodan izbor tema i ravnopravnost u raspravi… bez obzira na vjerski izbor, nacionalnost, političko opredjeljenje, obrazovanje, spol, dob i ostale različitosti.
Na ovom blogu se smije psovati, moliti, vriskati, pisati ozbiljno i neozbiljno. Na ovom blogu se očito može čak i vrijeđati. U sve ovo vrijeme obrisana su samo dva komentara. Prvi na zahtjev Mališe… jer je bio uvredljiv, a drugi jer je odavao osobne podatke blogera i vrijeđao ga. Ali svi oni koji to ne mogu izdržati… neka poštede sebe i mene neugodnosti….neka zaobiđu ovaj blog… pa se više nitko neće osjećati zlostavljano.
Uffff… teška tema….ali to je bio moj dug… a ne volim biti dužna.


DODATAK 30.01.2009.
Naša blogerica Dream Maker je doživjela neugodnost u blogosvijetu. Ukradeno su joj pjesme. Kradljivica je na svom blogu objavljivala njene pjesme - potpisujući ih svojim imenom.
U znak poštovanja i solidarnosti , danas će svi njeni blog prijatelji na svojim blogovima objaviti po jednu njenu pjesmu s dozvolom autorice , a po vlastitom izboru.
Na taj način se uključujemo u zajednički protest protiv slabe zaštite autorskih prava i zajednički vrisak kojim pozivamo blog.hr da poduzme sve potrebne radnje da se ovakve stvari više ne događaju.

SUNCE NAD VODAMA PROLAZNOSTI

Raščišćavajući nakupljenu sjetu
otklanjam, brišem, zaboravljam.
U zrncima prolaznosti
pjevam s vjetrovima, umivam se oblacima
ne vraćam se više zamagljenim postajama.
Smijem se,
miješajući boje postojanja
gutam svijetlost,
rasipajući misao o slobodi
liječim duh.

Tijelo je, ionako, neizlječivo.

Dream Maker

Komentari (21) - Isprintaj - #

Isprika

25.01.2009.



Ne vjerujem u kolektivnu krivnju…. Nepoznate su mi mržnje i preziri spram cijelih naroda…. ali zato vjerujem u u kolektivni sram.
Jučer je premlaćen makedonski navijač. Kad sam čula tu vijest, stisnula sam oči… zazeblo me oko srca i osjetila sam silnu sramotu.
Nisam previše mahala repom zbog održavanja SP u rukometu. Bilo mi je neugodno slušati komentare Nijemaca… koji su se čudili što se jedna, do te mjere zadužena zemlja upušta u te avanture. U pravu su. To je isto… kao da je pojedinac dužan bankama, pojedincima i na sve strane… a organizira velike tulume za prijatelje i ponaša se poput pijanog grofa. Nije mi bilo jasno što nam to treba… a sada mi je još manje jasno. Nadam se da je problem sa splitskom arenom malen i da neće biti problema sa svim tim objektima koje u budućnosti moramo održavati…. Isto se tako nadam da svi ti objekti neće biti novi teret na leđima poreznih obveznika… i da će odgovorni znati gospodariti i pokriti troškove istih.
Sramim se često zbog ponašanja naših navijača. U svijetu nas doživljavaju divljacima, šovinistima i primitivcima. Možemo se mi kao pojedinci truditi ko male pčelice oko svojih osjećaja i ponašanja, ali sve nam je uzalud jer našu sliku u svijet odašilju glasni, nekulturni i agresivni.
Zaprepastila me razlika u načinu na koje su nas mediji izvijestili o istom događaju.
Nova TV se potrudila…. i objavila izjave sudionika događaja. Jasno smo vidjeli da je čovjek u bolnici, jasno smo čuli što mu se dogodilo, a isto tako smo čuli njegove prijatelje koji su bili prisutni kada se to desilo. Grupa navijača je napala grupu navijača. Na HRT1 su javili da su se dva navijača potukla. Nije naglašeno tko je koga napao. Na početku je izvjestitelj rekao da se desilo par malih izgreda u Zadru….dojava o podmetanju bombe, tuča između dva navijača i demoliranje jednog automobila. Kad čovjek čuje tako zapakiranu vijest….“jasno mu je“ da se ništa strašno nije dogodilo… jer nema pojma zašto su se ta dva navijača potukla… možda su bili malo pijani, pa su se sukobili zbog tamo nekih rezultata… to je u svakom slučaju neki nevažan obračun između dva pojedinca. No kada čujemo da se radi o ničim izazvanom napadu grupe ljudi na goste navijače… samo zato što su govorili jezikom koji divljacima u tom trenutku nije odgovarao, tada je to prilično teža vijest. Kad se čuje da su napadači-domaćini gradom hodali s palicama, postaje nam jasno da su oni krenuli u unaprijed smišljen obračun s određenim grupama gostiju. I tada si postavimo pitanje… kako uopće neka grupa može hodati gradom s palicama u rukama, a da ih oni koji su zaduženi za red ne primijete?
I nakon svega što se desilo… zadarski se gradonačelnik ne javlja novinarima… nitko se u ime grada nema potrebu ispričati zbog nemilog događaja. Kalmeta je dao kratku i sramežljivu izjavu. Naši političari se inače vole naslikavati na sportskim natjecanjima… ali nije mi jasno zašto se sada nisu potrudili stati pred kamere i ispričati se navijačima i makedonskom narodu zbog lošeg gostoprimstva, zbog divljačkog napada koji su učinili neki „zalutali“ pojedinci?
Prešućivanje, zataškavanje i ignoriranje ovog događaja znači preuzimanje krivnje za takvo ponašanje. Zašto se nitko u ime nas kojima je to neprihvatljivo ponašanje nije ispričao?
Zašto vladajući glasno ne osude takva ponašanja?!!!
I sa Slovenijom imamo prilično nabrijane odnose u zadnje vrijeme. Jučerašnje spominjanje NDH je mnoge dodatno uzrujala i naljutila. I mene je naljutila… ali ni to nije razlog da mrzim Slovence… jer sam duboko svjesna da im je samo prije par dana jedan istaknuti političar slao neprimjerene poruke koje su se odnosile na 2. svj.rat. Balkanski ih je provocirao, a Slovenci da ne bi bili previše udaljeni sa svog Balkana, na jednako sirov način odgovaraju. Pa zašto bih se ja sada ljutila na Slovence?!!!! Ako si „moji“ političari mogu dozvoliti tjerati šegu u vanjskoj politici, zašto si to ne bi smjeli dozvoliti i susjedi?!!! Ako se Slovenci ponašaju šašavo tada to nije moj problem, to je njihova sramota i sramota njihovih građana koji ih biraju… eeee, ali kada se „moji“ predstavnici vlasti ponašaju neprimjereno – tada je to itekako moj problem!

Naši rukometaši se trude. Ovih dana nam šalju poruku koliko je važno zajedništvo, koliko je važna nesebičnost i unošenje srca u sve što radimo. Trudi se i većina građana ove zemlje. Plaćaju preskupe karte da bi navijali i podržavali naše plamene dečke. Strašno mi se ne sviđa naziv „kauboji“ kojima ih krste. Znamo kako se kauboji ponašaju. Kauboji su ovi koji tuku navijače po cesti i svi oni koji šutnjom to podržavaju. Naši rukometaši nisu i ne mogu biti kauboji. Trude se i gradovi domaćini… neki više, a neki manje. Trude se građani tih gradova da bi bili dobri domaćini… i sav taj trud nam je uprljan ponašanjem pojedinaca – divljaka i onih koji prešućuju divljaštvo.
Kome je važno mišljenje tamo neke Done?!!! Ma nikome. Ali meni je važno… jer se u moje ime (kao građanke ove zemlje) nitko nije ispričao… pa ću sada ja to učiniti! Neka nam oproste svi gosti koji su doživjeli neugodnosti u Hrvatskoj. Nema opravdanja za ponašanje „naših“ divljaka!

Komentari (85) - Isprintaj - #

Dan zagrljaja

21.01.2009.




U jednoj američkoj bolnici odvojili su prijevremeno rođene bebe u dvije grupe… u dvije različite prostorije.
Obje grupe su imale iste uvjete, jedina razlika je bila u tome što su medicinske sestre jednu grupu djece masirale dva sata dnevno… mekom četkom.
Nakon dva tjedna rezultat ovog istraživanja je pokazao da su više dodirivane (masirane) bebe dobile dvostruko na težini u razdoblju istraživanja u odnosu na bebe koje su njegovane bez tog dodirivanja.
Dodir nam je neophodan za normalan život. Važan nam je poput hrane, vode, zraka….
Bez dodira postajemo nervozni, agresivni, depresivni, hladni.
Sve to su dokazala mnoga istraživanja.
Postoje dobri i loši dodiri. Pozitivni i negativni dodiri.
Nije nam svejedno tko nas, kako i zašto dodiruje. Osobno mi je dodir strašno važan….ali postoje situacije kada se užasavam dodira. Neki ljudi zaboravljaju na prostor intime drugog čovjeka… pa se u besmislenim situacijama unose u lice, imaju potrebu grliti sugovornika, gladiti ga po ruci, ramenu. Da ne spominjem natiskivanja u javnom prijevozu….tu zna biti zbilja strašnih situacija s neželjenim dodirima. Takve dodire ne volim….i uvijek sam sama sebi smiješna jer se odmičem i na taj način branim svoj intimni prostor. I samoj su mi se desile situacije da sam poželjela zagrliti nekoga tko mi nije blizak… nekoga koga tek površno poznajem, ali situacija je podrazumijevala zagrljaj.
Vozeći se jutros na posao čula sam da je danas Dan zagrljaja…
Cijelog dana u pozadini redovnih misli i obaveza kroz glavu mi se vrte razni životni zagrljaji.
Sjećam se mnogih zagrljaja moje djece, majke, oca, djedova….dragih rođaka i prijatelja, pa i zagrljaja muškarca. No to je moja životna ekipa…. i to su zagrljaji koji se podrazumijevaju… jer se radi o ljudima s kojima sam bila ili jesam bliska… radi se o ljudima s kojima cijelog života imam potrebu na taj način iskazivati privrženost, poštovanje, ljubav… bliskost.
No danas su mi u sjećanje dolutali i neki strašno važni dodiri ili zagrljaji koji se nisu podrazumijevali… a ostali su mi kao strašno važni detalji pozitivnih uspomena.
Sjećam se… bilo mi je 16 godina. Stajala sam u hladnoj mrtvačnici. Na odru je ležao moj otac. Kao danas se sjećam kako sam tijelom tamo stajala, a imala sam osjećaj da nisam u svom tijelu… bila sam izgubljena i sama u nekim čudnim prostorima. Nisam mogla plakati godinu dana nakon očeve smrti… a inače sam prava plačljivica cijelog života. Kao iz nekog drugog svijeta gledala sam sve te ljude, bili su mi čudni… čak su mi pomalo išli na živce… ali samo malo… jer sam bila usporena, u meni je sve zamrlo. I gledajući ih tako….neki su se kreveljili, neki su plakali, neki su pravili scene, neki su pažljivo odabrali svoju toaletu… pa je bio tamo i jedan crveni šešir sa širokim obodom…. Mnogi su mi prilazili… izgovarali riječi suosjećanja….i sve je bilo nekako formalno. Masu dodira, susreta, pogleda sažaljenja. No u jednom trenutku ugledam kako se kroz mnoštvo probija dragi lik moje profesorice književnosti. Prišla mi je….pogledala me u centar zjenica… duše su nam se dodirnule. Ništa nije rekla….samo me čvrsto zagrlila. To je najvažniji zagrljaj toga dana. To je zagrljaj koji evo i sada osjećam…sva sam se naježurila. Nije morala reći ništa. Mi smo imale puno predivnih školskih sati, puno lijepih trenutaka, kroz mnoge radnje raznih knjiga šetale su naše duše zajedno… poznavale smo se u nekom svom svijetu… gdje dodiri nisu bili uobičajeni, ali situacija nam je priuštila zagrljaj koji neću zaboraviti dok sam živa. Tog dana su me grlili mnogi… Sjećam se i drugih zagrljaja, ali ovaj je bio drugačiji… bio je poseban….bio je to zagrljaj koji sam primila u meni važnom trenutku.
Bila je ljetna noć… i desio se sudar na jednoj šumskoj cesti… u blizini moje kuće. Prvo se začuo jak tresak, a nakon toga ženski vrisak…. Na mjesto događaja stigli smo samo muž i ja….dok smo hitali prema zvuku i vrisku svjetla su se polako gasila, a rolete na prozorima kuća spuštale. Valjda je tako sigurnije.
Tamo smo zatekli pijanog vozača kombija i njegovog pijanog suvozača koji su se direktno sudarili s osobnim automobilom koji je vozila mlada gluhonijema djevojka.
Izvukli su je iz auta i natjeravali onako krvavu da hoda…. Prvo smo se morali s njima fizički boriti da je ostave na miru…. Dok je muž pozvao policiju i hitnu… ja sam joj zaustavila krvarenje na nozi….a ona se u toploj noći tresla poput šibe na vodi. Od siline udarca ispao joj je slušni aparatić i izgubio se u travi… nismo mogle komunicirati. Nije me čula, a izgovarala je nešto čudno i meni nerazumljivo. Preostao je samo zagrljaj. Sjela sam na cestu….privukla je u zagrljaj…. i mazila je nježno sve dok nije došla hitna. Bila sam silno uplašena….no toga nisam bila svjesna u tom trenutku. Nisam je samo mazila… ja sam tu nepoznatu djevojku ljubila po licu i grlila je kao da mi je netko najbliži na svijetu. Grlila sam je da odagnam njen strah, ali i svoj….jer naprosto ništa drugo u tom trenutku nisam mogla… osim grliti…
Došla je hitna… preuzeli su djevojku. Saznala sam da živi u nekom selu na brežuljcima, upoznala sam te noć njenog oca….koji nam je narednih dana javio da je s njom sve O.K. Nisam saznala čak ni njeno ime. Nikada je više nisam vidjela… ali u ladici mojih uspomena ostao je zagrljaj sa nepoznatom djevojkom koji ću pamtiti zauvijek… a vjerujem i ona.
I dok vam opisujem ove zagrljaje… naviru mi i drugi zagrljaji… i postajem svjesna koliko sam bogata lijepim uspomenama.
Na Dan zagrljaja svima vam šaljem čvrsti blogozagrljaj. Još jednom vam se zahvaljujem na zajedničkom vriskanju kojim smo se zagrlili na prošloj temi. Podsjećam da je 22.01. Dan D. u Promini. Ne očekuju se zagrljaji… ali očekuje se odvoz opasnog otpada. Sutra ćemo istini svjedočiti na Promina blogu.

Komentari (41) - Isprintaj - #

Vrisak!

15.01.2009.



Ovo je tema koju vam vrištim! Ovo je tema kojom upozoravam na događanja u našem blogosvijetu.
Naš bloger Urednik, koji uređuje Promina blog prati život u svom kraju. U tom čarobnom plavom kutku okuplja otišle Promince, piše im kako se živi u starom kraju… ali obrađuje i teme koje život znače za stanovnike tog kraja.
Osobno nisam ni znala gdje je Promina… dok me on… putem svog bloga nije upoznao sa tim kutkom svemira i njenim stanovnicima. Svakog dana svratim tamo da vidim kako su, što ih muči, kako žive… te uživam u načinu njihove komunikacije.
U zadnje vrijeme u Promini se desila promjena vlasti i mediji su prepuni tekstova o prošloj i sadašnjoj vlasti, te o opasnom otpadu. I Urednik je pisao o otpadu.
Jednu večer doživio je telefonski poziv u kojemu mu je osoba, spomenuta u komentarima prijetila tužbom. Pritisci i prijetnje nastavljaju se svakodnevno….na raznim područjima njegovog života.
Danas je anonimac prijetio i našoj blogerici promatram, razmišljam. Napisao joj je da će završiti u jami jer misli poput Urednika… na temu opasnog otpada.
Neću pisati o otpadu… jer je to učinio Urednik, a i ostali mediji.
Želim ovom temom izraziti svoje zgražanje nad pritiscima i maltretiranju koje doživljava naš bloger, a danas i blogerica. Želim Vas zamoliti da osudite ovakva ponašanja i vrisnete zajedno sa mnom.
Taj blog redovito čitam i jamčim vam da Urednik nikada nikoga nije vrijeđao. On je čovjek kojemu je stalo do Promine… kojemu je stalo do budućnosti djece koja tamo rastu i budućnosti djece koja se tek trebaju roditi.
Mislim da moramo reagirati bar osudom takvog ponašanja….. jer blogosvijet je naš svijet… i bit će onakav kako ga sami uredimo.
Zato vrisnimo na nedopustiva ponašanja!

Krik (Dobriša Cesarić)

Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se --
I najednom kriknem stihom.
Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet,
Da uokolo traži jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Med braću neznanu, daleku.
I krik moj luta, luta, luta,
A kada srodno srce prene,
Da l` ono sluti, da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?

Komentari (71) - Isprintaj - #

Osjećaj sigurnosti grije bolje od plina

09.01.2009.



Razmišljam večeras o djetinjstvu… o vremenu kada ovisimo o drugima i koliko nam je važno njihovo ponašanje i njihov stav o raznim pitanjima i problemima.
Mislim da je strašno važan osjećaj sigurnosti koje dijete prima od obitelji.
Djeca ne moraju razmišljati da dolazi zima, da treba nabaviti ogrjev, toplu odjeću… ne moraju znati koliko je roditeljima teško platiti režije i pokriti sve troškove. Svaka obitelj svojoj djeci postavlja granice… poziva na skromnost i štednju… ali nijedan odgovoran roditelj ne zamara svoju djecu problemima…. jer oni imaju pravo na bezbrižno odrastanje, a još je važniji taj osjećaj sigurnosti koji osjećaju u vlastitom domu.
Što mi je bilo važno u djetinjstvu? Moji nikada nisu lagali. Kad je otac nešto rekao i obećao – tada je to i ostvario. Radovao se mojim uspjesima, tugovao moje tuge i uvijek i baš uvijek je bio uz mene. Osjećala sam se pod tim krovom voljeno, zaštićeno i SIGURNO. Da se rušio cijeli svijet – meni je uvijek ostajao moj Dom i sigurnost koju on pruža. Za to zasluge pripisujem ocu… jer je bio odgovoran, pošten, dosljedan i ulijevao je povjerenje. Nikada me nije izdao.
I kad je otišao… bila sam zelena do bola…. ali znala sam kako se moram ponašati da me život ne slomi… jer me on tome naučio.
U djetinjstvu nam je važan prvi učitelj ili učiteljica….tete u vrtiću, svi naši profesori. Važna nam je sigurnost koju nam ulijevaju.
I onda se zaposlimo… pa su nam u našim poduzećima važni ljudi koji vode poduzeće… jako je važno koliko su oni odgovorni i koliko nam povjerenja ulijeva njihovo znanje i ponašanje u kriznim situacijama. Kad je frka… uvijek se sve glave okreću prema onima koji vode. To je normalno.
Ljudima na vlasti ne vjerujem već dugo… nisu moj izbor….ali poštujem volju većine. Gledam već godinama sve što se dešava… čudim se, ljutim se, tužna sam….ali vijesti koje sam upravo pročitala… oborile su me s nogu. Lagali su o zalihama plina….pružali lažnu nadu i lažnu sigurnost. Znam da im ne treba vjerovati….ali nisam mislila da će se „šaliti“ na ovako važnu temu. Možda nisu lagali... možda naprosto nisu znali pravu istinu.... Neprestano se pitam da li se sve ovo dešava namjerno ili zbog neznanja...
Već godinama gledam kako na vodeća mjesta u važnim poduzećima dolaze politički podobni… već godinama sa zgražanjem pratim kako se šikaniraju stručnjaci sa puno godina staža….. Mi imamo ljude koji znaju, hoće i mogu…. ali njihovo znanje im daje pravo da ne budu poslušnici… da ne puzaju i zato nemaju šanse voditi. Oni su politički podobnim vođama opasni…. Jer ako se neznalice postave na vrh… njih stručnjaci ugrožavaju….stalno ih podsjećaju na probleme i zato se takve ljude već godinama tlači i mrvi.
Mislim da mi još i nismo svjesni situacije u kojoj se nalazimo. I za ovo s plinom će nam lijepo objasniti da su krivi Rusi i Ukrajinci… a to što naši „roditelji“ nisu na vrijeme razmišljali o alternativnim rješenjima nikome ništa! Kriva je i koalicijska vlada koja je vladala četiri godine. Jedino oni koji upravljaju ovim brodom nisu ništa krivi.
Osobno nisam ugrožena ovim događanjima oko plina… jer sam na vrijeme razmišljala kako svojoj djeci osigurati toplu zimu. No na žalost nisu svi ljudi u mogućnosti osigurati alternativna rješenja…. Presiromašan smo mi narod da bi doskočili toj količini nemara onih koji nas vode. Mene brine odnos prema narodu, neodgovornost, nebriga i uništavanje svega što nas okružuje. Bojim se budućnosti….jer ovo je tek početak.
Ovih dana mi se čini da su ljudi nekako drugačiji….ili je moj horoskop takav da srećem samo susretljive i dobre ljude.
Preksinoć je kod mene napadao snijeg. Kad sam se probudila i pogledala kroz prozor… nisam bila sigurna da ću moći na posao. Auto sam sparkirala u neki hangar… koji je od ceste koja se čisti udaljen stotinjak metara. Ostavljam ga tamo da mi se ne smrzavaju stakla. No kad zakrka snijeg… to je veliki problem. I dok sam bila u kupaoni…začujem neki čudan zvuk. Pogledam kroz prozor… a čovjek u traktoru-ralici čisti poljski put do hangara. Dok sam ja uspjela sići dolje… njega više nije bilo. To je nepoznati čovjek… kojemu grad plaća čišćenje. Sigurno mu u opisu posla nije čišćenje poljskih puteva… ali on je to učinio… jer je procijenio da bi netko mogao imati problema s odlaskom na posao. Da to nije učinio… nitko ga nikada ne bi pitao zašto nije. Učinio je to jer je savjestan, odgovoran i razmišlja o ljudima… a ne samo o zaradi.
Važno mu je kako obavlja svoj posao. Svaka mu čast! Osjećala sam se poput kraljice! Uljepšao mi je dan… i morala sam ga zato spomenuti u temi… jer to nam je svima dokaz da tako malo treba da ugodimo jedni drugima… Nije teško učiniti i malo više od onoga što se mora…. jer možda to nekome puno znači.
Ali očito je nekima teško odraditi i ono što im je posao i njihova odgovornost.
Jučer slušam premijera i Šukera kako se hvale jer su osigurali plaće za ovaj mjesec. Kao da su učinili nešto poput ovog čovjeka koji čisti snijeg… kao da su napravili neko čudo i nešto više od onoga što im je posao i što se od njih očekivalo. Prestrašno! Pa zar nekome moramo pljeskati kad odradi ono za što je plaćen i što mu je posao? Ili se možda zbilja radi o nekim čudesima… koja mi ne razumijemo….pa pljeskanje ne bi bilo na odmet?!!!
Blogeri, iskreno se nadam da nikome od vas neće biti hladno ovih dana. Ne smijem se ni sjetiti svih onih koji nemaju dom i spavaju pod otvorenim nebom ili u nekim ruševinama… bez grijanja. I iskreno se nadam će jednom svanuti jutro kad ćemo osjetiti sigurnost jer se možemo osloniti na riječ onih kojima je poklonjeno naše povjerenje - povjerenje naroda.


Komentari (46) - Isprintaj - #

Predrasude... propisi... strah....

04.01.2009.



Što smo u stanju učiniti vlastitoj djeci… radi vlastitih predrasuda?
Ne bi li u slučaju zatucanih i predrasudama zadojenih roditelja država trebala biti na strani žrtve?
Upravo sam pročitala strašan članak na Indexu.
Obitelj iz Rijeke je svoju šesnaestogodišnju kći strpala u psihijatrijsku bolnicu.
Ona tvrdi da je razlog bio njena seksualna sklonost prema istom spolu.
Tamo su je smjestili pod sumnjom da je ovisnica.
Prošle godine je u tu ustanovu došao novi ravnatelj i pokrenuo istragu… koja je pokazala da se nije radilo o ovisnosti nego je pacijentica bila na „seksualnoj“ terapiji.
Danas djevojka ima 21 godinu. Na „liječenju“ je zaradila strah, ima noćne more i teške probavne smetnje. Uz sve te zdravstvene tegobe ona nije završila školu… nasilno joj je oduzeta mladost. Cijeli članak možete pročitati ovdje.
Ovu temu nisam otvorila da ponovno trančiramo pravo pojedinca na seksualni izbor… uostalom šesnaestogodišnjaci se tek bude u tom smislu… istražuju i nema govora o izboru ili urođenoj sklonosti.
Liječnica koja je upravljala bolnicom razriješena je dužnosti. Tu dužnost je obavljala dugih 15 godina. Koliko godina treba da se u zdravstvenom sustavu prepozna nesavjesna osoba koja je sklona ovakvim greškama? Ovo je tek jedan slučaj koji je procurio u javnost….a koliko ih je doista bilo možemo samo sanjati.
Živimo u državi gdje nam priređuju priredbe koje mi sa zanimanjem pratimo….a iza kulisa… u pravom životu građana ove zemlje dešavaju se ovakve stvari i ovakve greške.
Tko nam to lomi kosti? Tko to sije strah u ovaj narod? Tko ima pravo mladim ljudima oduzimati mladost i pravo na odrastanje u normalnom okruženju? Temeljem čega si taj netko uzima to pravo? Na temelju važećih propisa sigurno ne…Ovoj djevojci više nitko ne može vratiti psihičku sigurnost, mladenačku bezbrižnost i sve ono što je propustila u ovom prestrašnom ugnjetavanju i maltretiranju roditelja i društva. Nije li ovaj slučaj upozorenje ostalima?
Čitam danas na Indexu još jedan članak... glavni lik je papa i propisi u Vatikanu. U trenutku kad sam htjela staviti link na članak... isti je nestao. Ili se novinar zaletio s neprovjerenim informacijama... ili je temeljem nečije urgencije članak nestao u vidu magle.... ubrzo nakon objave. Ako se u međuvremenu pojavi... svakako ću ga priložiti ovoj temi... jer ukazuje na na izvor i žarište predrasuda zbog kojih se dešavaju ovakve stvari u 21. stoljeću. Sramota!!!!!




Trag o nestalom članku: www.google.com


1.
Vijesti.net - Zbog homoseksualaca Papa nakon 80 godina ...
4 sij 2009 ... Vatikan više ne prihvaća automatski zakone Italije zbog njihove suprotnosti s moralnim učenjem Crkvepetak, 2.1.2009 16:39 ...
www.index.hr/clanak.aspx?id=415843 - Prije 3 sats(i) - Slične stranice

Komentari (82) - Isprintaj - #

Zdenka kuži o čemu pišem... :)

02.01.2009.




Na prelasku iz Stare u Novu godinu na blogu koji piše Kinky Kolumnistica vodila se rasprava na temu preljuba. Tema je izazvala veliki interes… pa je tako i mene zaškakljala da napišem dva komentara….i sada ovu temu… iako inače izbjegavam ovakve teme. Tema je odlična jer govori o problemima s kojima se sreću ljudi u svom svakodnevnom životu. U samoj temi kod Kinky, a i kroz većinu komentara sav bijes je usmjeren na muškarce preljubnike, na krize u njihovim brakovima i pokušava se opravdati ponašanje slobodnih žena koje piju vodu na tuđim izvorima… u trenucima krize.
U temi….kao i u komentarima svatko brani svoje životne izbore. To je normalno. Pa sam i ja osjetila potrebu napisati nešto na ovu temu iz svog kuta… iz svog iskustva i svega onoga što vidim oko sebe.
U prvom komentaru kod Kinky sam napisala:
Tema ti je odlična... u velikom dijelu se slažem s tobom.... ali ipak moram istaknuti da je pomalo spolno šovinistička, jer su u centru tvog promatranja muškarci preljubnici.... okruženi ženom i ljubavnicom. Iste situacije se dešavaju i obrnuto... kada žene varaju muževe... a iza toga stoje neki ljubavnici. No svi mi imamo pravo odvojiti crtice, sličice ili dijelove života koji nas zanimaju... pa samo njih obraditi.
Bit ove teme su predrasude u društvu. Naše društvo ih je prepuno... i ne samo kad su u pitanju odnosi između žene i muškarca, kad je u pitanju brak.... naše predrasude su toliko široke da nas razjedaju na svim područjima života.
Osobno smatram da je na ovu temu strašno teško pisati ovako općenito. Svaki čovjek je jedinka za sebe..... za šarenim svijetom u sebi. Pa se onda te naše posebnosti odražavaju i u braku, u preljubima, u vjernosti, u iznošenju predrasuda. A svi imamo bar neke predrasude... Svaka životna priča je toliko posebna... da ih je teško sve objediniti i imati čvrst stav na ovu temu.
Razarači i razaračice brakova postoje. Oni su ponekad učesnici tih brakova... ponekad su jahači sa strane, a najčešće su svi oni udružena ekipa u rušenju i razaranju. Puno je lakše rušiti i razrarati - no graditi. Sve što je razoreno je neuspjeh. A svi mi kod osobnih neuspjeha imamo potrebu tražiti krivce svuda oko sebe..... i preskočiti promisliti o svojoj krivnji... priznati vlastiti doprinos u razaranju.
Mislim da uvijek i baš uvijek trebamo promišljati o sebi i svojim postupcima... o svojim željama, svom načinu života... o svom ponosu i principima. Iskustva drugih ljudi nam mogu pomoći u izgradnji osobnih stavova.... ali svi bi se više morali truditi da manje sudimo druge, jer vrijeme koje potrošimo na prosuđivanje tuđih života oduzimamo sebi.... a sve vrijeme koje potrošimo uzalud je pobjeglo vrijeme... koje nam nedostaje u osobnoj izgradnji.
Zato na ovu temu mogu napisati kako se do sada u svom životu vidim kao graditeljica. Cijelog života sanjam i po nacrtu svojih snova izgrađujem život. Ako želim biti poštena moram priznati da sam veliki dio svojih snova ostvarila. Svima nam... i baš uvijek nedostaje još nešto... ali to tako mora biti... jer nam inače ne bi bilo napeto živjeti.
To veliko gradilište.... u izgradnji mojih snova prepuno je uspona, padova, radosti, tuga... a temelji su zalijevani suzama radosnicama, suzama tuge, suzama ljutnje.... U toj izgradnji djelić snova su nestajali.... ugasili su se... ali zato su sanjani novi.... I to je život.
Dok sam gradila... nemajući vremena viriti u tuđa dvorišta.... na mom gradilištu je bilo i onih koji su me pokušavali zaustaviti u gradnji... srušiti ono što sam stvorila. Do sada to nitko nije uspio. Nitko nije uspio baš zato... što sam u svim nasrtajima uvijek prvo problem tražila u sebi... nikada u drugima. Branila sam svoje snove.... nikada jurišala na tuđe. Tuđi životi su mi svetinja, ali moj san je najveća svetinja i za njega se imam pravo boriti do zadnjeg daha. Taj stav me je do danas sačuvao.
I u temi, a i u komentarima se neprestano ističe kako ne bi bilo moguće „razarati“ tuđi brak da on štima. Ta tvrdnja se iznosi kao da je najnormalnija stvar na svijetu uletavati sa strane u nečije živote… samo zato što su u krizi.
Jedna komentatorica je navela kako je mogla biti iskorištena u trenutku pijanstva… u svom trenutku slabosti, ali istovremeno ističe kako se u brak ne može uletjeti kao treći ako sve štima. Odgovorila sam:
Navela si situaciju u kojoj si bila ranjiva... jer si bila pijanja. Znači... sex se mogao dogoditi - jer u jednom trenutku kod tebe same nije sve štimalo kako treba. E... pa tako ti je i sa brakovima. Normalno je da svaki brak ima svoje dobre i svoje loše dane... jer ih ima i svaki pojedinac. Kao što je odvratno kad muškarac iskoristi pijanu ženu... jednako je tako odvratno kada slobodna žena iskoristi nečiju privremenu ili trajnu krizu u braku. To podsjeća na lešinare i hijene. Naravno da je za preljub kriv preljubnik.... ali to ni malo ne umanjuje činjenicu da je netko pokušao zadovoljiti neke svoje potrebe u trenutku kad su neki ljudi imali problema.
Poznajem puno žena koje su pokušale izgraditi svoju sreću na taj način..... među njima je čak i moja majka. Ali ne poznajem ni jednu koja je u tome uspjela... Nijedna od tih mnogih žena nije zadovoljna i sretna.... jer u trenutku uplitanja svaka misli da ima pravo na novi početak i ne razmišljaju da dobivaju muškarca s obvezama (uglavnom su u pitanju djeca)... koje on ima dugi vremenski period, ni jedna ne razmišlja da će i njihov brak kad tad upast u krizu... a svaki brak ima krizu. Ako ti je netko rekao da mu brak nikada nije bio u krizi - lagao je! Kao što se sreća ne može izgraditi na tuđoj nesreći... isto tako se ne može izgraditi na prevari... bez obzira što u tom trenutku taj muškarac ne vara ljubavnicu, nego ženu. I svaka se nada... da je ona najposebnija na svijetu... i da se to njoj neće dogoditi... jer će njen brak štimati... :)
Svaka žena... koja drži do sebe ne upušta se u takve kombinacije. Jer ako žena ima samopouzdanja i zna što želi... tada zna da ima pravo biti kraljica samoj sebi... ima pravo biti prva... i ne mora pobirati tuđe ostatke... ne mora čekati nečije krize da bi dobila malo mrvica... jer gorke su te mrvice.
Za preljub su uvijek „krivi“ preljubnici... ali malo prestrastveno branite kod "razaračica" njihov status. Činjenica da je „kriv“ preljubnik ne znači da su one pune vrlina. :)
Eto….toliko od mene na temu „razaračica“… a sada ću nastaviti o preljubu.
Zanimljivo mi je čitati moje stare komentare na forumima… koje sam pisala prije deset godina na tu temu. Sada se smješkam samoj sebi….jer mi je život osobno, a i gledajući ljude oko mene pokazao da stvari nisu tako crno bijele i da je moj stav bio previše isključiv.
Danas znam da mene nitko ne može prevariti, kao što ni ja nikoga ne mogu prevariti. U životu možemo prevariti jedno i samo sebe….a ljude oko sebe možemo povrijediti svojim lošim osobinama….a varanje bilo koje vrste je loša osobina.
Isto tako danas znam da je svaka osobna priča toliko šarena… puna tisuću razloga za razna ponašanja i da ne valja suditi na temelju površnih informacija kojima raspolažemo o drugim ljudima. Svatko ima pravo na vlastiti izbor i vlastita ponašanja….. i svakome od nas, ali baš svakome računi dolaze na naplatu nepogrešivo.
Znam jednu prekrasnu mladu ženu. U braku joj se desila katastrofa… kad je imala tridesetak godina. Muž je stradao….ostao je teški invalid. Njegovo zdravstveno stanje je takvo… da svatko tko imalo misli zna da više nije i neće biti u mogućnosti toj ženi pružiti seks.
Ostala je s njim. I sada, ako se ta žena „snađe“ sa strane… ima li itko pravo tračati, suditi i osuđivati? Ima li itko pravo očekivati od mlade i zdrave žene da više nikada ne osjeti dodir, da ne zadovolji zov svoga tijela… nagone koje nije sama sebi ugradila… nego je s njima rođena? Njena odluka… da ostane do kraja života uz bolesnog muža je odluka hrabre i poštene žene. Ona je u mojim očima zbog te odluke velika do neba! I zar bi u takvoj situaciji netko imao pravo reći….brak im ne štima pa ga se zato lako može razoriti? Ili ima li itko pravo osuditi istu tu ženu ako se napila vode kad je bila žedna…. negdje, a da to nije ugrozilo njenu odluku da skrbi o bolesnom mužu do kraja života?
Što znače krize u braku? Kriza je svakako trajni ili privremeni nedostatak seksa…. jer seks je jedna od najvažnijih stvari… ma koliko mi to htjeli priznati ili ne priznati. Taj nedostatak (bez obzira zbog koga se desio) može biti trajan ili privremen. Najčešće su mu uzrok razne bolesti… oporavak nakon poroda, razne operacije ili posljedice nekih bolesti.
Krize nastaju i kod nedostatka materijalne osnove da bi obitelj mogla normalno funkcionirati. Ako nema dovoljno novca da se kupi hrana i plate režije… tada je normalno da nezadovoljni, razočarani i uplašeni ljudi upadaju u osobne i bračne krize.
Krize u braku mogu prouzrokovati alkoholizam, razne druge ovisnosti….i razna uplitanja drugih ljudi sa strane… roditelja, „razarača“, „razaračica“, macho savjetnika iz gostione i niz drugih zainteresiranih za tuđe živote.
Mnogi pričaju da nestaje ljubav. Mislim da je tu varka. Nitko i baš nitko ne uspije sačuvati polet i zanos s početka veze. Doživljaj svakog početka je vrlo jak i titrav….i ne može se u toj snazi sačuvati kroz desetljeća. No itekako je dobar temelj za rast ljubavi prema partneru i prema samima sebi… prema izgradnji vlastitog sna.
Bez obzira na promjene… koje se dešavaju i nama i partneru ne znači da moramo odustati od svog sna. Možda se samo treba potruditi razumjeti, dokučiti i priznati sebi i drugima pravo na promjene… životnih stavova, pa čak i fizičke promjene koje nastaju starenjem. I kad malo pogledamo to šarenilo razno raznih kriza s kojima se pojedinci i ljudi u brakovima, a i izvan njih susreću….jasno nam je da ne možemo na isti način tolerirati ponašanja iz nužde i ponašanja iz čiste razmaženosti i sebičnosti.
Život piše romane… Svi smo mi glavni likovi svojih romana. Mislim da je najvažnije izgrađivati sebe u osobe kakve smatramo da trebamo biti. Zadovoljstvo mi može donijeti samo miran san i pogled u ogledalu (ne fizički). Od mene ne može učiniti manje vrijednu osobu moj muž ako poševi nekoga sa strane, ako me netko trača i ne slaže se s mojim izborom, ne može me zaprljati tuđe loše ponašanje… mogu me zaprljati samo moji vlastiti postupci. Svoja ponašanja često možemo sakriti pred drugim ljudima… ali nikada ih ne možemo sakriti od samih sebe. I tu je čarolija života.
Bitno je kod sebe izgraditi samopoštovanje i baš u svakoj životnoj situaciji… ma kakva ona bila, zadržati dostojanstvo, ponos i čuvati svoje principe. I tada nam nisu opasni ni oni koji varaju, tada nam nisu opasni razarači i razaračice, nije nam opasno što će selo reći.
Ako se netko ne ponaša u skladu s našim očekivanjima, treba si postaviti pitanje da li je netko kriv zbog toga… ili su možda naša očekivanja prevelika… možda taj netko ne leti do oblaka na kojem mi spavamo?
I u cijeloj ovoj temi zaboravili smo spomenuti riječ LJUBAV.
Ako nekoga volimo iskreno… tada nam je njegova osobna sreća važnija od naših osobnih zadovoljstava, ako nekoga volimo iskreno tada poštujemo njegove obaveze….ako nekoga volimo iskreno tada smo u stanju razumjeti da ljubav ne znači uvijek biti zajedno… Ako volimo sami sebe tada poštujemo sebe, ali i druge. Voljeti sebe ne znači biti sebičan i agresivan u nastojanju da poput razmažene djece zadovoljimo neki svoj hir. I mislim da je strašno važno shvatiti da novi počeci ne postoje. Svima nam je početak u trenutku rođenja… a sve što se kasnije dešava teče poput rijeke. Ne možemo brisati svoju prošlost… svoje postupke… svoje stare odluke….zaboravljati preuzete obveze. Bez obzira na promjene koje nam se u životu dešavaju… našu osobnost čini baš sve što smo učinili tijekom života. A pravu istinu možemo vidjeti samo kad sjednemo sami sa sobom… okrenemo se unazad i pogledamo rezultate. A naši rezultati su najbolji odgovor na pitanje koliko smo zadovoljni sami sa sobom…

Komentari (43) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)