Dan zagrljaja

21.01.2009.

U jednoj amerièkoj bolnici odvojili su prijevremeno roðene bebe u dvije grupe… u dvije razlièite prostorije.
Obje grupe su imale iste uvjete, jedina razlika je bila u tome što su medicinske sestre jednu grupu djece masirale dva sata dnevno… mekom èetkom.
Nakon dva tjedna rezultat ovog istraživanja je pokazao da su više dodirivane (masirane) bebe dobile dvostruko na težini u razdoblju istraživanja u odnosu na bebe koje su njegovane bez tog dodirivanja.
Dodir nam je neophodan za normalan život. Važan nam je poput hrane, vode, zraka….
Bez dodira postajemo nervozni, agresivni, depresivni, hladni.
Sve to su dokazala mnoga istraživanja.
Postoje dobri i loši dodiri. Pozitivni i negativni dodiri.
Nije nam svejedno tko nas, kako i zašto dodiruje. Osobno mi je dodir strašno važan….ali postoje situacije kada se užasavam dodira. Neki ljudi zaboravljaju na prostor intime drugog èovjeka… pa se u besmislenim situacijama unose u lice, imaju potrebu grliti sugovornika, gladiti ga po ruci, ramenu. Da ne spominjem natiskivanja u javnom prijevozu….tu zna biti zbilja strašnih situacija s neželjenim dodirima. Takve dodire ne volim….i uvijek sam sama sebi smiješna jer se odmièem i na taj naèin branim svoj intimni prostor. I samoj su mi se desile situacije da sam poželjela zagrliti nekoga tko mi nije blizak… nekoga koga tek površno poznajem, ali situacija je podrazumijevala zagrljaj.
Vozeæi se jutros na posao èula sam da je danas Dan zagrljaja…
Cijelog dana u pozadini redovnih misli i obaveza kroz glavu mi se vrte razni životni zagrljaji.
Sjeæam se mnogih zagrljaja moje djece, majke, oca, djedova….dragih roðaka i prijatelja, pa i zagrljaja muškarca. No to je moja životna ekipa…. i to su zagrljaji koji se podrazumijevaju… jer se radi o ljudima s kojima sam bila ili jesam bliska… radi se o ljudima s kojima cijelog života imam potrebu na taj naèin iskazivati privrženost, poštovanje, ljubav… bliskost.
No danas su mi u sjeæanje dolutali i neki strašno važni dodiri ili zagrljaji koji se nisu podrazumijevali… a ostali su mi kao strašno važni detalji pozitivnih uspomena.
Sjeæam se… bilo mi je 16 godina. Stajala sam u hladnoj mrtvaènici. Na odru je ležao moj otac. Kao danas se sjeæam kako sam tijelom tamo stajala, a imala sam osjeæaj da nisam u svom tijelu… bila sam izgubljena i sama u nekim èudnim prostorima. Nisam mogla plakati godinu dana nakon oèeve smrti… a inaèe sam prava plaèljivica cijelog života. Kao iz nekog drugog svijeta gledala sam sve te ljude, bili su mi èudni… èak su mi pomalo išli na živce… ali samo malo… jer sam bila usporena, u meni je sve zamrlo. I gledajuæi ih tako….neki su se kreveljili, neki su plakali, neki su pravili scene, neki su pažljivo odabrali svoju toaletu… pa je bio tamo i jedan crveni šešir sa širokim obodom…. Mnogi su mi prilazili… izgovarali rijeèi suosjeæanja….i sve je bilo nekako formalno. Masu dodira, susreta, pogleda sažaljenja. No u jednom trenutku ugledam kako se kroz mnoštvo probija dragi lik moje profesorice književnosti. Prišla mi je….pogledala me u centar zjenica… duše su nam se dodirnule. Ništa nije rekla….samo me èvrsto zagrlila. To je najvažniji zagrljaj toga dana. To je zagrljaj koji evo i sada osjeæam…sva sam se naježurila. Nije morala reæi ništa. Mi smo imale puno predivnih školskih sati, puno lijepih trenutaka, kroz mnoge radnje raznih knjiga šetale su naše duše zajedno… poznavale smo se u nekom svom svijetu… gdje dodiri nisu bili uobièajeni, ali situacija nam je priuštila zagrljaj koji neæu zaboraviti dok sam živa. Tog dana su me grlili mnogi… Sjeæam se i drugih zagrljaja, ali ovaj je bio drugaèiji… bio je poseban….bio je to zagrljaj koji sam primila u meni važnom trenutku.
Bila je ljetna noæ… i desio se sudar na jednoj šumskoj cesti… u blizini moje kuæe. Prvo se zaèuo jak tresak, a nakon toga ženski vrisak…. Na mjesto dogaðaja stigli smo samo muž i ja….dok smo hitali prema zvuku i vrisku svjetla su se polako gasila, a rolete na prozorima kuæa spuštale. Valjda je tako sigurnije.
Tamo smo zatekli pijanog vozaèa kombija i njegovog pijanog suvozaèa koji su se direktno sudarili s osobnim automobilom koji je vozila mlada gluhonijema djevojka.
Izvukli su je iz auta i natjeravali onako krvavu da hoda…. Prvo smo se morali s njima fizièki boriti da je ostave na miru…. Dok je muž pozvao policiju i hitnu… ja sam joj zaustavila krvarenje na nozi….a ona se u toploj noæi tresla poput šibe na vodi. Od siline udarca ispao joj je slušni aparatiæ i izgubio se u travi… nismo mogle komunicirati. Nije me èula, a izgovarala je nešto èudno i meni nerazumljivo. Preostao je samo zagrljaj. Sjela sam na cestu….privukla je u zagrljaj…. i mazila je nježno sve dok nije došla hitna. Bila sam silno uplašena….no toga nisam bila svjesna u tom trenutku. Nisam je samo mazila… ja sam tu nepoznatu djevojku ljubila po licu i grlila je kao da mi je netko najbliži na svijetu. Grlila sam je da odagnam njen strah, ali i svoj….jer naprosto ništa drugo u tom trenutku nisam mogla… osim grliti…
Došla je hitna… preuzeli su djevojku. Saznala sam da živi u nekom selu na brežuljcima, upoznala sam te noæ njenog oca….koji nam je narednih dana javio da je s njom sve O.K. Nisam saznala èak ni njeno ime. Nikada je više nisam vidjela… ali u ladici mojih uspomena ostao je zagrljaj sa nepoznatom djevojkom koji æu pamtiti zauvijek… a vjerujem i ona.
I dok vam opisujem ove zagrljaje… naviru mi i drugi zagrljaji… i postajem svjesna koliko sam bogata lijepim uspomenama.
Na Dan zagrljaja svima vam šaljem èvrsti blogozagrljaj. Još jednom vam se zahvaljujem na zajednièkom vriskanju kojim smo se zagrlili na prošloj temi. Podsjeæam da je 22.01. Dan D. u Promini. Ne oèekuju se zagrljaji… ali oèekuje se odvoz opasnog otpada. Sutra æemo istini svjedoèiti na Promina blogu.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)