Marketing
Dan zagrljaja
U jednoj američkoj bolnici odvojili su prijevremeno rođene bebe u dvije grupe… u dvije različite prostorije.
Obje grupe su imale iste uvjete, jedina razlika je bila u tome što su medicinske sestre jednu grupu djece masirale dva sata dnevno… mekom četkom.
Nakon dva tjedna rezultat ovog istraživanja je pokazao da su više dodirivane (masirane) bebe dobile dvostruko na težini u razdoblju istraživanja u odnosu na bebe koje su njegovane bez tog dodirivanja.
Dodir nam je neophodan za normalan život. Važan nam je poput hrane, vode, zraka….
Bez dodira postajemo nervozni, agresivni, depresivni, hladni.
Sve to su dokazala mnoga istraživanja.
Postoje dobri i loši dodiri. Pozitivni i negativni dodiri.
Nije nam svejedno tko nas, kako i zašto dodiruje. Osobno mi je dodir strašno važan….ali postoje situacije kada se užasavam dodira. Neki ljudi zaboravljaju na prostor intime drugog čovjeka… pa se u besmislenim situacijama unose u lice, imaju potrebu grliti sugovornika, gladiti ga po ruci, ramenu. Da ne spominjem natiskivanja u javnom prijevozu….tu zna biti zbilja strašnih situacija s neželjenim dodirima. Takve dodire ne volim….i uvijek sam sama sebi smiješna jer se odmičem i na taj način branim svoj intimni prostor. I samoj su mi se desile situacije da sam poželjela zagrliti nekoga tko mi nije blizak… nekoga koga tek površno poznajem, ali situacija je podrazumijevala zagrljaj.
Vozeći se jutros na posao čula sam da je danas Dan zagrljaja…
Cijelog dana u pozadini redovnih misli i obaveza kroz glavu mi se vrte razni životni zagrljaji.
Sjećam se mnogih zagrljaja moje djece, majke, oca, djedova….dragih rođaka i prijatelja, pa i zagrljaja muškarca. No to je moja životna ekipa…. i to su zagrljaji koji se podrazumijevaju… jer se radi o ljudima s kojima sam bila ili jesam bliska… radi se o ljudima s kojima cijelog života imam potrebu na taj način iskazivati privrženost, poštovanje, ljubav… bliskost.
No danas su mi u sjećanje dolutali i neki strašno važni dodiri ili zagrljaji koji se nisu podrazumijevali… a ostali su mi kao strašno važni detalji pozitivnih uspomena.
Sjećam se… bilo mi je 16 godina. Stajala sam u hladnoj mrtvačnici. Na odru je ležao moj otac. Kao danas se sjećam kako sam tijelom tamo stajala, a imala sam osjećaj da nisam u svom tijelu… bila sam izgubljena i sama u nekim čudnim prostorima. Nisam mogla plakati godinu dana nakon očeve smrti… a inače sam prava plačljivica cijelog života. Kao iz nekog drugog svijeta gledala sam sve te ljude, bili su mi čudni… čak su mi pomalo išli na živce… ali samo malo… jer sam bila usporena, u meni je sve zamrlo. I gledajući ih tako….neki su se kreveljili, neki su plakali, neki su pravili scene, neki su pažljivo odabrali svoju toaletu… pa je bio tamo i jedan crveni šešir sa širokim obodom…. Mnogi su mi prilazili… izgovarali riječi suosjećanja….i sve je bilo nekako formalno. Masu dodira, susreta, pogleda sažaljenja. No u jednom trenutku ugledam kako se kroz mnoštvo probija dragi lik moje profesorice književnosti. Prišla mi je….pogledala me u centar zjenica… duše su nam se dodirnule. Ništa nije rekla….samo me čvrsto zagrlila. To je najvažniji zagrljaj toga dana. To je zagrljaj koji evo i sada osjećam…sva sam se naježurila. Nije morala reći ništa. Mi smo imale puno predivnih školskih sati, puno lijepih trenutaka, kroz mnoge radnje raznih knjiga šetale su naše duše zajedno… poznavale smo se u nekom svom svijetu… gdje dodiri nisu bili uobičajeni, ali situacija nam je priuštila zagrljaj koji neću zaboraviti dok sam živa. Tog dana su me grlili mnogi… Sjećam se i drugih zagrljaja, ali ovaj je bio drugačiji… bio je poseban….bio je to zagrljaj koji sam primila u meni važnom trenutku.
Bila je ljetna noć… i desio se sudar na jednoj šumskoj cesti… u blizini moje kuće. Prvo se začuo jak tresak, a nakon toga ženski vrisak…. Na mjesto događaja stigli smo samo muž i ja….dok smo hitali prema zvuku i vrisku svjetla su se polako gasila, a rolete na prozorima kuća spuštale. Valjda je tako sigurnije.
Tamo smo zatekli pijanog vozača kombija i njegovog pijanog suvozača koji su se direktno sudarili s osobnim automobilom koji je vozila mlada gluhonijema djevojka.
Izvukli su je iz auta i natjeravali onako krvavu da hoda…. Prvo smo se morali s njima fizički boriti da je ostave na miru…. Dok je muž pozvao policiju i hitnu… ja sam joj zaustavila krvarenje na nozi….a ona se u toploj noći tresla poput šibe na vodi. Od siline udarca ispao joj je slušni aparatić i izgubio se u travi… nismo mogle komunicirati. Nije me čula, a izgovarala je nešto čudno i meni nerazumljivo. Preostao je samo zagrljaj. Sjela sam na cestu….privukla je u zagrljaj…. i mazila je nježno sve dok nije došla hitna. Bila sam silno uplašena….no toga nisam bila svjesna u tom trenutku. Nisam je samo mazila… ja sam tu nepoznatu djevojku ljubila po licu i grlila je kao da mi je netko najbliži na svijetu. Grlila sam je da odagnam njen strah, ali i svoj….jer naprosto ništa drugo u tom trenutku nisam mogla… osim grliti…
Došla je hitna… preuzeli su djevojku. Saznala sam da živi u nekom selu na brežuljcima, upoznala sam te noć njenog oca….koji nam je narednih dana javio da je s njom sve O.K. Nisam saznala čak ni njeno ime. Nikada je više nisam vidjela… ali u ladici mojih uspomena ostao je zagrljaj sa nepoznatom djevojkom koji ću pamtiti zauvijek… a vjerujem i ona.
I dok vam opisujem ove zagrljaje… naviru mi i drugi zagrljaji… i postajem svjesna koliko sam bogata lijepim uspomenama.
Na Dan zagrljaja svima vam šaljem čvrsti blogozagrljaj. Još jednom vam se zahvaljujem na zajedničkom vriskanju kojim smo se zagrlili na prošloj temi. Podsjećam da je 22.01. Dan D. u Promini. Ne očekuju se zagrljaji… ali očekuje se odvoz opasnog otpada. Sutra ćemo istini svjedočiti na Promina blogu.
Post je objavljen 21.01.2009. u 21:24 sati.