Prosvjedi?

28.11.2007.

Na ovu temu me potakla rasprava na blogu jednog politièara. Proèitala sam tamo kako uzrujani bloger prijeti prosvjedima... pa me zaškakljalo njegovo ponašanje.
Svi smo èekali kraj izbora da se konaèno malo odmorimo.... ali još jedno vrijeme to neæe biti tako. Uz predizbornu kampanju, šutnju, izbore... sada imamo i postizborno ludilo.
Pažnja graðana je zaokupljena pitanjem tko æe sastaviti novu vladu. Sviða mi se da su graðani zainteresirani.... jer se radi o našoj zemlji i našim životima.
Osobno navijam za lijevu opciju. Njihovo nastojanje da formiraju vladu smatram normalnim. Volim ljude koji ne odustaju. Ne sviða mi se naèin na koji biramo i na koji se broje naši glasovi. No to je tako po propisima... i nije važno koliko se to meni sviða ili ne. HDZ je prema postojeæim propisima osvojio relativnu veæinu. Ako se gledaju pojedinaèno glasovi graðana, tada je lijeva opcija dobila više pojedinaènih glasova. Meni, to ima puno veæu težinu.... ali to opet nije važno. Nijedna stranka nema dovoljan broj mandata. Ona koja uspije uspije dostiæi magiènu brojku 77 je pobjednik izbora i tu je cijela mudrost. Bilo je takvih situacija u svijetu... i trenutno nam se ne dešava ništa novo i nepoznato.
I za jednu i za drugu opciju glasalo je jako puno graðana. Jednima se predbacuje da je nastojanje za prikupljanje potrebnih mandata trgovina... a oni koji predbacuju takoðer nemaju dovoljan broj i istu tu akciju, kada su oni u pitanju smatraju neèim normalnim i prihvatljivim i tada to nije trgovina. No mene èak ni to ne èudi. Pola graðana je glasalo za jednu, pola za drugu opciju. Normalno je da æe pola hrvatskih graðana biti nezadovoljno jer je izabrana opcija koju nisu birali. Ali to je demokracija. Ako oni za koje navijam ne uspiju formirati vladu ja æu biti tužna, ali i zadovoljna. Oni su jako ojaèali, osvojili puno više mandata u odnosu na prošle izbore. Da me pozovu na prosvjede (što sigurno neæe uèiniti) jer je vladu formirala druga opcija ja ne bih izašla jer je to za mene neprihvatljivo ponašanje. I ne samo da se ne bi odazvala, nego bi ih javno okefala što su tako nešto i pomislili. Oni to neæe uèiniti.... jer to nije njihov stil rada, razmišljanja i ponašanja.
Èitam neke tipove u raspravama... iz komentara curi bijes, nervoza, strah, panika... vrijeðaju i prijete prosvijedima. Protiv koga æe prosvjedovati? Protiv druge polovice ove zemlje koja ne misli kao oni?
To me podsjetilo na prosvjede na splitskoj rivi. U vrijeme kad je vladala koalicija, na splitskoj rivi se okupljala masa, neki su dolazili spontano... neki su dopremani autobusima. „Veliki“ govori, obeæanja, parole. I onda je koalicija izgubila izbore, prosvjednici sa splitske rive dobili su vlast koju su željeli i s kojom su prosvjedovali, a sve ono što koalicija nije odradila jer su oni prosvjedovali, odradili su oni koji su organizirali prosvjede i oni kojima su prosvjednici poklonili svoje povjerenje. Ja sam tu izdaju gledala sa osmijehom (jer sam je oèekivala)..... ali bilo mi je žao svih tih ljudi.... jer im se nitko zbog toga nije ni isprièao. Oni su preko toga prešli.... zaboravili. Nema veze.... to je njihovo pravo.
To je ono o èemu želim potaknuti raspravu na ovoj temi.
Juèer mi je u kancelariju došao jedan kolega. Odradili smo posao... a tada nije mogao izdržati pa je zapoèeo razgovor o izborima. Psuje, gunða, ljut je..... vidim da æe eksplodirati... pa pitam: „Tko te tako ljuti?“, odgovara: „Crveni“. Pitam: „HDZ te ljuti?“ Protestira: „Ma ne... nego crveni!“ Zekam ja dalje: „Pa u HDZ-u je više pravih komunjara nego kod ovih koje nazivaš crvenima...“ Kaže on da zna... ali nema veze.... on je branitelj pa mora glasati za HDZ. I tada kreæe prièati što ga sve muèi. Vikao je tako jako da je odzvanjalo cijelim hodnikom.... bilo je to vrlo burno izlaganje. Ljut je što glasa dijaspora. Vikao je glasno da je nacionalist i da se toga ne srami... da mrzi Srbe, Cigane i Bosance. Ljut je statusom branitelja, ljut je zbog mnogih odnosa u poduzeæu i društvu. Gledam ja kako vièe.... smijuljim se i kažem: „Pa sve tvoje pritužbe se odnose na one kojima si dao glas“ On se malo zaustavi... prokomentira da su svi gadovi. Pita ga drugi kolega da li je svjestan što prièa i tko je kreator politike protiv koje upravo izvikuje parole..... Tada se malo stišao..... i otišao.

Volim dosljednost kod ljudi, ali mi nije jasno da netko toliko osuðuje odreðenu politiku i onda opet daje glas upravo onima koji tu politiku provode. I svega toga je on svjestan.... ali ipak bira one koji ga najviše ljute..... jer su ovi drugi potpuno neprihvatljivi.
Bez obzira što ne razumijem takve stavove... ja ih prihvaæam. No svjesna sam da je on jedan od onih koje æu vidjeti na ekranu ako bude prosvjeda.
Što je to u ljudima što ih tjera na tako burne reakcije? Znaèi... nije slaganje sa programom i odreðenom politikom, nego je panièni strah od onih drugih. Èega se ljudi boje?
Danas je stranka za koju navija moj kolega dobila mandat od Roma. Vikao je da ih mrzi.... ali on æe to razumijeti... kao što priželjkuje i mandate Srba koje mrzi.... samo da ne doðu crveni.
Moje pitanje je: Èega se boje svi oni koji su spremni izaæi i na ulicu, boriti se protiv svojih sugraðana i proliti opet krv ako treba... samo da ne bude onako kako se njima ne sviða?
Meni su takva ponašanja strana. Ne bojim se nijednog rješenja. Odavno sam na svojoj koži iskusila da mojim nadreðenima nije drag moj izbor i što otvoreno o njemu govorim, ali to je moje pravo. Osobno sam spremna snositi posljedice svog izbora i što me zbog toga neki èudni tipovi doživljavaju crvenom, komunjarom, izdajicom naroda i svaštajošnešto... Njihov naèin razmišljanja nije moj problem, nego njihov. Mogu li mi zbog mog izbora kako naštetiti? Naravno da mogu.... na poslu... u svakodnevnom životu. Ali ja se opet ne bojim. Spremna sam gorijeti i na lomaèi braneæi svoje pravo na mišljenje i slobodan izbor. Neprihvatljivo mi je da mi strah bude životna vodilja.
Èini mi se da je u Hrvatskoj previše straha.... i bojim se da radi tog osobnog straha za svoje guze ne vidimo dalje od nosa i ne kužimo kakvo društvo ostavljamo svojoj djeci.
Danas mi je jedan drugi kolega... HDZ-ovac, kojeg jako volim i poštujem jer je dobar èovjek rekao: „U mom kraju biramo XY. U mom kraju æe HDZ vladati još stotinu godina. Jer to smo mi. Nama je važno da XY bude visoko... jer ga svi osobno poznajemo... i onda ga možemo moliti da nam zaposli bližnje, da nam upiše djecu na fakultete i drugo. On je nama važan.“
On je eto... iskreno odgovorio na pitanje koje ja veèeras otvaram. Ljudi se boje da æe biti zaboravljeni njihovi svakodnevni problemi i potrebe.... i sitni osobni interesi su vodilja njihovog izbora.
Upravo u tim razlozima spavaju nepotizam, korupcija i sve ono što nas je zatrpalo u mulju moèvare. Bojimo se društva u kojem æe vladati red i u kojem æemo svoje mjesto pod suncem tražiti na temelju svog rada, znanja i sposobnosti. Ovako preko veza je puno jednostavnije....
No to je zgodno kratkoroèno... ali bojim se da ne razumijemo da takvo razmišljanje nije domoljubno... jer upravo tako uništavamo vlastitu zemlju i buduænost svojoj djeci.
Blogeri, zanima me što mislite o prijetnjama prosvjedima? Što opæenito mislite o iskazivanju nezadovoljstva na cesti?

Tišina...

24.11.2007.

Èitam sinoæ kako se Zvone Radikalni ljuti što postoji predizborna šutnja.... europska izmišljotina. Kaže... Amerima je to nešto nepojmljivo i smiješno.
Obožavam njegove tekstove... ali kad sam proèitala ovaj, nešto me zašarafilo. Kao prvo... baš me briga što o bilo èemu misle Ameri. Zar su oni doista ti od kojih moramo uèiti i pokupiti baš sve.
Sjedila sam tako... nad njegovom temom i razmišljala zašto je predizborna šutnja važna?
Nemam pojma od koga je i kada krenula ta ideja... i na koji naèin je to pravilo usvojeno u Europi. No èini mi se baš zgodno.
Ako si pokušamo objasniti nešto što ne razumijemo i ne znamo... tada uvijek treba krenuti od sebe. Uvijek u životu... kad donosimo neke važne odluke moramo o njima razmisliti. Potrebno nam je duže ili kraæe vrijeme tišine, šutnje i mira da bi mogli razmisliti, prezbrojiti se i donijeti pravu odluku. Vjerojatno su kreatori ovog pravila to imali na umu kad su ga donosili. Reæi æe Zvone: „Ali ja znam svoju odluku!“ A ja æu mu odogovoriti: „Nema veze... možda netko ne zna... pa smo mu dužni osigurati mir.“
Mir, šutnja i tišina koj su propisani nešto su umjetno. Sve što nam je propisano doživljavamo kao okove, stegu i nešto loše... ali nije sve baš loše. Netko zna osigurati za sebe tišinu, a netko ne zna... i upravo radi njih moramo biti obazrivi.
Tišina nam nije potrebna samo kad donosimo neke važne odluke.... ona nam je potrebna svakodnevno. Tišinu možemo pronaæi i ako je oko nas buka.
Dešava mi se èesto da me kolegica na poslu prene pitanjem: „Èuješ li ti ovo nabijanje u dvorištu, bagere i bušilice? Pa jel tebe to ne smeta?“ he,he,he... ne samo da je buka.... nego nam se i zgrada trese od radova.... ali ja sve to ne èujem. Kad nešto radim... ja toliko uðem u to što radim da ne èujem baš ništa što se oko mene zbiva. Naprosto se znam iskopèati.... Uðem u svoj svijet tišine i tamo radim posao... skoncentrirana. Tišina nam je znaèi važna.... na poslu, u slobodno vrijeme, u vrijeme molitve ili prikupljanja duhovne energije (kako tko voli)... tišinu možemo pronaæi i u masi... i u buci....
No... da ne tupim previše....
Kad je odlazila potrošena 2006. godina i dolazila 2007. godina stiglo mi je puno razlièitih mailova i èestitki u drugom obliku. Sve su bile lijepe... ali jedna me se posebno dojmila.... bila je toliko posebna da sam je saèuvala u svom kompu... i sada je želim podijeliti s vama.
Stigla mi je u obliku linka... na jedan, meni do tada nepoznati blog, a poslana mi je s jedne adrese gdje sam nekada naruèila neku knjigu.

Autor teksta je Adrijan P. Kezele:

U ovo vrijeme proslava poželjet æu vam nešto neouobièajeno. Moja èestitka dolazi s mjesta kojeg bih želio da upoznate. Proèitajte ju i, ako vam se svidi, podijelite s drugima. Želio bih takoðer znati koliko vas ovu èestitku prepoznaje kao svoju. Ako je tako, ako ju osjeæate u srcu, kliknite na link "komentara" i kratko potpišite (dodajte kratki komentar). Mogli bismo time poslati poruku drugima, stvoriti val pozitivnosti koji æe nam poslužiti kao putokaz i ulaznica u svijet kakvog želimo živjeti.

Želja tišine

Neæu vam poželjeti sreæu, jer ljudi o sreæi razmišljaju razlièito. Umjesto toga poželjet æu vam tišinu, jer tišina je mjesto na kojem nastaje sreæa. Želio bih da vas vaše vlastite želje dovedu do tišine u dubini vaše svijesti. Na tom mjestu æete pronaæi sve što vam je potrebno da budete sretni.

Mogao bih vam poželjeti mir (da, to vam od sveg srca želim!), ali kako æete ga postiæi ako ne poznate tišinu koja se nalazi u vama? Zato vam želim susret s njom! Neka godina koja je pred nama donese tišinu u vaš život. Jer, mir prati tišinu kao jutro Sunce.

Kad bi vam moja želja mogla dati snagu da svladate sve prepreke i nedaæe koje vas oèekuju, snažno bih vam poželio upravo to! Ali, snagu vam nitko ne može dati, ako ju vi sami ne pronaðete. I ona se nalazi na tihom mjestu u vašoj duši, na mjestu kojeg uporno izbjegavate. I zato vam želim da ove godine pronaðete to mjesto. Kad to uèinite, bit æete nepobjedivi, a svaka prepreka ispred vas bit æe samo jedna nit u tkanju vašeg postignuæa.

Ne pada mi na pamet da vam poželim mnogo novaca, jer to još nikoga nije usreæilo. Umjesto toga želim vam obilje tišine, jer tišina je mjesto iz kojeg sve drugo nastaje. Cijeli je svemir stvoren iz tišine, pa kako bi onda vaše potrebe iz toga bile izostavljene? Tražite radije tišinu, tražite tihi izvor u sebi samima, a ostalo æe vam biti nadodano.

Mogao bih vam poželjeti mudrosti, jer to vam je zasigurno potrebno. Ali, ni to neæu uèiniti jer vaša mudrost dolazi iz tihog središta u vama. Nije moguæe biti mudar, a ne poznavati tu tišinu. Radije nju tražite, a vaša potraga æe sama po sebi biti znak da je mudrost pronašla vas.

Radosti i veselja ste željni? Ako posjeèete voæku, kakvu radost možete oèekivati u njenim cvjetovima i plodovima? Tišina u vama, vaše je korjenje. Želim vam da se nikad od njega ne odvojite. Želim vam živu tišinu; njegujte ju svakoga dana, pa æe i vaši plodovi pjevati pjesmu radosti.

Bilo bi lijepo poželjeti vam zdravlje, ali to je prazna želja, ako vi sami ne razumijete odakle ono dolazi. Isti korijen tišine koji hrani vaša postignuæa i donosi vam radost, hrani i održava vaše tijelo. Ne èinite sebi ono što korijen ne bi èinio granama svog drveta. Slušajte svoje tijelo jer ono vam stalno šapæe rijeèi zdravlja. Želim vam dovoljno tišine da èujete taj šapat.

I na posljetku, ona najveæa od svih želja – želja da u vašem srcu živi ljubav. Možda niste primijetili, možda sam vas zbunio, ali upravo to vam govorim cijelo vrijeme! Jer, što je ljubav ako ne naš najdublji korijen? Kako æemo ljubav nazvati bilo èijim imenom, ako ona ne seže duboko, duboko do samog izvora koji spaja sve ljude i sva živa stvorenja ovoga svijeta? Da biste voljeli, èisto, iskreno i stvarno, morate poznavati tišinu svog vlastitog srca. Iz nje, iz nesagledive dubine ljudske duše, nastaju sreæa, mir, snaga, obilje, mudrost, radost i zdravlje. Taj izvor, ta tišina, to je ljubav kojoj još nismo dali ime. Jer, zapamtite, ljubav, kao i istina, ljepota ili suosjeæanje, nemaju imena, roda, spola, rase ili nacionalnosti. Ljubav je sila koja nas najviše spaja u tišini.

Zbog toga vam iz sveg srca želim upravo to: tišinu.

A.P. Kezele


Eto... ja sam sada osjetila kako je došao trenutak kada te želje želim podijeliti s vama... dragi blogeri.... u tišini...

Pismo mojim blogo kapljicama...

22.11.2007.

Dragi moji blogeri,
u ovoj našoj zemljici šarenimo se sa svim svojim obièajima, vjerama, nacionalnostima, rasama i svim drugim razlièitostima. Naše razlièitosti su èesto razlog za svaðe. Svi imamo neke svoje rituale, neke svoje dane koje slavimo ili ih se sjeæamo. No jedini dan koji nam je svima jednako važan, ili bi nam trebao biti jednako važan (bez obzira na naše raznobojnosti) su izbori koji se održavaju u nedjelju.
To je dan kada svi zajedno imamo èast i obvezu birati svoje predstavnike koji æe voditi našu zemlju.
Jesmo li uopæe svjesni koliko je još zemalja na svijetu u kojima graðani nemaju tu moguænost?
Mislim da nismo dovoljno toga svjesni, kao što mnogi graðani nisu svjesni koliko je važno iskoristiti svoje pravo za izbor?
Èesto èujem reèenice: „Ja sam apolitièan!“, „Mene ne zanima politika!“, „Neæu izaæi na izbore, kad tako i tako ne mogu ništa promijeniti!“.
To nije istina! To su negativni stavovi koji štete cijelom društvu.
Obièno su isti ti ljudi, koji ne izlaze na izbore skloni kritikama politièara i svega što se u društvu zbiva.
To su sebièni stavovi. Zašto bilo tko od nas misli da baš sve treba odraditi netko drugi? Svi smo odgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo – svako u svom djelokrugu rada i osobnih djelovanja u društvenom životu. Najmanje što svaki èovjek može uèiniti u društvenom interesu je izlazak na izbore, tj. preuzeti djeliæ svoje odgovornosti u izboru onih koji æe upravljati zemljom.
Od ljudi koji predstavljaju vlast... a i ne samo njih... nego od ljudi koji rade u državnoj upravi èesto doživljavamo bahatost i nedodirljivost. Kao graðani èesto se osjeæamo poniženima i zaboravljenima.
Za takav osjeæaj naroda nisu krivi samo politièari i oni koji su nas ponizili, nego smo krivi i sami jer ne pružamo otpor takvim ponašanjima.
Nacija, vjera, spol, obrazovanje, društveni status nisu nešto što èine jednog èovjeka vrednijim od drugog. Mi smo svi po vrhovnom aktu ove zemlje ISTI. Blogeri, molim vas nemojte odustati od tog svog prava. Svatko se može ponositi svojim nacijom, svoju vjeru poštovati slobodno, piškiti kako mu njegov spol diktira, primati plaæu prema svojim formalnim diplomama i neformalnim znanjima, uživati u svom društvenom statusu... ali svaki graðanin ove zemlje ima GLAS koji je jednakovrijedan bilo kojem drugom glasu.
Uz to što je to pravo kojeg se nipošto ne smijemo odreæi, važno je i odluku o izboru donijeti OSOBNO.
Ne onako kako to od nas traži župnik, neki lokalni politièar, šef, muž, žena ili roditelji... nego onako i samo onako kako mi osjeæamo i mislimo. Znamo li misliti svojom glavom? Znamo li slušati svoje srce?
Nije važno što drugi ljudi misle o našoj odluci! Nitko nas o njoj nema pravo pitati, ali možemo je i javno izreæi... to je opet stvar osobnog izbora.
Kroz odgoj nas filaju mnogim negativnim uvjerenjima, koja nam ostavljaju ožiljke na duši... na našoj osobnosti, oni blokiraju našu kreativnost, tjeraju nas da usvajamo lažne identitete i obrasce ponašanja, stapamo se s okolinom i postajemo poslušni, nemisleæi graðani, podložni svojim gazdama – vjerskim i politièkim strukturama. Èudno! A oni žive od našeg rada. Zašto pristajemo biti ovce?
Blogeri, svako od nas u sebi nosi jedan potisnuti, a bogat svijet.... Bitno je u sebi potražiti te „izgubljene“ i potisnute dijelove sebe i sve ih povezati u cjelinu koja se zova JA. Koja govori: „Ja sam jednakovrijedan graðanin ove zemlje i nitko i baš nitko me ne smije ponižavati i nametati mi svoje mišljenje!“
To prihvaæanje samog sebe je èesto bolno. Jer nam mora otpasti ta lažna kukuljica koju nosimo, koja nam je nametnuta jer je tako odgovaralo roditeljima, a kasnije onima koji upravljaju našim životima.
Blogeri, odbacite kukuljuce.... pretvorite se u leptire.... jer svatko od nas to može. Zašto sanjati o letu, kad letjeti možemo svojim krilima?!!!
Osjeæam se uzbuðeno i sveæano jer živim u vrijeme kad imamo pravo izbora. Osjeæam veliku odgovornost jer moj glas je strašno važan.... možda je baš on ona kap koja æe pomoæi da u Sabor uðe neki bolji i savjesniji èovjek. Osjeæam odgovornost jer sudjelujem u odluci za sljedeæe èetiri godine naših života.... a najveæu odgovornost osjeæam jer moja djeca kreæu u život i strašno je važno kakvi æe biti ljudi koji donose zakone, kakvi æe biti ljudi koji su kroz svoj rad prisutni u školstvu, zdravstvu, pravosuðu i u svim drugim podruèjima koja su nam važna u svakodnevnom životu.
Blogeri, molim vas.... IZAÐITE NA IZBORE! Odaberite onako kako osjeæate u svom srcu i kako mislite u svojoj glavi. Ako ste baš toliko pesimistièni i mislite da su svi isti (a nisu) opet IZAÐITE NA IZBORE i prekrižite listiæ, ali iskoristite svoje pravo na njega. Tako æete onemoguæiti malverzacije i zloupotrebe, tako æete iskazati svoj protest i nezadovoljstvo, poslat æete poruku. Samo nemojte molim vas odustati.... nemojte da odluke o tome kako æemo živjeti donose ljudi preko sedam gora i preko sedam mora, nemojte da odluke o tome kako æe živjeti naša djeca donose mrtvaci iz susjednih država.
Bez obzira kakav bude rezultat izbora ja æu biti zadovoljna ako bude dobar odaziv. Jer to æe znaèiti da smo MI ODLUÈILI!
Blogeri... kapi moje drage... udružimo se u slap i pretoèimo se u bistru rijeku. Neæe nam svanuti preko noæi. Tek nas èeka puno truda i znoja.... Nakon izbora opet ne smijemo šutjeti. Moramo stalno prozivati one kojima smo dali svoj glas i podsjeæati ih ako zaborave na svoja obeæanja. Moramo SUDJELOVATI jer to je naše pravo!
Svima NAM želim mudru odluku, svima NAM želim bolje sljedeæe èetiri godine... svima NAM želim da shvatimo koliko smo kao pojedinci važni u tom slapu zvanom Hrvatska!

Slap

Teèe i teèe, teèe jedan slap;
Što u njem znaèi moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršæe u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

D. Cesariæ

Crno i crveno...

19.11.2007.

Udala sam se prilièno mlada. U prvo vrijeme živjeli smo kod muževih roditelja.
Moj svekar je bio èudak. Bio je to èovjek koji je svakako meðu najnaèitanijim ljudima koje sam u životu upoznala, bio je to èovjek zbog kojeg sam prolila puno suza, ali i puno od njega nauèila.
Od prvog dana kad sam došla u njihov dom dobila sam etiketu „crvena“ i poèelo je za mene prilièno teško razdoblje. On je bio desnièar. Prema ženi i sinu bio je prilièno bahat... rijetko je hvalio, ali volio je ukazivati na greške. Imao je jednu laganu crtu sadizma u sebi. Jednom sam oprala suðe i okrenula ga da se ocijedi, a on si je kuhao kavu... prolio mi je soc i prljavu vodu po èistim tanjurima. Jednom sam oribala umivaonik, a on je istog trena išao prati rapidografe i sve zasvinjio tintom. Obožavao mi je raditi takve smicalice.... kao da je iskušavao moje strpljenje. No na svu sreæu.... nije trajalo dugo..... i razdvojili smo se. Dan kad smo od njih odselili je za mene bio jedan od najsretnijih u životu. Viðali smo se èesto.... ali meni nije bio problem odslušati par sati filozofiranja.... bilo je važno da živimo sami. Sve je ovisilo o njegovom raspoloženju. Kad je bio loše volje znao je tako ugristi za srce, a kad je bio dobre volje prièao bi mi prièe.... objašnjavao društveno-politièka zbivanja u zemlji i svijetu... a ja bih sjedila i slušala.... oduševljeno... poput djeteta.... jer znao je jako puno... i to je znao prenijeti na lijep naèin.
Obožavao je moje klince. Nježnost i iskren osmijeh na njegovom licu viðala bih samo kad je bio u društvu s mojom djecom. Nauèio ih je voljeti prirodu, nauèio ih je razlikovati gljive, ljekovito bilje... puno im je èitao. S godinama je nekako postao blaži prema meni. Polako je blijedila potreba za provociranjem i ponižavanjem. A mene je sve vrijeme muèilo zašto je takav.... što ga je toliko ranilo u životu da ima potrebu na taj naèin komunicirati s ljudima...
Nekoliko puta me pohvalio kao ženu i majku.... u nekim teškim trenucima bio bezrezervno na mojoj strani.... i to mi je bilo veliko priznanje... jer taj èovjek je rijetko koga hvalio.
I onda se naglo razbolio i završio u bolnici. Na dan njegove smrti... bili smo mu u posjeti muž, svekrva i ja. Stajala sam sa malo sa strane.... a tada ih je zamolio da me puste k njemu.
Držala sam ga za ruku i rekla: „Drž´te se... sve æe biti dobro... samo morate vjerovati.“ A on se nasmiješio nekako nježno... s laganom dozom ironije (kojom je bio bogat) i rekao: „Neæe... gotovo je!.... gledao me ravno u oèi i rekao: „Èuvaj IH SVE... molim te!“ Stisnula sam mu ruku i gledajuæi ga u oèi iz kojih me gledala duša na odlasku... i rekla: „Hoæu... èuvat æu ih SVE!“ Bio je to naš zadnji dijalog. Te njegove rijeèi su meni veliko priznanje.... jer mi je iskazao veliko povjerenje ... sve koje je imao i volio ostavio je baš meni na èuvanje... a bila sam samo jedna „crvena“ mala koju je volio muèiti. Ta reèenica je bila i zadnje poniženje ženi i sinu.... jer oèito je da ih je smatrao nesposobnima da brinu sami za sebe. To naravno nije istina.... ali cijeli život ih je tako tretirao.
Tužna sam što je prerano otišao. Nedostaje mi. Voljela sam tog èovjeka... i još me muèi pitanje „što ga je ranilo u životu?“ No zašto pišem ovaj post?
Na ovom blogu se javlja CRNI BLOG KOMUNIZMA. Strašno me podsjeæa na mog svekra.
Ne iz dana kada je bio neprijateljski nastrojen prema meni... nego iz zadnjeg vremena koje pamtim... a to je bilo vrijeme kada smo si bili simpatièni i poštovali jedno drugo bez obzira na toliko razlièito mišljenje na mnoge teme. Ipak je onaj stameni sustav vrijednosti bio isti.
Pa želim tom blogeru ovom temom poruèiti... da èitam sve njegove teme. S puno toga se ne slaže moje srce. U njegovim tekstovima pronalazim puno toga što do sada nisam znala... znaèi uèim – hvala mu na poduci.
U blogo svijetu je pristojno ostaviti i komentar kod ljudi koji komentiraju kod nas. Ja ne volim puku formu.... i ne ostavljam komentare radi reda.... zbilja se trudim pisati ih kad sam dobre volje i s punom pažnjom... jer samo tako ova druženja imaju smisla.
Kod CRNOG BLOG KOMUNIZMA ne mogu komentirati svaku temu iz puno razloga. Kao prvo.... njegovo znanje iz povijesti je nemjerljivo veæe od mog, a tamo gdje nisam „doma“ ne dolazi u ozbir da prosipam pamet. Osjeæam u tim tekstovima puno iste one ironije i prezira... koje sam upoznala kod mog svekra. Godinama sam se trudila prešutjeti.... u želji da izbjegnem verbalni sukob i prepucavanje bilo koje vrste.... jer sve što se desilo davno prije nije vrijedno kvariti nam raspoloženje i naše odnose sada. Ovaj bloger je na ovaj blog stigao kao podrška na jednoj temi.... i strašno mi je simpatièan baš kroz svaki komentar. Sviða mi se ton njegovih komentara... to je ono što èitam na neki svoj naèin. Sviða mi se što ne štedi nikoga... ima svoje èvrste stavove i kreše bez poštede. To je dokaz da netko može misliti i razlièito od mene, ali ja ga poštujem jer je svoj, dosljedan i stoji iza svog mišljenja.... a kad èovjek malo bolje razgrne slova... pobaca sve te boje kojima smo se ogrnuli shvati da CRNI i CRVENA ipak vjeruju u puno istih stvari... samo svatko na svoj naèin.
Zato... CRNI... nemoj se ljutiti što me nema èesto na tvom blogu.... trudila sam se objasniti... a sada... evo... nisam sigurna da sam objasnila.... ali samo hoæu javno napisati da èitam svaku tvoju temu... i ukljuèit æu se svaki puta... kad to budem mogla. Simpatièan si mi.... i budi baš takav kakav jesi.

Lažni zagrljaji

17.11.2007.

Prièa o zagrljaju – Siniša Glavaševiæ


„Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospoðe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se èudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koji one moraju proæi da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam èak lijepo pozdraviti. Nauèili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažnima.

Vukovar I onda opet rat. Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošæu, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlaèili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas èini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezda zagrlili.

I ja sam sada konaèno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate rijeèi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreæe da u tom trenutku živite samo za bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji naèin da preživite susret do kojeg vam nije stalo. Mislim da æe ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, uèinite to punim srcem, cijelim biæem, jer ne znate što æe vam donijeti sljedeæi trenutak.“

I ove godine æe u Vukovaru... na Dan sjeæanja biti puno lažnih zagrljaja.... jer oni su najjeftiniji naèin da se preživi taj susret s gradom do kojeg im nije stalo... a tamo su da bi bili uslikani... da bi se umilili narodu i prikupili koji politièki bod.
I ovaj dan... koji nas podsjeæa na bol, umiranje, izdaju i nebrigu bit æe iskorišten za lažne zagrljaje. Sva sreæa da svi u sebi nosimo senzore kojima nepogrešivo razlikujemo lažne zagrljaje od onih pravih.... sva sreæa da svi nosimo sjeæanja i spoznaje koje smo dobili od sudionika krvave hrvatske prièe.

Siniša.... grlim tvoju dušu zagrljajem dubokog poštovanja... grlim tvoju dušu nježno i toplo... s velikim HVALA što si do zadnjeg trena svjedoèio Istinu, bio hrabar i bio Èovjek...

Slava svim žrtvama Vukovara.... a svima onima koji još i danas trpe nepravde želim da smognu snage izdržati ih..... i ako bar malo može pomoæi... grlim vas punim srcem i cijelim biæem... uz želju da vam sljedeæi trenutak donese samo Dobro....

Moj dom bez prave adrese...

15.11.2007.

Kad smo prije 12 godina doselili u naše malo selo na obronku kestenove šume.... to selo je imalo status sela... i jednu zavojitu ulicu, koja je i sama nosila ime sela, a svaka kuæa je imala svoj kuæni broj. Selo broji desetak... do petnaest kuæa. Kako je naša kuæa bila u izgradnji, a ja sam se prva prijavljivala.... upisali oni meni na policiji kuæni broj 22. Nakon nekog vremena dobili smo broj 24, a meni je ostao broj susjeda Vlade. Ma nema veze... tako je svejedno imam li broj u osobnoj koji nosi muž ili susjed. Uvijek se susjed šalio da ja službeno pripadam njemu jer sam prijavljena na njegovoj adresi.
I onda su mudri oci iz susjednog sela odluèili naše malo selo pripojiti sebi. Meni je to bilo malo glupo... jer kad jednom izgubiš status sela... teško ga je dobiti nazad... ali ja sam tu samo dotepenka... i baš me briga... ako se njima tako sviða – meni ne smeta. Ostao nam je status ulice... a naša adresa je bila Cvokane (izmišljeni naziv) 24.
Prošle godine u listopadu meni i majci su istekle osobne karte. Doðemo na policiju, a oni traže potvrdu kuænog broja iz katastra. Odemo na katastar i tamo saznamo da naša ulica nije više Cvokane 24, nego se sada zove Pizdarija (izmišljeni naziv) 35 i. Svih desetak kuæa u ulici nose broj 35, ali svatko je dobio svoje slovo, kao da živimo u nekom velikom europskom gradu pa nas moraju tako oznaèiti. S tom potvrdom izvadimo majka i ja osobne karte na novu adresu. Kad su ljudi iz sela saznali da su nam promijenili naziv ulice napisali su žalbu. U meðuvremenu je moj stariji sin dobio osobnu kartu na adresu Pizdarija 35 i. No nakon par mjeseci treba putovnicu jer putuje na maturalac... eeeee... tada su nastali pravi problemi. U katastru više ne izdaju potvrdu jer ni sami ne znaju kako se naša ulica zove... i ne znaju kako riješiti problem. Navodno je neki zaigrani službenik promijenio adresu, a kad je pristigla žalba ljudi iz sela sve se zakompliciralo. Pišu neko èudno pismo kojem su se na policiji smijali, ali moj stariji sin na temelju tog pisma dobije putovnicu na staru adresu Cvokane 24, par mjeseci iza toga muž vadi osobnu i dobije staru adresu Cvokane 24.
Ove jeseni došlo vrijeme da mlaðem sinu izvadimo osobnu i putovnicu. Krenuo muž podnijeti zahtjeve za njega... ali vratio se zelen.... jer na policiji protestiraju što smo tako šareno prijavljeni.... i kaže... nema on više snage... neka idem ja.
I uzmem ja lijepo godišnji odmor.... klinca „za ruku“... i na policiju. Pogleda ona u terminal i kaže: „Ufff.... sjeæam se da je vaš muž dolazio... tu imamo mali problem.“ Kažem ja: „NemaMO problem, nego IMAM problem koji nisam prouzroèila sama.... a moja obitelj mora živjeti i imati dokumente... moja djeca moraju putovati na eksksurzije i moraju imati osobne iskaznice... ako ih nemaju plaæat æemo kazne... Mi se trudimo živjeti po propisima, a vi nas u tome onemoguæavate.“ Kaže ona: „Oni na katastru nisu normalni... ono njihovo pismo je smiješno.“ Kažem ja: „Ma vi i oni ste meni isto... vi predstavljate Državu... a ja sam samo jedna mala graðanka ove zemlje i trebam dokumente za svog sina.“ I skužila žena da ja nemam namjeru otiæi... zaprimila mi dokumente. Mlaði sin sada ima i putovnicu i osobnu na novu adresu Pizdarija 35 i. Doðemo danas po putovnicu... stoji klinac... za dvije glave viši od mene pored mene... a pita mene službenica: „Gdje je otac djeteta?“ Ja razrogaèila oèi.... i veæ se smijem onako potiho... i odgovaram: „Pa doma je.“ Pita ona: „Jeste li rastavljeni?“ Kažem ja: „Nismo.“ Pita ona: „Mislite li se rastati?“ Eee... sad se ja veæ glasno smijem i odgovaram: „Danas neee... ali što buduænost nosi zbilja ne znam... ne znam do kada vrijedi ovo obeæanje koje glasno izgovorim na policiji.“ Tada se nasmije i ona i kaže: „Mislila sam pitati da li ste u postupku rastave?“ Kad sam negativno odgovorila konaèno mi je pružila taj tako teško ishodovan plavi dokument. Uffff.... dobro je.... sad svi imamo neke papire..... a situacija je ovakva: Svi živimo u istoj kuæi. U dokumentima muž živi na jednoj adresi, a majka i ja na drugoj adresi, mlaði sin živi sa mnom, a stariji u osobnoj živi s ocem, a kad putuje onda živi sa mnom. Eh daaa.... na vozaèkoj mi još uvijek piše stara susjedova adresa.
Svi dokumenti (osim vozaèkih) su nam novi. Uredno Državi plaæamo sve takse i pristojbe... ali država se oèito ne snalazi najbolje u svojim radnim zadacima.... i ne zna razriješiti zavrzlame u koje ju dovode njeni nesavjesni i površni službenici. Nama je tako svejedno kako æe nam se zvati ulica, ali voljeli bi znati svoju adresu. To što mi graðani... ni krivi ni dužni imamo problema veæ godinu dana.... što plaæamo za dokumente, za koje ni sada nismo sigurni je su li ispravni (neki jesu, a neki nisu) – nema veze.... glavno da je ostavljen privid da sve funkcionira. Funkcionira li doista... i do kada to tako može iæi?

Tko je izmanipuliran?

12.11.2007.

Na jednom blogu otvorena je tema u kojoj se podržava privoðenje Hrvoja Žužiæa u lancima i u kojoj autor smatra one koji ne misle tako izmanipuliranim od medija. Kroz komentare blogeri su uglavnom podržali takav naèin privoðenja, èak proglasili novinare licemjernima jer smatraju da su imali razlièit pristup kad se desila teška nesreæa i sada kada je poèelo suðenje.
Osobno smatram da se radi o dvije razlièite stvari i da su novinari u ovom sluèaju.... i na poèetku... i sada, odlièno odradili svoj posao. Na žalost, živimo u državi gdje pravosuðe ne funkcionira baš kako bi trebalo. Svi mi znamo neke prièe gdje su zataškane nepravde... i novinari su u ovom sluèaju privukli pažnju javnosti i onemoguæili zataškavanje sluèaja. Žalosno je da živimo u zemlji gdje novinari moraju ukazivati na neprade i podsjeæati da bi se trebali provoditi propisi, no kad nemamo bolje moramo se i tome veseliti. Bio je to vid borbe za pravnu državu.
Mediji su negativno reagirali na naèin privoðenja – opet s pravom.
Na spomenutom blogu napisala sam:
„Ne radi se tu o suosjeæanju sa Žužiæem, nego se radi o tome da li želimo živjeti u zemlji u kojoj se prireðuju ovakve predstave?
U sluèaju Žužiæ podbacili su roditelji i društvo.... a sada se razjarena masa stišava ovakvim predstavama. Mogli su ga baciti lavovima.... pa bi sasvim sigurno bilo onih koji bi oduševljeno klicali i naslaðivali se.
U ureðenoj državi dobro se zna svaki korak u postupku i na koji se naèin provodi. U ovom sluèaju naopako ide od samog poèetka... pa se tako i nastavlja. Greške se ne ispravljaju èinjenjem novih grešaka. Naprosto se treba pridržavati propisa.... uvijek... i kad to masa oèekuje, kao i onda kada nema pojma o èemu se radi.
Za pravnu državu se treba boriti svakodnevno, ali ne lancima i osvetama.
Žužiæ treba odgovarati za strahotu koju je uèinio. Osobno mislim da bi vezano uz taj sluèaj trebali odgovarati još neki ljudi... svi oni koji su svojim èinjenjima ili neèinjenjima omoguæili da se tako nešto može uopæe dogoditi, ali ova priredba podsjeæa na Taliènog Toma i braæu Dalton koji su uvijek nosili kugle oko gležnjeva.... i ja sam zgranuta i ogorèena što to imam prilike gledati u svojoj zemlji. „
Danas sam malo razmišljala o reakcijama ljudi.... i pokušala razumijeti zašto razmišljamo razlièito.
Osobno sam bila jako tužna i ljuta kad se desila nesreæa. Sa strepnjom sam oèekivala korake koje æe nadležni poduzeti. Uostalom.... imali smo i temu o tome.
Svi smo bili zgranuti bahatošæu mladog èovjeka koju je pokazao na cesti, a i nakon strašne nesreæe. Ni u jednom trenutku nisam osjeæala mržnju prema njemu – nego veliko žaljenje.
Radi se o mladom èovjeku bez duše.... ili zakržljale duše. Da bi se to dogodilo, tome je morala prethoditi neèija nebriga. Za zakržljale duše kod mladih ljudi moraju postojati razlozi.
On je punoljetan i mora odgovarati za svoje postupke. On je žrtva nebrige roditelja i društva.
Oèekujem za njega najstrožu kaznu, u okviru propisa... ali mi je i žao što uopæe u ovom društvu imamo mladež bez duše.
Što znaèi kazna? U bukavnom prijevodu ona bi bila „osveta“ društva zbog poèinjenog zla. No nikada ništa ne smijemo èitati bukvalno pa je kazna ipak i mjera upozorenja svim ostalima. Kazne koje se izrièu pojedincima imaju daleko širi spektar djelovanja od onoga što on odsluži.
No... èitajuæi komentare.... shvatila sam da ljudi žele krv. I pitala sam se zašto je to tako?
Bilo bi normalno da želimo ureðenu državu... koja æe pod hitno poèeti razmišljati o problemima koje imamo. Državu koja æe educirati mlade, a ako se i dese ovakve strahote, koja æe osigurati pravedno suðenje i izreæi pravednu presudu, te na taj naèin opet poslati poruku unesreæenima i narodu u cjelosti.
Narod od svoje države, kroz pravosuðe oèekuje zaštitu, sigurnost... za sebe i svoju djecu... za svoje bližnje. Kako sam veæ gore spomenula... svi smo svjedoci da kod nas pravosuðe baš ne funkcionira onako kako bi to trebalo u ureðenom društvu i tada nam stasa generacija koja ne vjeruje državi, koja se nema volje boriti za pravnu državu – nego želi krv, osvetu, lance, linè.
Zakljuèila sam da nemamo mi problem samo pojedinih mladih ljudi kojima su zakržljale duše, nego imamo puno širi problem.... pretvaramo se u masu koja ne vjeruje u red... koja ne priziva pravila i jednake kriterije... nego je i sama spremna kršiti pravila. A zašto i ne bi? Kad je od svoje države nauèila da je to moguæe.
Veæina ljudi u ovoj zemlji su kršæani. Ovo što osjeæam u narodu... tu potrebu za osvetom i nepoštivanjem reda je u suprotnosti sa kršæanskim naukom.
Blogeri, zanima me podržavate li vi privoðenje u lancima?
Koliko vjerujete pravosuðu?
I vjerujete li da ima nade i dovoljno mudrih ljudi da ovu državu urede na zadovoljstvo i sigurnost sviju nas?

Mom malom prijatelju...

09.11.2007.

Za vrijeme prošlog rata jedan je mladi braèni par odluèio odbaciti vjeru svojih djedova i prigrliti novu. Oni žive u jednom malom selu. Njihova odluka ranila je roditelje, potakla okolinu na traèeve, osudu... na ružna i nedopustiva ponašanja. Sin se sukobio s ocem i ostao èvrst i uporan u ostvarivanju prava na vlastiti izbor. U meðuvremenu se rodilo èetvero djeèice. Obitelj je živjela strogo po pravilima svoje nove vjere.
Iz dubine svog srca branila sam pred svima njihovo pravo na izbor. Jedino što me uvijek boljelo bilo je prestrogo odrastanje njihove djece... jer njihovi sinovi su najbolji prijatelji mojih sinova. Oni nisu slavili svoje roðendane... niti su smjeli doæi na roðendanske proslave moje djece. Nisu smjeli sudjelovati u školskim priredbama i svemu ostalom što je znaèilo zabavu u odrastanju seoske djece. No to nije smetalo èetvorici djeèaka da se druže i vole najviše na svijetu.
Sjeæam se.... davno... dok su išli u drugi razred osnovne škole... došla sam pred školu i ostala zgranuta situacijom koju sam zatekla. Pred školom mali J. je stajao u sred kruga, a djeca su stajala oko njega... držali su se za ruke i pjevali glasno božiæne pjesme... smijali su se i pjevali tekstove... kao da se radi o koraènicama, a ne religioznim pjesmama. On je stajao u sred kruga i plakao. Okolo je bilo nekoliko mama... koje su se slatko smijale i uživale u „priredbi“. Uletila sam u krug, uhvatila J. za ruku i stavila ga u auto... a tada sam se vratila i ženama-majkama-vjernicama koje su zbunjene stajala rekla što mislim o njihovom ponašanju i podršci koju su pružile svojoj djeci u ovom vjerskom zlostavljanju. Ta djeca proživjela su kroz školovanje puno nepravdi. I sve zbog izbora svojih roditelja. Nijednu nepravdu, za koju sam znala nisam prešutjela....
Vrijeme je prolazilo.... klinci su stasali i postali prekrasni mladi ljudi – srednjoškolci. Ta dvojica djeèaka su najpristojnija djeca u selu... i uvijek mi je bilo drago što se moji sinovi druže s njima. No došlo je vrijeme puberteta... a mali J. ima vrlo izraženu osobnost i potrebu za iskazivanjem svog mišljenja i prava na izbor (pretpostavljam da je to nasljedio od oca). Svakog jutra sam ga vozila sa svojim sinom u školu... i uživala razgovarajuæi s njima. Svakodnevno je taj deèko dolazio u naš dom. Igrali su igrice na kompu, igrali društvene igre, nogomet, zajedno brali gljive ili išli na kavu. Njihov naèin zabave je bio tako zdrav.... da sam ja šutke uživala gledati ih kako rastu i kako su normalni.
I prošlog tjedna nazvala me njegova mama. Pita žena... što ja o njemu mislim i kako se ponaša kad doðe kod nas. Iskreno joj kažem da se ponaša jako lijepo i da o njemu mislim sve najbolje. Žali se ona da odgovara, pravi se pametan i da joj se èini da se s njim dešavaju strašne stvari.... i kaže kako je rekao da æe se ubiti budu li ga toliko „stiskali“. Neæu vam sada pisati o „stiskanjima“.... ali vidjela sam èak i plave posljedice tih „stiskanja“ oko oka malog J. jednog jutra kad sam ga vozila u školu. Smirujem je ja i objašnjavam da je prèevitost u toj dobi prouzrokovana hormonima i da su svi isti... da to nije ništa neprirodno i loše. No nisam ja uspjela previše prièati.... izgovorila je ona stvari koje su me uznemirile.... bilo je tu fanatiènih izjava.... Sljedeæeg dana upustila sam se sa svojim klincem i J. u dijalog o svim tim problemima. I opet sam došla do zakljuèka da je mali normalan do bola... da ima problema u obitelji jer želi biti svoj... jer ne želi više živjeti u prestrogim okovima koje nameæe stroga vjera.
Juèer sam otišla do škole... na informacije... provjeriti da li je s mojim gusarima sve pod kontrolom ili se dešava nešto èudno. Kad sam ustanovila da je sve pod kontrolom.... otišla sam do nje na posao... kako bih joj rekla da je sve O.K. (obeæala sam joj da æu je obavijestiti o svemu kad malo prouèim situaciju). No ona mi kaže da je ona problem riješila. Pitam ja... kako riješila? Zatvorili su sina na psihijatriju. Rekli su tamo da je rekao kako æe se ubiti... pa su ga ovi morali zadržati. I kaže na sve to: „Ja sam sada mirna – on je na sigurnom.“ Odjurila sam doma ko luda.... Plakala sinoæ satima.... plaèem danas ko tuljan... od bespomoænosti.
J. se javio sa strašnim porukama u kojima objašnjava mom sinu da su ga zatvorili. I tada su poruke naglo prestale.
To dijete nije djelovalo kao dijete sklono samoubojstvu. To dijete je nosilo bunt u sebi i samo je htio sam odabrati... htio je biti poput ostale djece.
Sinoæ gledam svoje gusare kako spavaju... i razmišljam... postoji li ijedno mjesto na ovom svijetu na kojem je dijete sigurnije no u vlastitom domu... s vlastitim roditeljima?
Kako može biti sigurnije mjesto meðu pravim delikventima (on to nikada nije bio), kako može biti sigurnije mjesto gdje æe glumiti zamorca?
Ne smijem otiæi do njega... a osjeæam potrebu. Nemam se pravo miješati. Ni nemam se potrebu miješati u tuðe živote..... ali to dijete je zatvoreno na mjesto gdje ne pripada.... to dijete na taj naèin dobiva nove udarce koji ga slamaju. Stalno ga zamišljam što tamo radi, što mu rade.... kakve æe to posljedice ostaviti..... razmišljam i cvilim. Rado bih otišla tamo.... zagrlila ga.... opet stavila u auto... kao nekada i odvela iz kruga koji ga je zatvorio. Ne mogu.... nemam to pravo..... Ali imam mu pravo posvetiti temu i isprièati njegovu tužnu prièu cijelom svijetu.
Imam pravo pitati nebo što se to dešava s fanatiènim vjernicima (bez obzira kojoj religiji pripadali) da imaju potrebu zlostavljati bilo koga, pa èak i vlastitu djecu. S kojim pravom se netko bori za svoje PRAVO NA VLASTITI IZBOR, a to isto pravo uskraæuje svima drugima?
Zašto uvijek ljudi misle da su jedino njihovi izbori ispravni i jedini pravi? Naši izbori su ispravni samo za nas... jer mi smo ih odabrali.... ali moramo poštovati pravo drugih na njihov izbor. To pravo moramo priznati èak i neprijateljima, a kamoli ne onima koje volimo najviše na svijetu – svojoj roðenoj djeci.
Vrijeme æe pokazati da li sam ja samo naivka koja nije razumijela na koji naèin se štiti i „u red“ dovodi jedno dijete... ili su moja zabrinutost i suze ipak opravdani.
Ostaje mi nada da se tamo oko njega nalaze struène osobe koje æe znati prepoznati i procijeniti o èemu se radi.

J. ti ne možeš proèitati ova moja slova. Možda æeš jednoga dana moæi. Ja se nadam da æe moje misli o tebi... razumijevanje i vjerovanje u tebe ovih dana doæi na neki tajanstveni naèin do tebe i èarobnim zvjezdicama – èarolijom podariti ti snagu i hrabrost da izdržiš sve što ti se dešava... i da te sve to neæe gurnuti na dno... nego æe te ojaèati i uèiniti još boljim djeèakom.
Nisi sam! Tvoj prijatelj i ja smo uz tebe... i nadam se da æemo se uskoro opet vidjeti... i putovati zajedno u školu. Drž´se sinko!

Noæne more...

06.11.2007.

Teško je biti budan zadnjih dana. U rano jutro... još onako snena ukljuèujem radio.... i slušam o izborima. Prebacim na CD... ali mi se uz cestu kese face s plakata... Doðem na posao...prièamo o politici. Vratim se doma, s TV ekrana opet slušam politièare. Doðem na net... i opet politika.
I konaèno doðe vrijeme za spavanje. Prije no što zaspim okrenem pogled k nebu i kažem: „Hajde sada.... podari mi jedan lijepi erotski san... da odmorim malo od politike.“ Ali ne!
Sanjala sam noæas èudesa....

„Osvanuo je lijep zimski dan. Prva sjednica Sabora. Novoizbarani zastupnici polako dolaze na posao. U velikom predvorju èekaju ih lijepe djevojke u narodnim nošnjama (iz svih krajeva domovine) i dijele im materijale za prvu sjednicu. Zastupnici ponosno ulaze u Sabornicu i zauzimaju svoja mjesta.
Na mjestu predsjedavajuæeg sjedi Br.1 iz Alan Forda, okružen ostalim likovima iz istoimenog stripa.
Zastupnici žamore, preprièavaju jedni drugima kako im je pao kamen sa srca... konaèno je prošla neizvjesnost.
Br.1 mazne štapom po govornici i zagalami:

"- Dostaaaaaaaaaaaaaaaaa! Nije vam bila dovoljna predizborna kampanja... nabili ste kondiciju pa sad i tu mislite prosipati pamet?!!!! Sad æete vi slušati mene!!!!!

U ovom sazivu igramo po novim pravilima koja æu vam sada proèitati:

1. Nakon ove sjednice javite se saborskom krojaèu da vam uzme mjere. Na poslu æete nositi radnu odjeæu, tj. kute. Sve kute æe biti iste boje, istog kroja, samo æe žene imati roze, a muškarci svjetlo plave gumbiæe (botuniæe), radi lakšeg raspoznavanja.
Kod krojaèa æe vas doèekati i šuster radi uzimana mjere. Svi æete dobiti ortopedske
cipele po mjeri, koje æe vam olakšati terenski rad. Matija Vujica je dizajnirala posebna
pokrivala za glavu. Muškarci æe nositi šilterice u stranaèkoj boji, a žene marame u istoj
toj boji. Ova mjera služi da bi se sprijeèilo samoèupanje i meðusobno èupanje zastupnika, te da bi vas novinari lakše raspoznavali... po stranaèkim bojama.
2. Strogo je zabranjeno unositi nakit, ukosnice, mobitele, ruène satove i sliène osobne stvari u sabornicu. Njih možete ostaviti u sefovima u predvorju.
3. Strogo je zabranjeno dolaziti na posao sa šminkom na licu. Biraèi imaju pravo vidjeti vaša prava lica i pratiti promjene na vašoj koži.
4. Nema kašnjenja na posao! Tko zakasni deset minuta ne može uæi u sabornicu, a njegovo ime bit æe objavljeno u svim medijima i bit æe mu oduzeto 50% plaæe.
5. Nakon što sjednete na svoja radna mjesta vrata se zatvaraju, a èuva ih Gloðan. Nema
samovoljnih izlazaka. Ako se nekom piški ili nedaj bože nešto više mora podiæi ruku i pristojno zamoliti izlazak. Na WC æe ga ili ju pratiti zaštitar. Ako odlasci na WC budu preèesti takvi saborski zastupnici dobit æe pelene.
6. Pauza traje 30 minuta. Svakodnevno æe vam biti ponuðeno jedno toplo jelo. Bit æe to uglavnom èušpajzi od hrvatskog povræa. Meso jedite doma. Do saborskog restorana morate iæi tiho, dva po dva u koloni, držat se za ruke.... a na isti naèin je zamišljen i povratak na radna mjesta.
7. Ako se nekoga uhvati da spava na poslu... do kraja sjednice kleèat æe na kukuruzu u kutu i bit æe mu oduzeto 70% od plaæe.
8. Prije svake sjednice svirat æe se himna, slijedi zajednièka zahvala narodu što vas je izabrao i podario svoje povjerenje.
9. Na posao dolazite biciklima, romobilima ili javnim prijevozom – iz ekoloških i moralnih razloga.
10. Nakon zahvale slijedi ispovjed u kojoj priznajete sve svoje greške, a za to odreðeno povjerenstvo odreðuje materijalnu kaznu koju uplaæujete u proraèun.

... A sadaaa, hrpo nesposobnjakoviæa, laktaroša i ljenèina da li ima tko šta protiv?!!!!" ... pita Br. 1.

Budim se sva u znoju, širom otvoram oèi i tražim pogledom one koji su me došli hapsiti... Osjeæam zbunjenost i strah zbog drskosti Broja 1. i onda skužim da je to bio samo san....

Blogeri... imate li vi sliènih snova?
Sanjajmo zajedno....
Kad nas veæ zlostavljaju raznim ponašanjima u ovoj kampanji... dajmo si i mi oduška smišljajuæi nova pravila – bar za igru...

Mihael Budroviæ briše komentare blogera

04.11.2007.

Lutam veèeras naslovnicom bloga.hr i u prostoru predviðenom za izbore naiðem na zanimljiv tekst blogera Mihaela Budroviæa. Tekst je objavio pod naslovom: „Dvojac bez kormilara tone sve dublje i dublje“.
Iz teksta je oèito da se radi o èovjeku koji ne voli ljevicu. Ne želim se upuštati u komentiranje tog teksta, jer njegovo je pravo misliti kako misli o jednoj politièkoj opciji i konkretnim politièarima. Meni je u njegovom tekstu zasmetala reèenica kojom je završio temu, a koja glasi:

„Zato, govorim svim hrvatskim graðanima, nemojte dati svoj glas dvojcu bez kormilara koji tone i siguran sam, ubrzo æe potonut, i udarit od samo dno hrvatske politièke scene…“
Mihael Budroviæ

Moj komentar se odnosio na tu reèenicu. Napisala sam mu:

Baš æu njima dati svoj glas. Mogu razumijeti tu negativnu energiju koja isijava iz tvog teksta jer isto to osjeæam kada gledam ili slušam HDZ-ove kandidate. No razlika izmeðu tebe i mene je u tome što ja nemam potrebu HDZ-ove biraèe nagovarati da ne glasaju za njih. To je ponižavanje ljudi koji èitaju. Ne bi li to trebala biti stvar osobnog izbora? Nije mi jasno temeljem èega se osjeæaš pozvanim ljudima objašnjavati za koga bi trebali ili ne bi trebali glasati? Ili je to možda zbog toga što je pokojni predsjednik HDZ-a narod nazivao stokom sitnog zuba – pa ih i ti doživljavaš tako i osjeæaš im potrebu objasniti za koga valja ili ne valja glasati?

U mom komentaru nema vrijeðanja? Iskreno sam iznijela svoje mišljenje i postavila pitanje.
Gospodin Mihael Budroviæ je obrisao moj komentar.
I time dokazao da sam bila u pravu. Bahatost, nadmenost i ponižavanje su mu naèin ponašanja.
I baš takva osoba se osjeæa pozvanom dijeliti savjete hrvatskim graðanima kako trebaju odluèiti. Kao da su hrvatski graðani maloumni. Sramota!!!!
Veæ dugo komentiram na blogovima SDP-ovih politièara. Znala sam im napisati i ono što im nije išlo u prilog, ali nikada i baš nikada me nisu obrisali! Naprotiv, oni su na sva moja pitanja odgovorili. Time meni i svima nama pokazuju da im je važno što graðani misle.
Dragi blogeri, ja ovaj tekst nisam napisala da bih ikoga nagovorila da glasa za politièku opciju koju ja biram. Ovaj tekst sam napisala jer sam uvrijeðena zbog brisanja.... i kad ne mogu komentar ostaviti kod gospodina Budroviæa, mogu ga ostaviti na svom blogu.
Tko zna?!!!! Možda i ne mogu..... No neka tema stoji... pa da vidimo.... koliko je sloboda mišljenja prisutna u ovo sivo predizborno vrijeme.

Cvilidreta

03.11.2007.

U jednom od prethodnih postova spomenula sam Cvilidretu. Mališa se zainteresirao za prièu.... želi napisati pjesmu.
Nije zaslužio moje prièanje.... jer još nije napisao pjesmu o Snjeguljici. Ali eto.... nemam ga srca odbiti.... pa se sad svi lijepo umirite.... jer prièa poèinje....


U davna vremena, u jednom malom selu živio siromašni mlinar. Teško je živio sa svojom obitetlji. Navjeæa radost u životu bila mu je njegova lijepa kæi.
Mlinar je bio dobar èovjek, ali imao je jedno manu. Bio je jako hvalisav i volio je pretjerivati. Najviše se volio hvaliti svojom kæeri.
Našavši se pred kraljem reèe kako je ona vješta koliko i lijepa, pa tako od slame zna presti zlato.
Lakomi kralj pozove djevojku u dvorac, a kad je došla odvede je u prostoriju punu slame, dade joj kolovrat i preslicu i pod prijetnjom smræu naredi da do jutra svu slamu isprede u zlato.
Ostavši sama u zakljuèanoj prostoriji, djevojka brizne u plaè, jer nije znala presti slamu u zlato. Uto se otvore vrata i uðe patuljak (ili vilenjak) koji je upita zašto plaèe. Kad mu je rekla, èovjeèuljak je upita što æe mu dati ako umjesto nje on isprede slamu u zlato. Mlinareva kæer mu ponudi svoju ogrilicu. Patuljak prihvati ponudu i do jutra svu slamu isprede u kalemove zlata.
Kad je vidio sve to zlato, kralj je bio zadovoljan, ali ne posve zadovoljan. Zakljuèa djevojku u veæu prostoriju s više slame nego u prethodnoj i naredi joj da je isprede u zlato uz istu prijetnju. Opet se pojavi patuljak, upita uplakanu djevojku što æe mu sada dati ako i ovu slamu isprede u zlato. Ona mu ponudi prsten i slama je do jutra bila preraðena u zlato.
Videæi toliko zlato kralj pomisli kako bogatiju ženu od nje, premda je mlinareva kæi, neæe naæi, pa je zakljuèa u još veæu prostoriju s još više slame, no ovoga puta uz obeæanje da æe mu postati ženom ako je uspije pretvoriti u zlato.
Kad je djevojka ostala sama, doðe patuljak po treæi put, no ona mu više nije imala što ponuditi da plati preradu slame u zlato. Patuljak joj predloži da mu, kad postane kraljicom, dade svoje prvoroðeno dijete. Djevojka pristane, patuljak obavi posao, kralj održi obeæanje i mlinareva kæi postane kraljicom.
Kad je rodila dijete, kraljica nije mislila na obeæanje što ga je dala patuljku, ali jednog dana on bane pred nju i zatraži izvršenje ugovora. Ona mu ponudi blago umjesto djeteta, no patuljak ostane pri zahtjevu da ispuni obeæanje. Ganut njenim plaèem i kuknjavom, patuljak se sažali i obeæa da æe joj ostaviti dijete ako u tri naredna dana otkrije njegovo ime.
Kraljica je izgovarala i najèudnija i najrjeða imena, ali patuljkovo ime nije uspjela pogoditi. Treæega joj je dana jedan sluga rekao kako je duboko u šumi vidio smiješnog èovjeèuljka kako pleše i èuo ga da pjevuši pjesmicu u kojoj sebe naziva Cvilidretom.
Kad je patuljak došao i upitao je zna li mu ime, kraljica se s njim prvo poigrala navodeæi kriva imena, a zatim je izgovorila pravo. Patuljak se na to silno razbjesni i i odjaši na kuhaèi u nepoznato.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)