Za vrijeme prošlog rata jedan je mladi bračni par odlučio odbaciti vjeru svojih djedova i prigrliti novu. Oni žive u jednom malom selu. Njihova odluka ranila je roditelje, potakla okolinu na tračeve, osudu... na ružna i nedopustiva ponašanja. Sin se sukobio s ocem i ostao čvrst i uporan u ostvarivanju prava na vlastiti izbor. U međuvremenu se rodilo četvero dječice. Obitelj je živjela strogo po pravilima svoje nove vjere.
Iz dubine svog srca branila sam pred svima njihovo pravo na izbor. Jedino što me uvijek boljelo bilo je prestrogo odrastanje njihove djece... jer njihovi sinovi su najbolji prijatelji mojih sinova. Oni nisu slavili svoje rođendane... niti su smjeli doći na rođendanske proslave moje djece. Nisu smjeli sudjelovati u školskim priredbama i svemu ostalom što je značilo zabavu u odrastanju seoske djece. No to nije smetalo četvorici dječaka da se druže i vole najviše na svijetu.
Sjećam se.... davno... dok su išli u drugi razred osnovne škole... došla sam pred školu i ostala zgranuta situacijom koju sam zatekla. Pred školom mali J. je stajao u sred kruga, a djeca su stajala oko njega... držali su se za ruke i pjevali glasno božićne pjesme... smijali su se i pjevali tekstove... kao da se radi o koračnicama, a ne religioznim pjesmama. On je stajao u sred kruga i plakao. Okolo je bilo nekoliko mama... koje su se slatko smijale i uživale u „priredbi“. Uletila sam u krug, uhvatila J. za ruku i stavila ga u auto... a tada sam se vratila i ženama-majkama-vjernicama koje su zbunjene stajala rekla što mislim o njihovom ponašanju i podršci koju su pružile svojoj djeci u ovom vjerskom zlostavljanju. Ta djeca proživjela su kroz školovanje puno nepravdi. I sve zbog izbora svojih roditelja. Nijednu nepravdu, za koju sam znala nisam prešutjela....
Vrijeme je prolazilo.... klinci su stasali i postali prekrasni mladi ljudi – srednjoškolci. Ta dvojica dječaka su najpristojnija djeca u selu... i uvijek mi je bilo drago što se moji sinovi druže s njima. No došlo je vrijeme puberteta... a mali J. ima vrlo izraženu osobnost i potrebu za iskazivanjem svog mišljenja i prava na izbor (pretpostavljam da je to nasljedio od oca). Svakog jutra sam ga vozila sa svojim sinom u školu... i uživala razgovarajući s njima. Svakodnevno je taj dečko dolazio u naš dom. Igrali su igrice na kompu, igrali društvene igre, nogomet, zajedno brali gljive ili išli na kavu. Njihov način zabave je bio tako zdrav.... da sam ja šutke uživala gledati ih kako rastu i kako su normalni.
I prošlog tjedna nazvala me njegova mama. Pita žena... što ja o njemu mislim i kako se ponaša kad dođe kod nas. Iskreno joj kažem da se ponaša jako lijepo i da o njemu mislim sve najbolje. Žali se ona da odgovara, pravi se pametan i da joj se čini da se s njim dešavaju strašne stvari.... i kaže kako je rekao da će se ubiti budu li ga toliko „stiskali“. Neću vam sada pisati o „stiskanjima“.... ali vidjela sam čak i plave posljedice tih „stiskanja“ oko oka malog J. jednog jutra kad sam ga vozila u školu. Smirujem je ja i objašnjavam da je prčevitost u toj dobi prouzrokovana hormonima i da su svi isti... da to nije ništa neprirodno i loše. No nisam ja uspjela previše pričati.... izgovorila je ona stvari koje su me uznemirile.... bilo je tu fanatičnih izjava.... Sljedećeg dana upustila sam se sa svojim klincem i J. u dijalog o svim tim problemima. I opet sam došla do zaključka da je mali normalan do bola... da ima problema u obitelji jer želi biti svoj... jer ne želi više živjeti u prestrogim okovima koje nameće stroga vjera.
Jučer sam otišla do škole... na informacije... provjeriti da li je s mojim gusarima sve pod kontrolom ili se dešava nešto čudno. Kad sam ustanovila da je sve pod kontrolom.... otišla sam do nje na posao... kako bih joj rekla da je sve O.K. (obećala sam joj da ću je obavijestiti o svemu kad malo proučim situaciju). No ona mi kaže da je ona problem riješila. Pitam ja... kako riješila? Zatvorili su sina na psihijatriju. Rekli su tamo da je rekao kako će se ubiti... pa su ga ovi morali zadržati. I kaže na sve to: „Ja sam sada mirna – on je na sigurnom.“ Odjurila sam doma ko luda.... Plakala sinoć satima.... plačem danas ko tuljan... od bespomoćnosti.
J. se javio sa strašnim porukama u kojima objašnjava mom sinu da su ga zatvorili. I tada su poruke naglo prestale.
To dijete nije djelovalo kao dijete sklono samoubojstvu. To dijete je nosilo bunt u sebi i samo je htio sam odabrati... htio je biti poput ostale djece.
Sinoć gledam svoje gusare kako spavaju... i razmišljam... postoji li ijedno mjesto na ovom svijetu na kojem je dijete sigurnije no u vlastitom domu... s vlastitim roditeljima?
Kako može biti sigurnije mjesto među pravim delikventima (on to nikada nije bio), kako može biti sigurnije mjesto gdje će glumiti zamorca?
Ne smijem otići do njega... a osjećam potrebu. Nemam se pravo miješati. Ni nemam se potrebu miješati u tuđe živote..... ali to dijete je zatvoreno na mjesto gdje ne pripada.... to dijete na taj način dobiva nove udarce koji ga slamaju. Stalno ga zamišljam što tamo radi, što mu rade.... kakve će to posljedice ostaviti..... razmišljam i cvilim. Rado bih otišla tamo.... zagrlila ga.... opet stavila u auto... kao nekada i odvela iz kruga koji ga je zatvorio. Ne mogu.... nemam to pravo..... Ali imam mu pravo posvetiti temu i ispričati njegovu tužnu priču cijelom svijetu.
Imam pravo pitati nebo što se to dešava s fanatičnim vjernicima (bez obzira kojoj religiji pripadali) da imaju potrebu zlostavljati bilo koga, pa čak i vlastitu djecu. S kojim pravom se netko bori za svoje PRAVO NA VLASTITI IZBOR, a to isto pravo uskraćuje svima drugima?
Zašto uvijek ljudi misle da su jedino njihovi izbori ispravni i jedini pravi? Naši izbori su ispravni samo za nas... jer mi smo ih odabrali.... ali moramo poštovati pravo drugih na njihov izbor. To pravo moramo priznati čak i neprijateljima, a kamoli ne onima koje volimo najviše na svijetu – svojoj rođenoj djeci.
Vrijeme će pokazati da li sam ja samo naivka koja nije razumijela na koji način se štiti i „u red“ dovodi jedno dijete... ili su moja zabrinutost i suze ipak opravdani.
Ostaje mi nada da se tamo oko njega nalaze stručne osobe koje će znati prepoznati i procijeniti o čemu se radi.
J. ti ne možeš pročitati ova moja slova. Možda ćeš jednoga dana moći. Ja se nadam da će moje misli o tebi... razumijevanje i vjerovanje u tebe ovih dana doći na neki tajanstveni način do tebe i čarobnim zvjezdicama – čarolijom podariti ti snagu i hrabrost da izdržiš sve što ti se dešava... i da te sve to neće gurnuti na dno... nego će te ojačati i učiniti još boljim dječakom.
Nisi sam! Tvoj prijatelj i ja smo uz tebe... i nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti... i putovati zajedno u školu. Drž´se sinko!
Post je objavljen 09.11.2007. u 00:25 sati.