Dragi moji blogeri,
u ovoj našoj zemljici šarenimo se sa svim svojim običajima, vjerama, nacionalnostima, rasama i svim drugim različitostima. Naše različitosti su često razlog za svađe. Svi imamo neke svoje rituale, neke svoje dane koje slavimo ili ih se sjećamo. No jedini dan koji nam je svima jednako važan, ili bi nam trebao biti jednako važan (bez obzira na naše raznobojnosti) su izbori koji se održavaju u nedjelju.
To je dan kada svi zajedno imamo čast i obvezu birati svoje predstavnike koji će voditi našu zemlju.
Jesmo li uopće svjesni koliko je još zemalja na svijetu u kojima građani nemaju tu mogućnost?
Mislim da nismo dovoljno toga svjesni, kao što mnogi građani nisu svjesni koliko je važno iskoristiti svoje pravo za izbor?
Često čujem rečenice: „Ja sam apolitičan!“, „Mene ne zanima politika!“, „Neću izaći na izbore, kad tako i tako ne mogu ništa promijeniti!“.
To nije istina! To su negativni stavovi koji štete cijelom društvu.
Obično su isti ti ljudi, koji ne izlaze na izbore skloni kritikama političara i svega što se u društvu zbiva.
To su sebični stavovi. Zašto bilo tko od nas misli da baš sve treba odraditi netko drugi? Svi smo odgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo – svako u svom djelokrugu rada i osobnih djelovanja u društvenom životu. Najmanje što svaki čovjek može učiniti u društvenom interesu je izlazak na izbore, tj. preuzeti djelić svoje odgovornosti u izboru onih koji će upravljati zemljom.
Od ljudi koji predstavljaju vlast... a i ne samo njih... nego od ljudi koji rade u državnoj upravi često doživljavamo bahatost i nedodirljivost. Kao građani često se osjećamo poniženima i zaboravljenima.
Za takav osjećaj naroda nisu krivi samo političari i oni koji su nas ponizili, nego smo krivi i sami jer ne pružamo otpor takvim ponašanjima.
Nacija, vjera, spol, obrazovanje, društveni status nisu nešto što čine jednog čovjeka vrednijim od drugog. Mi smo svi po vrhovnom aktu ove zemlje ISTI. Blogeri, molim vas nemojte odustati od tog svog prava. Svatko se može ponositi svojim nacijom, svoju vjeru poštovati slobodno, piškiti kako mu njegov spol diktira, primati plaću prema svojim formalnim diplomama i neformalnim znanjima, uživati u svom društvenom statusu... ali svaki građanin ove zemlje ima GLAS koji je jednakovrijedan bilo kojem drugom glasu.
Uz to što je to pravo kojeg se nipošto ne smijemo odreći, važno je i odluku o izboru donijeti OSOBNO.
Ne onako kako to od nas traži župnik, neki lokalni političar, šef, muž, žena ili roditelji... nego onako i samo onako kako mi osjećamo i mislimo. Znamo li misliti svojom glavom? Znamo li slušati svoje srce?
Nije važno što drugi ljudi misle o našoj odluci! Nitko nas o njoj nema pravo pitati, ali možemo je i javno izreći... to je opet stvar osobnog izbora.
Kroz odgoj nas filaju mnogim negativnim uvjerenjima, koja nam ostavljaju ožiljke na duši... na našoj osobnosti, oni blokiraju našu kreativnost, tjeraju nas da usvajamo lažne identitete i obrasce ponašanja, stapamo se s okolinom i postajemo poslušni, nemisleći građani, podložni svojim gazdama – vjerskim i političkim strukturama. Čudno! A oni žive od našeg rada. Zašto pristajemo biti ovce?
Blogeri, svako od nas u sebi nosi jedan potisnuti, a bogat svijet.... Bitno je u sebi potražiti te „izgubljene“ i potisnute dijelove sebe i sve ih povezati u cjelinu koja se zova JA. Koja govori: „Ja sam jednakovrijedan građanin ove zemlje i nitko i baš nitko me ne smije ponižavati i nametati mi svoje mišljenje!“
To prihvaćanje samog sebe je često bolno. Jer nam mora otpasti ta lažna kukuljica koju nosimo, koja nam je nametnuta jer je tako odgovaralo roditeljima, a kasnije onima koji upravljaju našim životima.
Blogeri, odbacite kukuljuce.... pretvorite se u leptire.... jer svatko od nas to može. Zašto sanjati o letu, kad letjeti možemo svojim krilima?!!!
Osjećam se uzbuđeno i svećano jer živim u vrijeme kad imamo pravo izbora. Osjećam veliku odgovornost jer moj glas je strašno važan.... možda je baš on ona kap koja će pomoći da u Sabor uđe neki bolji i savjesniji čovjek. Osjećam odgovornost jer sudjelujem u odluci za sljedeće četiri godine naših života.... a najveću odgovornost osjećam jer moja djeca kreću u život i strašno je važno kakvi će biti ljudi koji donose zakone, kakvi će biti ljudi koji su kroz svoj rad prisutni u školstvu, zdravstvu, pravosuđu i u svim drugim područjima koja su nam važna u svakodnevnom životu.
Blogeri, molim vas.... IZAĐITE NA IZBORE! Odaberite onako kako osjećate u svom srcu i kako mislite u svojoj glavi. Ako ste baš toliko pesimistični i mislite da su svi isti (a nisu) opet IZAĐITE NA IZBORE i prekrižite listić, ali iskoristite svoje pravo na njega. Tako ćete onemogućiti malverzacije i zloupotrebe, tako ćete iskazati svoj protest i nezadovoljstvo, poslat ćete poruku. Samo nemojte molim vas odustati.... nemojte da odluke o tome kako ćemo živjeti donose ljudi preko sedam gora i preko sedam mora, nemojte da odluke o tome kako će živjeti naša djeca donose mrtvaci iz susjednih država.
Bez obzira kakav bude rezultat izbora ja ću biti zadovoljna ako bude dobar odaziv. Jer to će značiti da smo MI ODLUČILI!
Blogeri... kapi moje drage... udružimo se u slap i pretočimo se u bistru rijeku. Neće nam svanuti preko noći. Tek nas čeka puno truda i znoja.... Nakon izbora opet ne smijemo šutjeti. Moramo stalno prozivati one kojima smo dali svoj glas i podsjećati ih ako zaborave na svoja obećanja. Moramo SUDJELOVATI jer to je naše pravo!
Svima NAM želim mudru odluku, svima NAM želim bolje sljedeće četiri godine... svima NAM želim da shvatimo koliko smo kao pojedinci važni u tom slapu zvanom Hrvatska!
Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
D. Cesarić
Post je objavljen 22.11.2007. u 22:25 sati.