Na jednom blogu otvorena je tema u kojoj se podržava privođenje Hrvoja Žužića u lancima i u kojoj autor smatra one koji ne misle tako izmanipuliranim od medija. Kroz komentare blogeri su uglavnom podržali takav način privođenja, čak proglasili novinare licemjernima jer smatraju da su imali različit pristup kad se desila teška nesreća i sada kada je počelo suđenje.
Osobno smatram da se radi o dvije različite stvari i da su novinari u ovom slučaju.... i na početku... i sada, odlično odradili svoj posao. Na žalost, živimo u državi gdje pravosuđe ne funkcionira baš kako bi trebalo. Svi mi znamo neke priče gdje su zataškane nepravde... i novinari su u ovom slučaju privukli pažnju javnosti i onemogućili zataškavanje slučaja. Žalosno je da živimo u zemlji gdje novinari moraju ukazivati na neprade i podsjećati da bi se trebali provoditi propisi, no kad nemamo bolje moramo se i tome veseliti. Bio je to vid borbe za pravnu državu.
Mediji su negativno reagirali na način privođenja – opet s pravom.
Na spomenutom blogu napisala sam:
„Ne radi se tu o suosjećanju sa Žužićem, nego se radi o tome da li želimo živjeti u zemlji u kojoj se priređuju ovakve predstave?
U slučaju Žužić podbacili su roditelji i društvo.... a sada se razjarena masa stišava ovakvim predstavama. Mogli su ga baciti lavovima.... pa bi sasvim sigurno bilo onih koji bi oduševljeno klicali i naslađivali se.
U uređenoj državi dobro se zna svaki korak u postupku i na koji se način provodi. U ovom slučaju naopako ide od samog početka... pa se tako i nastavlja. Greške se ne ispravljaju činjenjem novih grešaka. Naprosto se treba pridržavati propisa.... uvijek... i kad to masa očekuje, kao i onda kada nema pojma o čemu se radi.
Za pravnu državu se treba boriti svakodnevno, ali ne lancima i osvetama.
Žužić treba odgovarati za strahotu koju je učinio. Osobno mislim da bi vezano uz taj slučaj trebali odgovarati još neki ljudi... svi oni koji su svojim činjenjima ili nečinjenjima omogućili da se tako nešto može uopće dogoditi, ali ova priredba podsjeća na Taličnog Toma i braću Dalton koji su uvijek nosili kugle oko gležnjeva.... i ja sam zgranuta i ogorčena što to imam prilike gledati u svojoj zemlji. „
Danas sam malo razmišljala o reakcijama ljudi.... i pokušala razumijeti zašto razmišljamo različito.
Osobno sam bila jako tužna i ljuta kad se desila nesreća. Sa strepnjom sam očekivala korake koje će nadležni poduzeti. Uostalom.... imali smo i temu o tome.
Svi smo bili zgranuti bahatošću mladog čovjeka koju je pokazao na cesti, a i nakon strašne nesreće. Ni u jednom trenutku nisam osjećala mržnju prema njemu – nego veliko žaljenje.
Radi se o mladom čovjeku bez duše.... ili zakržljale duše. Da bi se to dogodilo, tome je morala prethoditi nečija nebriga. Za zakržljale duše kod mladih ljudi moraju postojati razlozi.
On je punoljetan i mora odgovarati za svoje postupke. On je žrtva nebrige roditelja i društva.
Očekujem za njega najstrožu kaznu, u okviru propisa... ali mi je i žao što uopće u ovom društvu imamo mladež bez duše.
Što znači kazna? U bukavnom prijevodu ona bi bila „osveta“ društva zbog počinjenog zla. No nikada ništa ne smijemo čitati bukvalno pa je kazna ipak i mjera upozorenja svim ostalima. Kazne koje se izriču pojedincima imaju daleko širi spektar djelovanja od onoga što on odsluži.
No... čitajući komentare.... shvatila sam da ljudi žele krv. I pitala sam se zašto je to tako?
Bilo bi normalno da želimo uređenu državu... koja će pod hitno početi razmišljati o problemima koje imamo. Državu koja će educirati mlade, a ako se i dese ovakve strahote, koja će osigurati pravedno suđenje i izreći pravednu presudu, te na taj način opet poslati poruku unesrećenima i narodu u cjelosti.
Narod od svoje države, kroz pravosuđe očekuje zaštitu, sigurnost... za sebe i svoju djecu... za svoje bližnje. Kako sam već gore spomenula... svi smo svjedoci da kod nas pravosuđe baš ne funkcionira onako kako bi to trebalo u uređenom društvu i tada nam stasa generacija koja ne vjeruje državi, koja se nema volje boriti za pravnu državu – nego želi krv, osvetu, lance, linč.
Zaključila sam da nemamo mi problem samo pojedinih mladih ljudi kojima su zakržljale duše, nego imamo puno širi problem.... pretvaramo se u masu koja ne vjeruje u red... koja ne priziva pravila i jednake kriterije... nego je i sama spremna kršiti pravila. A zašto i ne bi? Kad je od svoje države naučila da je to moguće.
Većina ljudi u ovoj zemlji su kršćani. Ovo što osjećam u narodu... tu potrebu za osvetom i nepoštivanjem reda je u suprotnosti sa kršćanskim naukom.
Blogeri, zanima me podržavate li vi privođenje u lancima?
Koliko vjerujete pravosuđu?
I vjerujete li da ima nade i dovoljno mudrih ljudi da ovu državu urede na zadovoljstvo i sigurnost sviju nas?
Post je objavljen 12.11.2007. u 17:59 sati.