Na ovu temu me potakla rasprava na blogu jednog političara. Pročitala sam tamo kako uzrujani bloger prijeti prosvjedima... pa me zaškakljalo njegovo ponašanje.
Svi smo čekali kraj izbora da se konačno malo odmorimo.... ali još jedno vrijeme to neće biti tako. Uz predizbornu kampanju, šutnju, izbore... sada imamo i postizborno ludilo.
Pažnja građana je zaokupljena pitanjem tko će sastaviti novu vladu. Sviđa mi se da su građani zainteresirani.... jer se radi o našoj zemlji i našim životima.
Osobno navijam za lijevu opciju. Njihovo nastojanje da formiraju vladu smatram normalnim. Volim ljude koji ne odustaju. Ne sviđa mi se način na koji biramo i na koji se broje naši glasovi. No to je tako po propisima... i nije važno koliko se to meni sviđa ili ne. HDZ je prema postojećim propisima osvojio relativnu većinu. Ako se gledaju pojedinačno glasovi građana, tada je lijeva opcija dobila više pojedinačnih glasova. Meni, to ima puno veću težinu.... ali to opet nije važno. Nijedna stranka nema dovoljan broj mandata. Ona koja uspije uspije dostići magičnu brojku 77 je pobjednik izbora i tu je cijela mudrost. Bilo je takvih situacija u svijetu... i trenutno nam se ne dešava ništa novo i nepoznato.
I za jednu i za drugu opciju glasalo je jako puno građana. Jednima se predbacuje da je nastojanje za prikupljanje potrebnih mandata trgovina... a oni koji predbacuju također nemaju dovoljan broj i istu tu akciju, kada su oni u pitanju smatraju nečim normalnim i prihvatljivim i tada to nije trgovina. No mene čak ni to ne čudi. Pola građana je glasalo za jednu, pola za drugu opciju. Normalno je da će pola hrvatskih građana biti nezadovoljno jer je izabrana opcija koju nisu birali. Ali to je demokracija. Ako oni za koje navijam ne uspiju formirati vladu ja ću biti tužna, ali i zadovoljna. Oni su jako ojačali, osvojili puno više mandata u odnosu na prošle izbore. Da me pozovu na prosvjede (što sigurno neće učiniti) jer je vladu formirala druga opcija ja ne bih izašla jer je to za mene neprihvatljivo ponašanje. I ne samo da se ne bi odazvala, nego bi ih javno okefala što su tako nešto i pomislili. Oni to neće učiniti.... jer to nije njihov stil rada, razmišljanja i ponašanja.
Čitam neke tipove u raspravama... iz komentara curi bijes, nervoza, strah, panika... vrijeđaju i prijete prosvijedima. Protiv koga će prosvjedovati? Protiv druge polovice ove zemlje koja ne misli kao oni?
To me podsjetilo na prosvjede na splitskoj rivi. U vrijeme kad je vladala koalicija, na splitskoj rivi se okupljala masa, neki su dolazili spontano... neki su dopremani autobusima. „Veliki“ govori, obećanja, parole. I onda je koalicija izgubila izbore, prosvjednici sa splitske rive dobili su vlast koju su željeli i s kojom su prosvjedovali, a sve ono što koalicija nije odradila jer su oni prosvjedovali, odradili su oni koji su organizirali prosvjede i oni kojima su prosvjednici poklonili svoje povjerenje. Ja sam tu izdaju gledala sa osmijehom (jer sam je očekivala)..... ali bilo mi je žao svih tih ljudi.... jer im se nitko zbog toga nije ni ispričao. Oni su preko toga prešli.... zaboravili. Nema veze.... to je njihovo pravo.
To je ono o čemu želim potaknuti raspravu na ovoj temi.
Jučer mi je u kancelariju došao jedan kolega. Odradili smo posao... a tada nije mogao izdržati pa je započeo razgovor o izborima. Psuje, gunđa, ljut je..... vidim da će eksplodirati... pa pitam: „Tko te tako ljuti?“, odgovara: „Crveni“. Pitam: „HDZ te ljuti?“ Protestira: „Ma ne... nego crveni!“ Zekam ja dalje: „Pa u HDZ-u je više pravih komunjara nego kod ovih koje nazivaš crvenima...“ Kaže on da zna... ali nema veze.... on je branitelj pa mora glasati za HDZ. I tada kreće pričati što ga sve muči. Vikao je tako jako da je odzvanjalo cijelim hodnikom.... bilo je to vrlo burno izlaganje. Ljut je što glasa dijaspora. Vikao je glasno da je nacionalist i da se toga ne srami... da mrzi Srbe, Cigane i Bosance. Ljut je statusom branitelja, ljut je zbog mnogih odnosa u poduzeću i društvu. Gledam ja kako viče.... smijuljim se i kažem: „Pa sve tvoje pritužbe se odnose na one kojima si dao glas“ On se malo zaustavi... prokomentira da su svi gadovi. Pita ga drugi kolega da li je svjestan što priča i tko je kreator politike protiv koje upravo izvikuje parole..... Tada se malo stišao..... i otišao.
Volim dosljednost kod ljudi, ali mi nije jasno da netko toliko osuđuje određenu politiku i onda opet daje glas upravo onima koji tu politiku provode. I svega toga je on svjestan.... ali ipak bira one koji ga najviše ljute..... jer su ovi drugi potpuno neprihvatljivi.
Bez obzira što ne razumijem takve stavove... ja ih prihvaćam. No svjesna sam da je on jedan od onih koje ću vidjeti na ekranu ako bude prosvjeda.
Što je to u ljudima što ih tjera na tako burne reakcije? Znači... nije slaganje sa programom i određenom politikom, nego je panični strah od onih drugih. Čega se ljudi boje?
Danas je stranka za koju navija moj kolega dobila mandat od Roma. Vikao je da ih mrzi.... ali on će to razumijeti... kao što priželjkuje i mandate Srba koje mrzi.... samo da ne dođu crveni.
Moje pitanje je: Čega se boje svi oni koji su spremni izaći i na ulicu, boriti se protiv svojih sugrađana i proliti opet krv ako treba... samo da ne bude onako kako se njima ne sviđa?
Meni su takva ponašanja strana. Ne bojim se nijednog rješenja. Odavno sam na svojoj koži iskusila da mojim nadređenima nije drag moj izbor i što otvoreno o njemu govorim, ali to je moje pravo. Osobno sam spremna snositi posljedice svog izbora i što me zbog toga neki čudni tipovi doživljavaju crvenom, komunjarom, izdajicom naroda i svaštajošnešto... Njihov način razmišljanja nije moj problem, nego njihov. Mogu li mi zbog mog izbora kako naštetiti? Naravno da mogu.... na poslu... u svakodnevnom životu. Ali ja se opet ne bojim. Spremna sam gorijeti i na lomači braneći svoje pravo na mišljenje i slobodan izbor. Neprihvatljivo mi je da mi strah bude životna vodilja.
Čini mi se da je u Hrvatskoj previše straha.... i bojim se da radi tog osobnog straha za svoje guze ne vidimo dalje od nosa i ne kužimo kakvo društvo ostavljamo svojoj djeci.
Danas mi je jedan drugi kolega... HDZ-ovac, kojeg jako volim i poštujem jer je dobar čovjek rekao: „U mom kraju biramo XY. U mom kraju će HDZ vladati još stotinu godina. Jer to smo mi. Nama je važno da XY bude visoko... jer ga svi osobno poznajemo... i onda ga možemo moliti da nam zaposli bližnje, da nam upiše djecu na fakultete i drugo. On je nama važan.“
On je eto... iskreno odgovorio na pitanje koje ja večeras otvaram. Ljudi se boje da će biti zaboravljeni njihovi svakodnevni problemi i potrebe.... i sitni osobni interesi su vodilja njihovog izbora.
Upravo u tim razlozima spavaju nepotizam, korupcija i sve ono što nas je zatrpalo u mulju močvare. Bojimo se društva u kojem će vladati red i u kojem ćemo svoje mjesto pod suncem tražiti na temelju svog rada, znanja i sposobnosti. Ovako preko veza je puno jednostavnije....
No to je zgodno kratkoročno... ali bojim se da ne razumijemo da takvo razmišljanje nije domoljubno... jer upravo tako uništavamo vlastitu zemlju i budućnost svojoj djeci.
Blogeri, zanima me što mislite o prijetnjama prosvjedima? Što općenito mislite o iskazivanju nezadovoljstva na cesti?
Post je objavljen 28.11.2007. u 21:45 sati.