Pregled posta

Moj dom bez prave adrese...

Kad smo prije 12 godina doselili u naše malo selo na obronku kestenove šume.... to selo je imalo status sela... i jednu zavojitu ulicu, koja je i sama nosila ime sela, a svaka kuća je imala svoj kućni broj. Selo broji desetak... do petnaest kuća. Kako je naša kuća bila u izgradnji, a ja sam se prva prijavljivala.... upisali oni meni na policiji kućni broj 22. Nakon nekog vremena dobili smo broj 24, a meni je ostao broj susjeda Vlade. Ma nema veze... tako je svejedno imam li broj u osobnoj koji nosi muž ili susjed. Uvijek se susjed šalio da ja službeno pripadam njemu jer sam prijavljena na njegovoj adresi.
I onda su mudri oci iz susjednog sela odlučili naše malo selo pripojiti sebi. Meni je to bilo malo glupo... jer kad jednom izgubiš status sela... teško ga je dobiti nazad... ali ja sam tu samo dotepenka... i baš me briga... ako se njima tako sviđa – meni ne smeta. Ostao nam je status ulice... a naša adresa je bila Cvokane (izmišljeni naziv) 24.
Prošle godine u listopadu meni i majci su istekle osobne karte. Dođemo na policiju, a oni traže potvrdu kućnog broja iz katastra. Odemo na katastar i tamo saznamo da naša ulica nije više Cvokane 24, nego se sada zove Pizdarija (izmišljeni naziv) 35 i. Svih desetak kuća u ulici nose broj 35, ali svatko je dobio svoje slovo, kao da živimo u nekom velikom europskom gradu pa nas moraju tako označiti. S tom potvrdom izvadimo majka i ja osobne karte na novu adresu. Kad su ljudi iz sela saznali da su nam promijenili naziv ulice napisali su žalbu. U međuvremenu je moj stariji sin dobio osobnu kartu na adresu Pizdarija 35 i. No nakon par mjeseci treba putovnicu jer putuje na maturalac... eeeee... tada su nastali pravi problemi. U katastru više ne izdaju potvrdu jer ni sami ne znaju kako se naša ulica zove... i ne znaju kako riješiti problem. Navodno je neki zaigrani službenik promijenio adresu, a kad je pristigla žalba ljudi iz sela sve se zakompliciralo. Pišu neko čudno pismo kojem su se na policiji smijali, ali moj stariji sin na temelju tog pisma dobije putovnicu na staru adresu Cvokane 24, par mjeseci iza toga muž vadi osobnu i dobije staru adresu Cvokane 24.
Ove jeseni došlo vrijeme da mlađem sinu izvadimo osobnu i putovnicu. Krenuo muž podnijeti zahtjeve za njega... ali vratio se zelen.... jer na policiji protestiraju što smo tako šareno prijavljeni.... i kaže... nema on više snage... neka idem ja.
I uzmem ja lijepo godišnji odmor.... klinca „za ruku“... i na policiju. Pogleda ona u terminal i kaže: „Ufff.... sjećam se da je vaš muž dolazio... tu imamo mali problem.“ Kažem ja: „NemaMO problem, nego IMAM problem koji nisam prouzročila sama.... a moja obitelj mora živjeti i imati dokumente... moja djeca moraju putovati na eksksurzije i moraju imati osobne iskaznice... ako ih nemaju plaćat ćemo kazne... Mi se trudimo živjeti po propisima, a vi nas u tome onemogućavate.“ Kaže ona: „Oni na katastru nisu normalni... ono njihovo pismo je smiješno.“ Kažem ja: „Ma vi i oni ste meni isto... vi predstavljate Državu... a ja sam samo jedna mala građanka ove zemlje i trebam dokumente za svog sina.“ I skužila žena da ja nemam namjeru otići... zaprimila mi dokumente. Mlađi sin sada ima i putovnicu i osobnu na novu adresu Pizdarija 35 i. Dođemo danas po putovnicu... stoji klinac... za dvije glave viši od mene pored mene... a pita mene službenica: „Gdje je otac djeteta?“ Ja razrogačila oči.... i već se smijem onako potiho... i odgovaram: „Pa doma je.“ Pita ona: „Jeste li rastavljeni?“ Kažem ja: „Nismo.“ Pita ona: „Mislite li se rastati?“ Eee... sad se ja već glasno smijem i odgovaram: „Danas neee... ali što budućnost nosi zbilja ne znam... ne znam do kada vrijedi ovo obećanje koje glasno izgovorim na policiji.“ Tada se nasmije i ona i kaže: „Mislila sam pitati da li ste u postupku rastave?“ Kad sam negativno odgovorila konačno mi je pružila taj tako teško ishodovan plavi dokument. Uffff.... dobro je.... sad svi imamo neke papire..... a situacija je ovakva: Svi živimo u istoj kući. U dokumentima muž živi na jednoj adresi, a majka i ja na drugoj adresi, mlađi sin živi sa mnom, a stariji u osobnoj živi s ocem, a kad putuje onda živi sa mnom. Eh daaa.... na vozačkoj mi još uvijek piše stara susjedova adresa.
Svi dokumenti (osim vozačkih) su nam novi. Uredno Državi plaćamo sve takse i pristojbe... ali država se očito ne snalazi najbolje u svojim radnim zadacima.... i ne zna razriješiti zavrzlame u koje ju dovode njeni nesavjesni i površni službenici. Nama je tako svejedno kako će nam se zvati ulica, ali voljeli bi znati svoju adresu. To što mi građani... ni krivi ni dužni imamo problema već godinu dana.... što plaćamo za dokumente, za koje ni sada nismo sigurni je su li ispravni (neki jesu, a neki nisu) – nema veze.... glavno da je ostavljen privid da sve funkcionira. Funkcionira li doista... i do kada to tako može ići?


Post je objavljen 15.11.2007. u 17:05 sati.