Crno i crveno...

19.11.2007.

Udala sam se prilièno mlada. U prvo vrijeme živjeli smo kod muževih roditelja.
Moj svekar je bio èudak. Bio je to èovjek koji je svakako meðu najnaèitanijim ljudima koje sam u životu upoznala, bio je to èovjek zbog kojeg sam prolila puno suza, ali i puno od njega nauèila.
Od prvog dana kad sam došla u njihov dom dobila sam etiketu „crvena“ i poèelo je za mene prilièno teško razdoblje. On je bio desnièar. Prema ženi i sinu bio je prilièno bahat... rijetko je hvalio, ali volio je ukazivati na greške. Imao je jednu laganu crtu sadizma u sebi. Jednom sam oprala suðe i okrenula ga da se ocijedi, a on si je kuhao kavu... prolio mi je soc i prljavu vodu po èistim tanjurima. Jednom sam oribala umivaonik, a on je istog trena išao prati rapidografe i sve zasvinjio tintom. Obožavao mi je raditi takve smicalice.... kao da je iskušavao moje strpljenje. No na svu sreæu.... nije trajalo dugo..... i razdvojili smo se. Dan kad smo od njih odselili je za mene bio jedan od najsretnijih u životu. Viðali smo se èesto.... ali meni nije bio problem odslušati par sati filozofiranja.... bilo je važno da živimo sami. Sve je ovisilo o njegovom raspoloženju. Kad je bio loše volje znao je tako ugristi za srce, a kad je bio dobre volje prièao bi mi prièe.... objašnjavao društveno-politièka zbivanja u zemlji i svijetu... a ja bih sjedila i slušala.... oduševljeno... poput djeteta.... jer znao je jako puno... i to je znao prenijeti na lijep naèin.
Obožavao je moje klince. Nježnost i iskren osmijeh na njegovom licu viðala bih samo kad je bio u društvu s mojom djecom. Nauèio ih je voljeti prirodu, nauèio ih je razlikovati gljive, ljekovito bilje... puno im je èitao. S godinama je nekako postao blaži prema meni. Polako je blijedila potreba za provociranjem i ponižavanjem. A mene je sve vrijeme muèilo zašto je takav.... što ga je toliko ranilo u životu da ima potrebu na taj naèin komunicirati s ljudima...
Nekoliko puta me pohvalio kao ženu i majku.... u nekim teškim trenucima bio bezrezervno na mojoj strani.... i to mi je bilo veliko priznanje... jer taj èovjek je rijetko koga hvalio.
I onda se naglo razbolio i završio u bolnici. Na dan njegove smrti... bili smo mu u posjeti muž, svekrva i ja. Stajala sam sa malo sa strane.... a tada ih je zamolio da me puste k njemu.
Držala sam ga za ruku i rekla: „Drž´te se... sve æe biti dobro... samo morate vjerovati.“ A on se nasmiješio nekako nježno... s laganom dozom ironije (kojom je bio bogat) i rekao: „Neæe... gotovo je!.... gledao me ravno u oèi i rekao: „Èuvaj IH SVE... molim te!“ Stisnula sam mu ruku i gledajuæi ga u oèi iz kojih me gledala duša na odlasku... i rekla: „Hoæu... èuvat æu ih SVE!“ Bio je to naš zadnji dijalog. Te njegove rijeèi su meni veliko priznanje.... jer mi je iskazao veliko povjerenje ... sve koje je imao i volio ostavio je baš meni na èuvanje... a bila sam samo jedna „crvena“ mala koju je volio muèiti. Ta reèenica je bila i zadnje poniženje ženi i sinu.... jer oèito je da ih je smatrao nesposobnima da brinu sami za sebe. To naravno nije istina.... ali cijeli život ih je tako tretirao.
Tužna sam što je prerano otišao. Nedostaje mi. Voljela sam tog èovjeka... i još me muèi pitanje „što ga je ranilo u životu?“ No zašto pišem ovaj post?
Na ovom blogu se javlja CRNI BLOG KOMUNIZMA. Strašno me podsjeæa na mog svekra.
Ne iz dana kada je bio neprijateljski nastrojen prema meni... nego iz zadnjeg vremena koje pamtim... a to je bilo vrijeme kada smo si bili simpatièni i poštovali jedno drugo bez obzira na toliko razlièito mišljenje na mnoge teme. Ipak je onaj stameni sustav vrijednosti bio isti.
Pa želim tom blogeru ovom temom poruèiti... da èitam sve njegove teme. S puno toga se ne slaže moje srce. U njegovim tekstovima pronalazim puno toga što do sada nisam znala... znaèi uèim – hvala mu na poduci.
U blogo svijetu je pristojno ostaviti i komentar kod ljudi koji komentiraju kod nas. Ja ne volim puku formu.... i ne ostavljam komentare radi reda.... zbilja se trudim pisati ih kad sam dobre volje i s punom pažnjom... jer samo tako ova druženja imaju smisla.
Kod CRNOG BLOG KOMUNIZMA ne mogu komentirati svaku temu iz puno razloga. Kao prvo.... njegovo znanje iz povijesti je nemjerljivo veæe od mog, a tamo gdje nisam „doma“ ne dolazi u ozbir da prosipam pamet. Osjeæam u tim tekstovima puno iste one ironije i prezira... koje sam upoznala kod mog svekra. Godinama sam se trudila prešutjeti.... u želji da izbjegnem verbalni sukob i prepucavanje bilo koje vrste.... jer sve što se desilo davno prije nije vrijedno kvariti nam raspoloženje i naše odnose sada. Ovaj bloger je na ovaj blog stigao kao podrška na jednoj temi.... i strašno mi je simpatièan baš kroz svaki komentar. Sviða mi se ton njegovih komentara... to je ono što èitam na neki svoj naèin. Sviða mi se što ne štedi nikoga... ima svoje èvrste stavove i kreše bez poštede. To je dokaz da netko može misliti i razlièito od mene, ali ja ga poštujem jer je svoj, dosljedan i stoji iza svog mišljenja.... a kad èovjek malo bolje razgrne slova... pobaca sve te boje kojima smo se ogrnuli shvati da CRNI i CRVENA ipak vjeruju u puno istih stvari... samo svatko na svoj naèin.
Zato... CRNI... nemoj se ljutiti što me nema èesto na tvom blogu.... trudila sam se objasniti... a sada... evo... nisam sigurna da sam objasnila.... ali samo hoæu javno napisati da èitam svaku tvoju temu... i ukljuèit æu se svaki puta... kad to budem mogla. Simpatièan si mi.... i budi baš takav kakav jesi.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)