Pregled posta

Crno i crveno...

Udala sam se prilično mlada. U prvo vrijeme živjeli smo kod muževih roditelja.
Moj svekar je bio čudak. Bio je to čovjek koji je svakako među najnačitanijim ljudima koje sam u životu upoznala, bio je to čovjek zbog kojeg sam prolila puno suza, ali i puno od njega naučila.
Od prvog dana kad sam došla u njihov dom dobila sam etiketu „crvena“ i počelo je za mene prilično teško razdoblje. On je bio desničar. Prema ženi i sinu bio je prilično bahat... rijetko je hvalio, ali volio je ukazivati na greške. Imao je jednu laganu crtu sadizma u sebi. Jednom sam oprala suđe i okrenula ga da se ocijedi, a on si je kuhao kavu... prolio mi je soc i prljavu vodu po čistim tanjurima. Jednom sam oribala umivaonik, a on je istog trena išao prati rapidografe i sve zasvinjio tintom. Obožavao mi je raditi takve smicalice.... kao da je iskušavao moje strpljenje. No na svu sreću.... nije trajalo dugo..... i razdvojili smo se. Dan kad smo od njih odselili je za mene bio jedan od najsretnijih u životu. Viđali smo se često.... ali meni nije bio problem odslušati par sati filozofiranja.... bilo je važno da živimo sami. Sve je ovisilo o njegovom raspoloženju. Kad je bio loše volje znao je tako ugristi za srce, a kad je bio dobre volje pričao bi mi priče.... objašnjavao društveno-politička zbivanja u zemlji i svijetu... a ja bih sjedila i slušala.... oduševljeno... poput djeteta.... jer znao je jako puno... i to je znao prenijeti na lijep način.
Obožavao je moje klince. Nježnost i iskren osmijeh na njegovom licu viđala bih samo kad je bio u društvu s mojom djecom. Naučio ih je voljeti prirodu, naučio ih je razlikovati gljive, ljekovito bilje... puno im je čitao. S godinama je nekako postao blaži prema meni. Polako je blijedila potreba za provociranjem i ponižavanjem. A mene je sve vrijeme mučilo zašto je takav.... što ga je toliko ranilo u životu da ima potrebu na taj način komunicirati s ljudima...
Nekoliko puta me pohvalio kao ženu i majku.... u nekim teškim trenucima bio bezrezervno na mojoj strani.... i to mi je bilo veliko priznanje... jer taj čovjek je rijetko koga hvalio.
I onda se naglo razbolio i završio u bolnici. Na dan njegove smrti... bili smo mu u posjeti muž, svekrva i ja. Stajala sam sa malo sa strane.... a tada ih je zamolio da me puste k njemu.
Držala sam ga za ruku i rekla: „Drž´te se... sve će biti dobro... samo morate vjerovati.“ A on se nasmiješio nekako nježno... s laganom dozom ironije (kojom je bio bogat) i rekao: „Neće... gotovo je!.... gledao me ravno u oči i rekao: „Čuvaj IH SVE... molim te!“ Stisnula sam mu ruku i gledajući ga u oči iz kojih me gledala duša na odlasku... i rekla: „Hoću... čuvat ću ih SVE!“ Bio je to naš zadnji dijalog. Te njegove riječi su meni veliko priznanje.... jer mi je iskazao veliko povjerenje ... sve koje je imao i volio ostavio je baš meni na čuvanje... a bila sam samo jedna „crvena“ mala koju je volio mučiti. Ta rečenica je bila i zadnje poniženje ženi i sinu.... jer očito je da ih je smatrao nesposobnima da brinu sami za sebe. To naravno nije istina.... ali cijeli život ih je tako tretirao.
Tužna sam što je prerano otišao. Nedostaje mi. Voljela sam tog čovjeka... i još me muči pitanje „što ga je ranilo u životu?“ No zašto pišem ovaj post?
Na ovom blogu se javlja CRNI BLOG KOMUNIZMA. Strašno me podsjeća na mog svekra.
Ne iz dana kada je bio neprijateljski nastrojen prema meni... nego iz zadnjeg vremena koje pamtim... a to je bilo vrijeme kada smo si bili simpatični i poštovali jedno drugo bez obzira na toliko različito mišljenje na mnoge teme. Ipak je onaj stameni sustav vrijednosti bio isti.
Pa želim tom blogeru ovom temom poručiti... da čitam sve njegove teme. S puno toga se ne slaže moje srce. U njegovim tekstovima pronalazim puno toga što do sada nisam znala... znači učim – hvala mu na poduci.
U blogo svijetu je pristojno ostaviti i komentar kod ljudi koji komentiraju kod nas. Ja ne volim puku formu.... i ne ostavljam komentare radi reda.... zbilja se trudim pisati ih kad sam dobre volje i s punom pažnjom... jer samo tako ova druženja imaju smisla.
Kod CRNOG BLOG KOMUNIZMA ne mogu komentirati svaku temu iz puno razloga. Kao prvo.... njegovo znanje iz povijesti je nemjerljivo veće od mog, a tamo gdje nisam „doma“ ne dolazi u ozbir da prosipam pamet. Osjećam u tim tekstovima puno iste one ironije i prezira... koje sam upoznala kod mog svekra. Godinama sam se trudila prešutjeti.... u želji da izbjegnem verbalni sukob i prepucavanje bilo koje vrste.... jer sve što se desilo davno prije nije vrijedno kvariti nam raspoloženje i naše odnose sada. Ovaj bloger je na ovaj blog stigao kao podrška na jednoj temi.... i strašno mi je simpatičan baš kroz svaki komentar. Sviđa mi se ton njegovih komentara... to je ono što čitam na neki svoj način. Sviđa mi se što ne štedi nikoga... ima svoje čvrste stavove i kreše bez poštede. To je dokaz da netko može misliti i različito od mene, ali ja ga poštujem jer je svoj, dosljedan i stoji iza svog mišljenja.... a kad čovjek malo bolje razgrne slova... pobaca sve te boje kojima smo se ogrnuli shvati da CRNI i CRVENA ipak vjeruju u puno istih stvari... samo svatko na svoj način.
Zato... CRNI... nemoj se ljutiti što me nema često na tvom blogu.... trudila sam se objasniti... a sada... evo... nisam sigurna da sam objasnila.... ali samo hoću javno napisati da čitam svaku tvoju temu... i uključit ću se svaki puta... kad to budem mogla. Simpatičan si mi.... i budi baš takav kakav jesi.


Post je objavljen 19.11.2007. u 23:46 sati.