dinajina sjećanja

utorak, 31.08.2021.

U rasponu...






.

Pesimizam ili visoka škola ljubavi...

„Tri sata ujutro. Osjećam ovu sekundu, potom onu drugu, pitam se što mi je donijela svaka minuta. Čemu sve to? – Jer sam rođen. Iz posebne vrste bdijenja izranja pitanje o rođenju…
Za razliku od Joba nisam prokleo dan mojeg rođenja; no zato sam sve druge dane obasuo anatemama…“

Svako može pobjeći u snove, svi smo geniji kad sanjamo, mesar i pjesnik tamo su jednaki.

Emil Cioran je pisac kojeg se može prezirati ili obožavati. razumjeti i voljeti ga mogu samo oni koji se ne boje mraka...Ako ga, pak, zavolite i ako se ne bojite mraka, on bi vam mogao biti jedan od najvažnijih pisaca u životu. Ne može se biti ravnodušan prema Cioranu, niti ga se može djelomično prihvaćati ili malo voljeti...
Miljenko Jergović






Čitala sam Cioranove misli… putovala kroz povijest, filozofiju, metafiziku… kroz njegovu mudrost se obračunavala sama sa sobom… naučila prihvatati neuspjehe… sukobljavati se s njima… osjećala sam bliskost s njegovim mudrostima… ćutila je kao izazov… u trenucima kada mi se pričinjalo da sam ekskomunicirana iz vjerovanja, nadanja i ljubavi… da sam žigosana nečim što nisam znala što je pisala sam sinopsis nepostojećih zbivanja… slušala Bachovu glazbu… oslobađala se razmišljanja o prokletstvu… sazrijevala u istini…

Lutala sam meandrima snovitog reljefa… iščekivala susret u dolini suza… u rasponima od sutona do svitanja oblačila čarobne papučice… nestajala u bespuću snovitosti… postajala Mjesečeva sužnjica… plesala ponoćni tango sa zvijezdama… a pod kopljima dnevne svjetlosti bila žena u koroti za umrlim Suncem… beskućnica u domu u kojem je spavala tuga…





U zenitu jednog ljetnog dana promatrah kako se dva potoka slijevaju u korito krševitog krajolika… vidjeh jačanje nejakih kapi u dvojstvo uzavrele ljepote… slušala sam poeziju vode u virovitim zavijutcima dubine… njeno prelamenje slapovima u miran tok rijeke nevraćanke… osjetih njegovu blizinu… izronio je iz sna… zakoraknuo u krug zbilje… pokazao mi mjesto gdje rijeka grli more… točku u kojoj se sjedinjuju nemiri svakodnevice i mir vječnosti…

U iluziji iscjeljujuće tišine dašak Melise mrvi bol, uranja u svijest, doseže srce, budi smijeh.
U svijesti blaženo pijanstvo, gozba osjetila i spoznaja...samo snažni dočekaju svanuće istine…

Dijana Jelčić


- 06:46 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.08.2021.

Pamtim...





Slušaj češće stvari nego bića,
Glas vatre se čuje,
Slušaj kako jeca list na vjetru,
To glas je praotaca...

Leopold Sengor






Misaona dimenzija, izvornik svijesti, izmišljaja i preobražaja. Vjekovanje u ekliptici Sunca,
trajanje na putanji između istočnog i zapadnog neba.
Venerino bdijenje i smjena straže na kapiji postanka.

Postoji li sadašnjost bez sjećanja?... možemo li živjeti bez usporedbe?... uranjati u dolazeće trenutke neopterećeni prohujalima?... zalediti misli u lednici bezosjećajnosti... postoji li ona?... gdje se krije?...
Znanost tvrdi da se rađamo sa sjećanjima zatvorenim u škrinji zaborava koju čuva prabiće, anđeo čuvar koji nas je dopratio u život...
Nataložene u tajnovitom kodu genoma uspomene dokazuju našu unikatnost... našu međusobnu neusporedivost... nedorečenost te istine budi pitanje...
tko sam?... krije li se uistinu u mojim genima djelić dolutao iz erupcije velikog praska?... koliko života se slilo u ovaj moj sadašnji?...
Promatram Klimtovu sliku... misaono uranjam u iluziju Elizejskih polja... berem jabuku... svjesno činim prvi grijeh... iščekujem osvetu... istjerivanje iz Rajskog vrta spoznaje... početak trnovitog puta ka zvijezdama... ne događa se ništa... oslobođeni smo istočnog grijeha... ali nismo oslobođeni sjećanja na njega... nosimo ga u sebi... svatko svoju kob utkanu u duplu vretenicu sudbinskih niti koje nas vrtlože u ovome ovdje i ovome sada




Poezija uspomena daruje snovitost zbilji... utjelovljujem sjećanja...
pamtim zgusnuće svjetla, bliskost energija, sinergija sa svemirom i umijećem umjetnosti...
atelje slikara... na platnu osmijeh u suznom oku.

...da je znao
clown stari
da na svijetu
osim scene
postoje
i druge stvari...


Glas se miješao s uzbuđenjem. Ushit nutine, vir osjećaja, ples suprotnosti.
Strane svijeta se pretakaše u jednu, godišnja doba u jedno, samo naše,
u trenutak u kojem izgovorismo sudbonosno da...

pamtim šum mora i romor zelene rijeke... govor vjetra i šapate lišća u krožnji breza i vrba na njenim obalama...
osluškujem tišinu vrtloženja zemlje... pokušavam razumjeti njen govor... u njemu se krije tajna naših prvih koraka njenim stazama... ali tišina je prevodiva samo na jezik osjećanja osjećaja... u apstraktnost misli... zgusnuta u neiskustvenost koja će možda jednoga dana postati opisivo iskustvo...

Nadam se...

Dijana Jelčić
- 06:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.08.2021.

A onda tišina...






Aboli bibelot… kao razbijena igračka odbaćena sjećanja.
U praznini svijesti crna linija, pukotina zaborava, titraj samoće,
miris tamjana i umiruća zvijezda.
Zov ptice rugalice, milosnice uma,
zaustavi misli na pješčaniku uspomena.
Skupljah krhotine pamćenja, riječi izblijedjele od čekanja.

Znoj srca je razbijenu igračku vratio u život,
ispunio prostor, osmislio vrijeme.
Pod plaštem zrelosti emotivni pomak,
glas razumjevanja sebe u sebi,
razotkrivanje gnusne patetike.





Kao ponavljajući mem, kao dobroćudan gen titra misao… dolazi kao stihija, uznemiruje, struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu pamćenja… progoni me kao nemir, prati kao sjena… odlazi kao beskućnik, vraća se kao skitnica… odzvanja kao eho… a onda tišina…
Gluha kao tetrijeb pleše u moždanim vijugama… opovrgava samu sebe… dokazuje se vrtloženjem znatiželje… tone, izranja i kao utopljenik se hvata za svijest… ne pušta je… guši je… zasjenjuje sve drugo… pokušavam je odagnati…
Promatram komadić plavetnila iznad prozora, koncentriram se na igru sunčanih zraka koje prodiru kroz staklo i padaju na zaslon računala… gledam ornamente na monitoru... vidim ples Anđela čuvara… uzaludno… misao je jača… puštam glazbu… nježni tonovi Chopinovog nocturna me smiruju…
a misao uporno razara doživljaj mira… dok pokušavam izbaciti talog sjećanja srlja u dubinu… predajem joj se… dozvoljavam joj da me obuzme… da razagna nagomilanu obranu… da pređe u zov porijekla, u iskon postojanja u profanom vremenu…

i ona iznenada postaje podatna, nježna istina, odana prijateljica koja smiruje, vjerna pratilja kroz trenutak sjećanja… želim je pretočiti u štivo… pokušavam je uprisutniti, utjeloviti… živa je… vidim njeno paučinasto tkanje…
Čujem njeno bezglasno titranje u citoskeletu...osjećam umrežavanje stanica… stvaranje sinapsi… i njenu opomenu… kao nagovještaj neostvarivosti…

neizreciva sam… ne uništavaj smislenost besmislenim slaganjem u riječitost…
nečitljiva sam… ne pretači me u riječi… čemu potreba izgovorivosti… zašto me odjevaš stvarnošću... za koga me pretvaraš u bojanku prepunu kičastih boja... radi koga me utapaš u sladunjavim mirisima... zašto me prelijevaš okusom gorčine... poslije dolazi kajanje…





Nazvah je Arahne, savršenom tkaljom zavjeta nutrine… pobjednicom u sukobu sa mudrošću uma… uzdrhatala postojanost njena savršenstva se kao u legendi pretvorila u paučicu koja se hrani svilom koju sama tka…
i traje kao omen onom nedodirljivom i bezimenom osjećanju što u meni blista… onom tankoćutnom međuprostoru na koji se naslanjaju san i java… onoj slici svijeta koja blješti u mojoj glavi...
ovom entitetu zbilje u kojem živim život …

Dijana Jelčić...
- 10:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 28.08.2021.

Dobro vam jutro...





"A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . ." Tin Ujević






Naša fotografija iz prošlosti, u kristalnu kocku vedrine uramljena sjećanja na ljepotu početka.

Kristalna kocka vedrine, poslanje pjesnika, izazov smrtnicima, poziv na zborav konačnosti. Iz daljina ničega se rađa svjetlost, tajna skrivena u bespućima beskraja, vrulja ljepote, izvorište vremena …
Lutam nepreglednim visinama, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u koloritu nekog drugog svijeta…
Pričinja mi se… nebo se raduje mojim pustolovinama… poezijom kapi me poziva na vraćanje u trenutak… jer prave stvari se događaju i ne ponavljaju. Sutonom umire dan, Venera budi noć, Danica jutra razigrana. Stazama utabanim osmjesima nadolaze dani kao kolona duša iz prapostojanja…

Zaustavljam se u trenutku… šapat pješčanoga sata nagovješta sljedeći…
Pružam dlanove ka šarenilu svemira, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i ucrtavam nove pute na globusu želja… mislim i osjećam, dakle postojim.

U svakom svitanju iz kristalne kocke otkidam komadiće sjećanja, iz kristalne fontane života ispijam poeziju kapi i osjećam bitak trajanja u zbilji...

carpe diem dragi prijatelji...

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 27.08.2021.

Nježna je moć pamćenja...





Ametist je moj kistal. Darovala mi mama. Svojom bojom je obilježio moj život i snove. Uzimam ga u ruku i promatram igru sunčanih zraka kroz kristal… pri treptajima oka je kristal mijenja oblike, a uvijek je ostaje isti… srce mijenja ritam… osjećam zrcaljanje te ljepote se događa u meni…

U kristalnoj rešetki naše svijesti se prelama svjetlost… slijeva u paletu boja misaono- osjećajnih slika… ovjekovječuje trenutke u galeriji pamćenja… pretače ih u klijetke srca… tu, u riznici emocionalnih sjećanja su pohranjeni kristali koji u sebi kriju svjetlost prohujalog vremena…





Na mom radnom stolu stoji secesiska lampa s kristalnim širmom. Djelić prošlosti mojih praotaca u sebi krije uspomene… pored lampe stoji slon… reprodukcija Dalieva uratka… donešena iz dalekog grada na sjeveru Španije… bili smo u Figuerasu… u njegovom muzeju…





Na polici mi se smiješe porcelanski clownovi... i rosnetalov porculanski pas... davno su me gledali iz bakine vitrrine...
Stara ura je stajala na kaminu u dnevnoj sobi mojih pradjedova... darovana mi stara apotekarska vaga, simbol mog horoskopskog znaka... na podu prastari svijećnjak...

djelići prošlosti mojih praotaca u sebi kriju uspomene… svaki djelić mi priča drugačiju priču…




Promatram malenog slona u atmosferi našega doma… na njegovim leđima je bezvremenska piramida…



Platonija u kojoj postoji samo ovaj trenutak…

Na radnom stolu znamenje sreće, bog Kairos, bog Ganesh i šoljica prve jutarnje kave… ovo je trenutak u kojem se budim i šapućem...

Nježna je moć pamćenja.

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.08.2021.

U rasponu suprotnosti...





Kako kvadrirati kružnicu, kako matematički nemoguće učiniti mogućim?... Leonardo da Vinci je uspio... njegova skica Vitruvievog čovjeka u kružnici i kvadratu je postala simbolom te moguće nemogućnosti... zlaćani sjaj titrajuće spirale je ovjekovječen tom skicom... ucrtan u sjećanje... uklesan u stijenu pamćenja... ozrcaljen u svijesti...
Donosiš mi porecelansku šoljicu iz koje se širi miris prve jutarnje kave... osjećam tvoju blizinu i prisnost u trentku buđenja... promatram siluetu homo univerzikusa u titraju maglovitog svitanja... vidim izranjanje istine na istoku i njeno slijevanje u purpur zapadnog neba... u rasponu tih suprotnosti osjećam kovitlanje vremena...





Zakoračili smo u doba smiraja. U potpalublju pamćenja, u arahnoidei uspomena
pohranjujemo stare vrijednosti. Pehar sa izvora se nije razbio,
omamljuje me nemir tišine i mir tvoga glasa,
sada, čujem ga bez čekanja i sjećanja.

Volim tvoje jezične akrobacije, zvuk asonanci, pjev istih vokala,
poetiku rečenica, tankoćutne tonove naših razgovora.
Volim pjesničke epifore, ponavljajuće, Kaštelanovo
pojačavanje ljepote sna u zbilji.

Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...





Nestvarna je naša odaja, prepuna plesa sunca, osmijha i snova.
Leonardov čovjek svjedoći mogućnost nemogućeg...
nestajanje i nastajanje u mjesečevim mjenama...
u plimi i oseki osjećanja osjećaja...
Zrcali se u dubini osmijeha, u istorijčju srće,
u dnevnom sloganu sretan život je sretan život.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 25.08.2021.

Dvije riječi...






Um je bio stražar na bedemu svijesti, misao štit na granici podsvjesti…
Čekala sam neznanca iz doline nemira,
zaručnika iz pjesme nad pjesmama,
susret na cesti koja nikamo ne vodi,
sanjala ljubav među zvijezdama.
Na obali mora osjetih moć bijele svjetlosti.
Krijući tajnu svog postanka razotkrivala je tajne prostora,
strijelom vremena probijala kukuljicu samoobrane,
osjetih u besmislu se krije srž smisla…

Vidjeh širinu horizonta, zagrljaj lazura noći i bjeline svitanja, bezgraničje ljepote,
u kozmu nemogućnosti mnoštvo mogućnosi, kvantni skok, odmak vremena i vrtlog zanosa.
U surovosti oproštaja od dobro poznatih netalasanja osjetih titraje čestica i
valova nadolazeće ljepote… moć nad prohujalom nemoći…





Traje još uvijek, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju, u jecaju tišine
u žudnji kristalnog sjaja, u ljepoti arkadijskih privida.

Volim te. Čujem tvoj šapat u simfoniji mora,
u pretakanju jutrenja u zenit ljepote,
u sjaju zvijezde sunoćavanja.

Ljubim te. U nezaustavljivoj igri valova
osluškujem zvuk morskih orgulja. .
Otopili smo samoće u fontani
ružičnjaka sna.

Dotiče me tvoj osmijeh
kao leptir laticu tek začetog pupoljka,
daruje mi polen pripadanja,
tihuje dvije riječi kao zavijet trajanja.

Život je zatvorio krug. Zadar tone u san,
mi se budimo novim snom.

Dijana Jelčić
- 09:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 24.08.2021.

Putovanja...




In memoriam... Jorge Luis Borges
24.8.1899..14.6.1966

Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih uciniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje cistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih...






Sjedim za radnim stolom, u kutku sanjive stvarnosti… u okružju neizmjerljive prisnosti sa životom… udišem miris uspomene na djetinjstvo i promatram lampu koja od pamtivjeka krasi ovaj djelić prošlosti… još svjetli… kolovoz se kotrlja svome kraju… uranjamo vrijeme između ljetnih vručina i dolazeće jesenje ravnodnevice… ekvinocija koji najavljuje smiraj prirode… i bujanje tihe sjete u osjećanjima…





Srce pamti emocije, u sjećanju stvara galeriju slika… i kada odvrtim taj film unatrag svaki puta osjećam novu preobrazbu… metamorfozu nutrine… i to nije bijeg iz svakodnevice nego njeno oplemenjivanje sjećanjima…
Prisjećam se naših jesenjih putovanja… nisu to bili odlasci nekom nebeski udaljenom cilju, nismo lutali putevima prosvjetljenja… odlazili smo otkrivati geometriju gradova koji su građeni po ljudskoj mjeri…Pariz, Avignon, Milano, Madrid, London... lutali smo trgovima… i na svakom smo doživjeli posebnu priču… drugačiju od one prethodne… divan je doživljaj trajne novosti… nismo odabirali, bili smo oduševljeni svakim dolazećim trenutkom… zadivljeni i zahvalani na ljepoti rađajućih osjećanja… upoznavali smo i sebe same uvijek iznova… svako putovanje je bilo postojano slavlje osjetila… bili smo isti, a uvijek drugačiji… bili smo kao bića tek rođena prostornosti nepoznate vremenitosti… kao da smo tek spušteni u začudnost ovozemaljskog svijeta… djeca veselja i sreće… znatiželjno smo ispijali kapi darovanog nam eliksira iznenađujuće ljepote…
Ta divna osjećajna metaforika izaziva erupciju osjećanja u ovome ovdje i ovome sada… spoznaju bezgranične slobode… ostvaruje zamjenu riječi untar sintagmi koje do ovoga trenutka pohranjivah u pamćenju…

Događa se pomak u sjećanju… izranjaju nove vizije… neprimjećeni detalji odživljenog… novi izazovi za dolazeću projekciju odživljene sreće… očaravajući trenutak u kojem se sanja prošlost i naslućuje odlazak u neodređeno, nedoživljeno i neizgovoreno…

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.08.2021.

Na oštrici trenutka...





Na oštrici trenutka su osjećali daljinu,
nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.
Misli se zaustaviše u jednom snu, jedinom snu.
Sutra će biti bolje vjerovali su i sunce kao da je sišlo s neba.
Prostor je postao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije je umiralo crvenilom budućih dana.
Život im je ponudio pomirenje, vratio porušeni most povjerenja.





Osluškivali su glazbu oblaka, grmljavinu, taj čudesni govor neba,
prauzor glasanja živih bića...
trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća.
Izabrali su blizinu,
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili su vrata beskraja i osjetili miris tek procvalih ruža.
Te noći se na njenim dlanovima rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.
Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe
proklija zelenilom proljetne šume
i u sjeni tek probuđenih jablanova,
opijena mirisom proljeća
ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.

Zaustavljeni u snu
zavoljeli su dolazak lastavica, miris majskih ruža
i šum metalne rijeke na dugačkoj cesti
između zapada i juga.

Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.08.2021.

O glazbi i bojama...





Golema je snaga muzike. Slušajući je, ne možemo ostati ravnodušni. Ona nam se nameće, privlači našu pažnju, pokreće skrivene snage našeg duševnog života, određuje im smjer. Muzika nas preobražava, vodi u novi svijet emocija, izaziva u nama doživljaje posebnog karaktera i intenziteta.
Objavljenja muzike nadilaze domet riječi. Neposrednija je od ostalih umjetnosti, ona čisti i oplemenjuje naš duh, udružujući ljepotu i dobrotu u punoj nematerijalnosti svoga jezika.

Josip Andreis





Tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć… teške od zvijezda vise ruke neba nad našim prozorom… tišinu sunoćja dodiruje tankoćutno veo Chopinove glazbe… vidim tu lahorastu ljepotu… leprša, ovija se oko mene, odnosi me u neko drugo vrijeme… u viziju djetinjstva… prisjećam se tonova koji su obilježili moje odrastanje… nije to bio muzički odgoj… to je bila tiha pedagogija onih koji su smjeravali moje puteve ka zrelosti… danas su to prividi slika Beethovena, Mozarta, Bacha… ovjekovečeni obrisi Rachmanjinova, Cajkovskog, Gerschwina… Ravelov Bolero titra najsnažnije u mojim sjećanjima…

Osluškujem romor ovog povečerja… mješaju se uspomene i java… u tom kolažu se isprepliću konture ljestvi po kojima pokretima ljudskosti plešu note… (nedostaju mi rječi za opis tog savršenstvai)... sjetih se glasovira u sobi mojih pradjedova i kajdanki iz vemena sazrijevanja... vidim malene barkice sa zastavicama… pokreću se ritmom romora trenutačne ljepote… dahom disaja i izdisaja naših dišnica…
Sinestezijom osjetila slušam glazbu i vidim je u bojama..




Lažu oni koji kažu da nam je znanost raskrinkala dugine boje pretvarajući ih u valne dužine svijetlosti.
Boje su tu i svatko od nas ih doživljava svojim nutarnjim očima jer boje u stvarnosti nemaju imena one imaju nijanse naših snova. Priroda se iskri u tim nijansama, mi poetski kažemo da nam sunce život zlati, mjesečina mu srebo daje, a sve oko nas u divnoj boji svjetskog oceana pliva, sve blješti kristalima u kojem oči našeg srca sjaje.
smiješimo se svjesni neizrecivosti onoga što nas vezuje u prostor- vremenu... drhturimo u zaobljenosti svjetlosti i lebdimo u Pitagorinim nebeskim sferama, osluškujemo glazbu vječnosti...





vidim perivoj ljepote u kojem slušasmo mjesečevu sonatu… vidim siletu drevne Muze i čujem najljepšu simfoniju izronjenu iz moći sadašnjeg trenutka… zvjezdanim prahom okrunjena, sa nebeskom flautom u rukama, Euterpa, ta besmrtnica osjećajne neizrecivosti romorom struna vječnosti oplemenjuje ovo ovdje o ovo sada… zrcali zrcalo osjećanja osjećaja...

osjećam, dakle živim... i sretna sam... tihujem da ne narušim ljepotu trenutka...
osjećam, dakle sretan sam... šapućeš da ne razrušiš ljepotu ovog sunoćja...


Dijana Jelčić
- 11:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 21.08.2021.

Varijacija na temu...







bila je to prva ljubav... iz osnove škole do mature... a onda smo odrasli...

Ti, to su bili snovi
i vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu
Ti, to je bila sreća
i suze pri oproštaju,
traženje blizine,
telefonski razgovori i pisma…
Ti, to je ljubav, a nije život…
U igri s ljubavi uložili smo mnogo
izgubili sve, a dobili život...






Bili smo premladi za ljubav… mislila sam da si navika bez koje ne znam živjeti… mislio si da sam tkivo tvojih sanjarija…živjeli smo u zabludi… nismo znali našim željama darovati oblik, a željeli smo vječnost i neuništivost. Na dan priznate punoljetnosti darovao si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvijezde s neba i budućnost u celofanu… a nisi osjetio da nam kradeš mladost.

Bilo je to davno… negdje između neba i tebe zastalo je sunce.....ljeto je trajalo bez topline... ranjena rijeka je razbijala zašutjelo more... mjesečarila sam nad oceanom želja… napustih hram zbilje i odlutah u astralnu dimenziju snovitosti… u zrnu zvjezdanog praha pronađoh maštariju vječnosti… kameni grad u kojem odživjeh dane sunčanog kalendara… zagrljaj sutona u zore… božansku iskru nedohvatne istine…

Prolutah pustinjom osjećaja… tražih oazu boje tvojih očiju… dva smaragdna jezera su isušila, nestala sa lica zbilje… besciljno sam koračala stazama mjesečava sjaja… u odori korote se uspinjala ka Luninom hramu…
Odtugovah te u zavjetrini sna… na odlasku šapnuh… ne želim biti spomenik jednoj mladosti… oprosti sebi, oprosti meni… oprosti zbog sebe, zbog ljubavi… sačuvaj baklju predvremena u vremenu novih susreta… među nama su izrasli zidovi ubitačne tišine… ugasla je vatra na ognjištu želja… nema te više u mojim snovima… nestao si s iluzijom nedosanjane ljepote…

Kada sam uspijela, razbacane i razbijene djeliće smisla postojanja, skupiti u cijelinu izdala sam zbirku pjesama "Odakle dolazi ljepota". Taj buket mojih sjećanja je iznjedren iz vremena koji nazivam oluja ruža.
Kasnije uronih u jecaj nutarnje tišine i naučih slušati zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove saznanja prošlih godina.

Dijana Jelčić ... osamnaest crvenih ruža, 1986... odakle doazi ljepota, 1987.
- 08:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 20.08.2021.

Lice vatre...





"U svijetu bez iluzija čovjek je stranac"
A. Camus






Začudna je iluzija lica vatre,
plamenih jezika, Heraklitove tvrdnje…
Vatra je pokretač vječnog nastajanja.
Metafora trajanja u vremenu,
umiranje u sutonu
i rađanje u osvitu
života.





Danas imam dva lica.
Jedno u zrcalu sjećanja,
drugo oduvijek u tvojim očima.

Susreli smo se na dinama opustjele zbilje.
Bila sam usamljenica, bio si eremit,
iz orahove ljuske vadio trenutke,
stvarao vrijeme.

U dvokružju trajanja plamteći grm,
privid Sinaja.
Naslutih bdijenje anđela vatre,
pročišćenje bitnosti,
bogojavljanje.





U voštanici svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja, na obzoru privid besmisla.

Odbacujem breme umora,
volim oganj tvojih dlanova,
u zatonu srca nečujni govor tijela,
plam vremena, toplinu prostora,
prasvijetlo, postojanu ljepotu
božanske iskre.

To je lice vatre...
iz prvog bljeska u vječnosti sačuvano.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.08.2021.

Labirint zrcala...







zrcalni neuroni
“…zrcalni neuroni će napraviti za psihologiju, što je DNA napravila za biologiju:
pružit će zajednički okvir, i pomoći će u objašnjavanju čitavog niza umnih
sposobnosti, koje su do sada ostale tajanstvene i nedostupne pokusima. Oni su
veliki korak naprijed u evoluciji mozga primata.”
V.S. Ramachandran

Zrcalni neuroni su, prema mišljenju dijela neuroznanstvene zajednice, jedno od najvažnijih otkrića u neuroznanosti u posljednje vrijeme.Kada autor predstavlja zrcalne neurone, govori o njima kao o onim stanicama „koje su u središtu naše sposobnosti prihvaćanja stajališta drugih ljudi i uzajamnog suosjećanja.“






U labirintu zrcala se ogleda cijeli svemir, čuje govor oblaka, cvijeća i glazba nebeskih sfera, tu se rađa ljubav, grmi mržnja, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj.

Šta osjećamo kada nam se ruke spletu?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Gdje je miris navlažene svile?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile.





Poezija izrasta iz onog bezimenog što u nama raste. Neuroni su poetski nazvani leptirima... u sivoj tvari osjetimo lepet krila srce promjeni ritam, koža zaiskri perlama sna...ali ja još uvijek ne znam osjećam li moje ili tvoje dodire?

Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna?
Što misli pretvara u poeziju suza?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh uroni u oči?

On osmjehom obrisa suze s moga obraza
i reče mi...
ja sam tu, ali ja sam umoran, budi kraj mene
budi tu
dozvoli mi da budem kraj tebe
da ne budem sam.

Zatvorih njegov šapat među dlanove,
dignuh ruke ka izlazećem suncu
i vidjeh zagrljena dva srca.

dugo sam se pitala... odakle dolazi ljepota...a tada osjetih kako titraji neurona oslikavaju ljepotu u mojoj glavi...

Eto nas u carstvu tišine,
u bdijenju nad žrtvenikom vječnosti,
u moći skrivene stvarnosti,
u prvoj i posljednjoj istini.

Dijana Jelčić...
- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 18.08.2021.

Bolero nutrine...





Bljesak nutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Spoznajem, ideja nije u vremenu, jer vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo. Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.
Kada misaono ulazim u skrivene kutove univerzuma uma sve postaje blisko i moje. Na nutarnjem nebu je zasjala nova zvijezda, bljesnula ideja.
Osluškujem tišinu i pričinja mi se nevidljiva ruka nebeskog virtuoza je zasanjala tonove Bolera.





U zvuku Ravelovog Bolera čujem titraje duše vremena, duše svjetlosti,
duše istine. Neobjašnjiva, nerasvjetljena tajna, nedotaknuto
izvorište ljepote.





Izgovaram riječ od dodira, mirisa, boja, zvuka i okusa.
To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove,
liječi duševne boli, vida tjelesne rane.





Ponavljam riječ, slijevam je u titraje osjetilnog režnja,
u ples nutrine, u prostor od glazbe, pijeska i pjene.
Pod tajnom vremena žal bijelog pjeska
i tragovi plesnih koraka.

Na sceni sadašnjeg trenutka i tišini prostora
ponavljajući ritam, rastuća glasnoća,
uvećava se broj osjetilnih neurona,
širi orkestar osjećanja osjećaja.

Ljubav i život u zanosu ljepote
plešu bolero.

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 17.08.2021.

Suma godina...





Probudio nas potes... a onda nas budnima održavalo podrhtavanje... osjetih strah... tada je progovorilo nebo...
vjetar je rashladio odaju... munje su osvjetljavale postor... gromovi parali tišinu... više nismo mogli zaspati...





razgovarali smo... prisjećali se početka priče o nama...
davni ljetni solsticij, lapidarij, jutro poezije, naše poetsko sučeljavanje.
naše naglo ljeto, Hercegovina, Medjugorje, tada još maleno seoce,
pod svetim brdom i mjestom ukazanja...
Lipe su ocvale, pod Čapljinskim balkonom miris jasmina i okus oskoruša.
dolina zelene rijeke, močvara, delta i kamenjar bude u meni neku drugačiju mene...
tamo uistinu čujem poeziju kapi i tišine...





Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima...

on piše knjigu o svom izrastanju u glumca... počinje s diplomskom predstavom... u očekivanju godota...
pitamo se, čekamo li ga još uvijek... neka dodje kao smiraj srcu zemlje... neka bude vrijeme bez vrata,
prostor bez zidova, beskraj zavijutka, tvrđa vjerovanja, vir snovitosti.

Desetljećima zajedno koračamo ovozemaljskim putevima, iza nas proljeća cvjetanja,
ispred vrijeme plodnih jeseni, svijet iza zrcala zbilje, galerija sjećanja,
bezglasje čudoriječja i odeon tankoćutne tišine.

Njegova i moja slika u zrcalima mladalačkog sna,
u zbilji kolaž vremena, oko očiju bore smijalice,
u sumi godina na licima trag vremena.

Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.08.2021.

Igra riječima...





Igra stakenim perlama, roman sučeljavanja duhovnog i prirodnog, sakralnog i profanog, vita contemplativa protiv vita activa.
...i stoji starac sa perlama, stoji na ruševinama hrama, a znaci što su nekoć bili smisao sad su tek hrpa šarenog stakla...piše Hesse u svojoj pjesmi "Posljednji igrač staklenim perlama"... vratimo im sjaj da oronule ruke ožive igrom djeteta u nama... vratili smo im...






Kobalt noći priča priču o krštenju mladoga vina i rađanju sna. Brojim biserje prosuto po stazi sjećanja. Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Sjećam se, slovkanje se pretvaralo u zastore sreće. Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog.

Počinje igra sa staklenim riječima. Svaka u sebi krije još nedokazanu istinu izrastanja nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete.
Volim se vraćati na početak izrastanja u smisao. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta.
Srce se budi titrajima sretnog djetinjstva. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.

Pišem, riječi klize zaslonom. Sjećanja postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, okrijepljena otajsvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi.

Budim se iza zaslona svijeta. Na monitoru sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći ljubavnog žara, noći pune besmisla iz kojeg je rođen smisao ovoga danas.

Zornica blješti sonatom od sna, vrijeme luta bezvremenim stazama, ptice najavljuju praskozorje nove istine. Jutarnja magla iskri na obzoru budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život.
Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.

Dijana Jelčić... jedna priča iz neukorićene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2007.
- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.08.2021.

Dan velike Majke...





Šapat drveta...

U pjesku vremena koraci iz ničega u sada,
sjećanja uklesana u mramor pamćenja.
Dani prvih susreta, opustjele grane prastarog drveta
i okus oskoruša.
Darovao si mi znamen keltskog vjerovanja.
Drvo šapuće tajne, čuje ih tko zna slušati.

U krošnji oskoruše ukazanje,
u sjaju zalazećeg sunca vizija žene,
bljesak u tvojim očima, na zaslonu svijesti snovid,
razotkrivena tajna iskona.
Okus na nepcu sjećanja i šapat drveta.
Rodila se ljubav.

Dijana Jelčić





Ispreplitanje legendi i zbilje budi u meni još uvijek znatiželju… isprepliću se misaono- osjećajne slike… Gospina ukazanja širom svijeta… vjerovanje u ljepotu i ljubav… jer ljubav je uvijek tu, oko nas i u nama… i nije važno hoćemo li ikada saznati istinu… epohe su se smjenjivale… vjerovanje je ostalo… u malim dozama nataloženo u dubini svijesti… iza misli se, u labirintu ogledala, zrcale divne slike… rado lutam korodorima pamćenja… volim te susrete na rubu vremena… na graničju mistike i znanosti… oplemenjuju… bude nadahnuće… daruju uvijek nove osjećaje…

Promatram zvjezdano nebo, moje oduvijek sanjane plave daljine...
Čujem prošlost udaraca klatna o bronzu crkvenog zvona.
Tonem u svijet opsjena, u carstvo privida.
U tkivu sna Tizianova slika, Gospino uznesenje ka nebeskom Jeruzalemu,
bljesak bijele svjetlosti,
Lurd,
Fatima,
Međugorje.
znamenje njenog bdijenja nad nama smrtnicima.





Naše naglo ljeto 1986, dugo toplo ljeto. Tri mjeseca ljepote hercegovačkog krša. U ozračju gospina svetišta bezglasjem u suglasju duša izgovorismo molitvu za ostvarenje sna. Na Svetom brdu, na mjestu ukazanja je blještala nevidljiva istina, objava ljubavi utkana u zrcaljenje vjerovanja....doživjeh zagrljaj neba i zemlje…oćutih delirij blaženstva…
Dvije godine kasnije,a dan našeg vjenčanja mi rekoše... na dobro si gospu pozdravila...

Dijana Jelčić
- 05:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 14.08.2021.

Radost svitanja...







Bertold Brecht, Augsburg, 10. veljače 1898. – Istočni Berlin, 14. kolovoza 1956.

Zadovoljstva

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...






Zora je, otvaram prozor, grad još spava,
čujem tišinu, glazbu davnih putovanja, melodiju daljina.
Miris kave uranja u budnost.
Jučer smo pronašli staru knjigu i razgovarali o Brechtu
i njegovim Zadovoljstvima, Salomonu i zaručnici,
o Erosu i Psihi.
Noćas sam sanjala rastanak pod suncem,
u plavim daljinama nagnuće sudbine,
u načelu vremena ritam vjerovanja u san i obećanje.





U gliptoteci osjećaja radost vremena.

Zapamtila sam.Voda dolazi iz zemlje, u zraku oganj ljeta
i naslućujući susret pod suncem..
zaoblila sam zrelost i radne obaveze u kuglu zlatnih uspomena…
u odmaku između trenutka i vječnosti,
u nanosekundi nečega udomih ljubav kao zavjet svakom buđenju,
kao čaroliju koja bdije nad stvarnosti… kao Sunce koje nikada ne zalazi…





Zbrajah godine, čitah pjesmu nad pjesmama.

U vjetru osluškivah glas Salomona,
odgovarah srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne,
oazu Judejske pustinje
i ciprov grozd.

Sanjah kuću od cedra i svodovlje od čempresa.
Ragovarah sa srnama i košutama,
zaklinjah mjesečinu za blagost njegova sna.





Sjene prošlosti bude uspavano pamćenje.
U mramoru uklesana iluzija,
u krošnji vremena dašak zefira.odnosi boginju.
Eros otkriva tajnu dvojnosti i buktinjom strasti
omamljuje Psihu, budi žudnju.

Bio je strast, bila sam žudnja,
postali smo istina dosanjane budućnosti.

Dijana Jelčić




- 08:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 13.08.2021.

Prizvan il ne prizvan...




Planet u koroti, srce zemlje mijenja ritam,
gorući grm sa Sinaja izranja iz pamćenja,
u bljesku plamena sjaj zlata.
u lednici nutrine podsvijest podmuklo šuti,
u Kafkijanskom kavezu samuje robinja
odbjegla s bojišnice nerazumnih dijaloga.





svijest traga za istinom…
slobodna, a omeđena obrascima drhturi
misaona slika parije šaha…
riječi kraljevi… riječi lovci… riječi pijuni…
premećemo ih… darujemo im nova značenja…
znakovljem uma naglašavamo
impreativnost, nesigurnost, čuđenje, znatiželju…
darujemo im dušu, zvuk, miris, boju, okus…
što učiniti sa nerazumljivim značenjima?




U Zemlji jecaja sveta školjka izrodi miljenicu,
sjeme početka, bezriječje istine, u ehu vjetra oprost grijeha.
U odaji svijesti poruka, „Vocatus non vocatus, deus adert.“
nad žrtvenikom trenutka bijeli dim.




Nijemost svemira krije u sebi tajnu…
odgovori se kriju u titrajima zvijezda,
u poeziji kapi…u memoriji vode… u zrnu srca…
U sjeni tišine umiru nesporazumi.
prizvan il ne prizvan, Bog je uvijek tu.

Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.08.2021.

Te noći su padale zvijezde...







Pred petnaest godina osmijeh sudbine… (12. 08. 2006... u noći suza svetog Lovre ... Nives Vego i Ivan Jelčić slavili vjenčanje... )





Događale su se boje… nebo je mijenjalo danu odore… uznemirile su se ptice nad cestom kojom smo odlazili u Grad… more je razbijalo tišinu hukom dubina… promtrala sam raskoš dolazeće oluje… osjećala uhodavanje nemira u mirno podne… Sunce nije odustajalo od ljepote… vodilo nas je kroz nadolazeću tminu… osvjetljavalo put… igralo se sa kapima kiše… događalo se čudesno pretapanje snova i stvarnosti… lepršavi let međuprostorima neba i zemlje… kao da smo uranjali u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… bili smo djelić Shakepeareovog sna… dok je nad nama bjesnila oluja obavijale su nas niti snovitost… začuh šapat iz davnina…

Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…

I darovala je… boginja svjetla je razmaknula oblake… nebo je zasjalo plavetnilom utihe mora… oluja je prestala… Grad nas je dočekao obasjan Suncem i osmijehom sreće i zvonima vjenčanja…







Bijela luna nad Lovrijencem, Na licu svemira sjaj večernje zvjezde, u sedefu upisana biografija školjke, rođenje Venere. Objava početka vremena ljubavi. Promatrali smo osmijehe na njihovim licima. Uranjali su u lazur noći, u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.

Te noći su padale zvijezde za sreću i san. U svakoj suzi svetog Lovre osmijeh sudbine i ostvarenje želje.





Noćas će nad Lovrijencom opet padati zvijezde, sretno im bilo dolazeće!

Dijana Jelčić
- 06:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 11.08.2021.

Rascvjetani perivoj...





Vrijeme Venere...
"Danas po Majanskom kalendaru slavimo „rođenje zvijezde Venere“… njeno izranjanje iz utrobe svemira… iz zviježđa Plejada… dogodilo se 11. kolovoza 3115. godine pr. Kr… " možda je to bio početak ovozemaljskog vremena...






U Gradu, pod kišom Perzeida naša strana svijeta. Noć ostvarenja želja.
Stojimo na vrhu Lovrijenca. Bijela Luna se ogleda na pučini.
„Vidiš li dušu Mjeseca?“
„Vidim tvoj nemir.“
„Čekam smiraj najezde silovitih htijenja.“
„Što osjećaš?“
Slave li zvijezde kišom Perzeida rađanje ljubavi?
Šutiš.
Pozivaju li nas na slavlje osjetila?... osjetih pomak nutarnjeg sata…
Uranjamo li u Venerino vrijeme?
Smiješiš se.
Deja vu, tisućljeća zgusnuta u tvojim očima,
u prolazu između tvoga i moga svijeta,
u ničijoj zemlji, na izvoru vode.

Ispih gutljaj zemljine utrobe, oćutih okus života,
pupanje svjetlosti, vrtlog vremena, let krijesnica
i put k tebi.

Začuh zov nutrine, voda dolazi iz zemlje…
podne, prašnjavi peron i oči boje sna… magija sudbine.





Venera objavi sunoćje i mimohod sjećanja.
Bio si pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik,
bio si misao, osjećaj, ljubav. Odakle dolazi voda?... upitah
Iz zemlje… progovorio si... susretao sam te u snovima.
Sanjala sam te…

Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vječnosti,
metafora beskraja, Lovijenac, bijela luna,
naš trenutak i rođenje Venere.

Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 10.08.2021.

Postojimo...








Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;
o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.
I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo:
"Pjevajte nam pjesmu sionsku!

Psalam 137,2
Psalam 137,3






U sužanjstvu nedogadjanja privid nebeskog grada
i glas iz davnina...
Slavi, slavi kčeri Sionska!
Raduj se i budi sretna...

Grliš me. Na dlanovima putkazi
ka dosegnuću istine.
Zagrljaj bestjelesne ljepote,
inicijacija u sfere iznad dodira,
u planetarne fikcije,
do nestajanja u ekliptici Sunca,
u orbiti vječnosti.

Postojimo!

Na vratima sjećanja misao, uspomene,
vizija utapanja u okrilje tvog pogleda.
Dlanovi i usne, u brevijaru vremena,
ispisuju poeziju zbilje.

Nestale su razdaljine ka središtu kruga i zvijezdi vodilji,
ostalo je čvorište linija sudbine.

U prividu Siona naš besputni život,
u zrcalima svijesti vrtloženje mira,
u mislima i osjećanjima
harmonija.

U kaleidoskopu pamćenja kristalići postojanosti,
sionska nepromjenjivost... tišina sionske tajne,
nedjeljivost začeća vječne jednote.

Dijana Jelčić
- 06:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.08.2021.

Zbrajamo godine...






Zbrajamo godine i tragove vremena na licu… promatram, uspoređujem naše stare sa novim fotografijama… osmijesi su ostali isti… i oči… one odaju sreću… nezaustavljivu stihiju ljepote… kada oćutim tvoj pogled još uvijek osjećam ilepet leptira u svijesti… strune spoznaje plešu svoj vječni tango u nutrini…
ljubav je poezija… ono istinski neizgovorivo u nama… vječnost pretočena u trenutak… sol na koži i med na usnama… pjenušac u krvi i leptirići u emocionalnom umu…
Promatram tvoje lice očima… ne godine, nego osmijeh je ostavio traga na njemu…
Naša životna priča je poezija ispisana nepostojećim slovima… utkana je u tajanstvenu šifru naših genoma… uklesana u hridi Scile i Hribde… iscrtana dodirima na koži koja pamti sve tankućtnosti… zgusnuta u očima roman je u nastavcima.
kakav će joj biti kraj?... zar je to važno?...





Poslije četrdesetak godina Švicarske, pred devet godina, smo se vratili u Zagreb... Prolutah fotoalbumom... devet tvojih slavlja sa starim prijateljima...





Ove godine smo slavlje pomaknuli za kraj kolovoza... a onda se dogodilo čudo... Mime i Slobo iz Praga su tu... njihov vjenčani kum Duško Valentić se ne boji vrućine... spontani susret na terasi pizzarie u našem kvartu... smijali smo se...

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.08.2021.

Dogodilo se...







Između jučer i sutra misaoni dijalog prohujalog vremena. U središtu Zenonov apsurd... vraća me na moju polovicu puta. Ti si tamo u nedohvatnom. Zatitrala su lazurna krila svemira, otvorih oči. Prihvaćam izazov. Zlatna hostija raskošno titra zlaćanom spiralom. Prisutna sam. Jučer si mi rekao telefonom... do sutra ljubavi. Povjerovah u tvoje priče. Uzburkale su se linije dlana. Osjetih, sudbinski su me iz djetinjstva doveodile tebi. Činile su to. Da, vjerujem u čuda, događaju se. Bio je zenit, a onda se dogodio suton. Dogodila se istina. Divno je to umijeće vremena, zagrljaj mistike i zbilje. Utjelovio se davni privid u našu zbilju. Dogodio se susret mene i mene u meni. Vidjeh bljesak. Ti si došao kasnije. Tvoj glas kao grmljavina poslije pratišine.
Habitus početka... i neka bude...
U uvali djetinjstva putevi ka dostignuću savršenstva profanog arhipelaga i otočja nedostižne svetosti.




U kutku svemira, iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina,
u bumbaku svjetla, osmoga dana osmog mjeseca, u sazviježđu „lava“
se rodio pjesnik.





Promatram kobaltni beskraj ekvinocija noći… prelamenje sedmog u osmi dan…

Na ušću Neretve se grle nebo, more i zemlja… trojstvo besmrtne ljepote nam je darovalo smrtan život… potčinilo nas vječnosti…čujem lelek sebra u sebi… vidim imaginaciju našeg kmetovanja nečem nepoznatom, nečem nedohvatnom… osjećam, ti naslućuješ moju misao…

Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu,
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Tvoje usne dio mene
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u vir snova,
kao ljetna kiša
kapala su milovanja, ozon sreće,
nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile....

Imaš li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ljepote?






Čula sam tišinu, iza tišine muk vremena i dolina tvoje mladosti. U vlatima trave tragovi prohujalog vremena… iz tišine izranja glas praotaca.… na svetom brdu, u ledu podsvjesti ispisah riječ život i sačekah izlazak Sunca… doživijeh trenutak u kojem svjetlost bojom vjenčanice odjeva osmi dan...
Osjetih, ljubav je sreća i sloboda...

Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.

Na terasu preko usnulog cvijeća,
u svom ljubičastom ogrtaču,
se uspinjala zora,
zatvorila snove
u sunčanu kutiju
i prosula svježinu
na umor naših zagrljaja.

Svanulo je jutro osmoga dana,
u sazviježđu "Lava"
rodio se pjesnik.

Sretan ti rođendan!

Dijana Jelčić...
- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 07.08.2021.

Lav i Vaga...





Sinoć u kafiću razgovaramo o sazvježdjima... pitamo se... Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijemo ga…
Je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?...
Tajna se vrtloži sama u sebi… zaobljuje svoju nedodirljivost u svijesti nedohvatnu dimenziju i za sada ostaje neriješiva enigma… snovita tajna Svemira… život utkan u poeziju vremena… vječnost zgusnuta u trenutak… u titraj oka… u ovo malo ništa u kojem se zrcali sve…





Nekim parovima zvijezde predviđaju da će zauvijek biti u ljubavi. Za ovu astrološku kombinaciju kažu da je neraskidiva. U pitanju su Lav i Vaga. Njih dvoje su najzanimljivija kombinacija Zodijaka, a posebno je dobar par ako je žena Vaga, a muškarac Lav.
Što je najvažnije, oboje su vrhunski komunikatori i to je tajna njihove trajne ljubavi – kakav god problem da iskrsne, njih dvoje će ga riješiti razgovorom...
izvor... azra.ba... ono ja Vaga kao ne vjerujem u horoskop... smijem se sama sebi......







Ljetna noć,
zvjezdano nebo,
dimenzija beskraja.

Postojana beskonačnost, slijedim moć punine Mjeseca,
krećem nepoznatim stazama ka zviježđu pod kojem si rođen.

Mjesečarim prividima na obzoru podsvjesti,
dodiruje me nedodirljivo tkivo maštanja.

Kukičam slike na zaslonu sanja…

Ti me slijediš u nenapisane priče,
oživljavamo izmišljaje,
metaforama darujemo istinsko obličje,
riječi su nepotrebne,
sporazumjevamo se disanjem i otkucajima srca.

Zvijezde, vjerne pratilice u paralelne svjetove,
u svijetove naših znamenja…

Nad profanom pustinjom sakralna istina,
u carstvu „lava“ zrno vremena,
srce mijenja ritam.

Budi me navala ljepote,
život pod svodovljem nedohvatnih visina,
metaforika snova u moći trenutka,
milovidna svjetlost,
zaobljena dimenzija zbilje.

Budim se u skućenosti zemaljske prostornosti,
sretna u sinopsisu života.

Sunce obasjava rampu,
zbilja počinje sololokvijem nutrine…

Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše.

Ti si tu,
u tvojim očima
isti san…

Dijana Jelčić



- 07:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 06.08.2021.

Srcemsrcu...







Pijesak i pjena... Jure Kaštelan...

Svijet je velik ,srce je maleno...Srce luta velikim svijetom.....prelazi planine,prelazi mora,prelazi rijeke i umorno usne na nekoj obali.Došla je velika ptica, uzela ga pod krilo i odletjela u nebo...zli lovac ubija pticu,srce padajući govori :;
"Divan let.....kako je čudesan svijet"....








Podigni svoja nevidljiva jedra
galijo puna skrivenog blaga,
zaplovi oceanom sanja,
uplovi u ljepotu naših
zagrljaja.

Osluhni šaputavi lahor opsjenara,
probudi osjetila snom uspavana,
podigni sidro iz sretnih njedara,
povedi me valovima ćula,
mene lutalicu i sanjara.

Povedi me u tek naslućene daljine,
među tužne i nesretne sudbine,
i budimo vrtlog putovanja,
zagrljaj životne miline,
sretni nesretnima
darujmo dijelić
naših sanja.






Srcem srcu šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote. Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Suzama nutarnjeg neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera, što cijeli život izvan sebe sreću traže. Vrati ljepotu osmjeha onima što otrovani strahovima, od sebe samih izgubljeni, pučinom života nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju.







Srce ti kaležu sreće,
ti čudesna galijo dobrote
usidri se u njedrima ljepote,
budi oaza u pustinji bez snova,
žeteoc žetvi neodživljenih izazova,
srce tužnom srcu u osjećajnoj pustari.


srcemsrcu šapućem... čudesan je ovaj svijet...

Dijana Jelčić... jedna iz davnina...
- 07:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.08.2021.

I bit će svjetlost...







Na današnji dan pred 26 godina smo bili u Zadru. U slici novog svitanja suze tuge i sreće, trenutak tihuje izazov... Između nas i prošlosti svijet sjećanja, oluja, vrtloženje osjećaja, kovitlac uspomena.





Sjećam se davnog svitanja, jecaji neba probudiše dan.
Nebo je bilo svjedokom straha i bola, a Mjesec nijemi stražar mrtvoj mladosti,
zvijezde su šaputale elegiju onima kojih više nema.





U kanalu bura, jecaj vjetra u napukloj kuli
bodež izdaje u srcu.
Galebi su plakali za tobom sakrivjući boli u utrobu mora.
Na tišini oltara molitva još spava,
u školjkama neka davna ljubav u bisere se rađa.
Sakriveno blago tvoga postojanja,
ljepota tvoga ljeta, tvojih ljeta snaga
iz pepela novi život stvara,
da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe
da na drevnoj pjaci opet
samo sreća sanja.





I tek kada mi srne budu jele iz ruke,
kad budu zoru najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oprost grijeha postane suvišan,
kada nas riječ povede nebu,
riječ izgovorena lakoćom djeteta,
i bit će svjetlost, i ostat će svjetlost,
zasjat će život... bit će život...
tek tada ću znati da smo našli istinu.
Moju, tvoju, našu, njihovu...





Pod svodovljem vremena iskre oči neba,
na dlanu noći zlaćane suze.
Pričinja mi se tuguju za umrlim zvjezdama,
za nestajućim idealima ispisanim
u utopije drevnih mudraca.

Sjetimo se živjeti!!!

Dijana Jelčić… Pelinjak, rukovet gorkih stihova… neobjavljena zbirka napisana devedesetih godina prošlog stoljeća.


- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 04.08.2021.

Godina čudesa...






Annus Mirabilis je pjesma koju je napisao John Dryden, a objavljena je 1667. U spomen na 1665-1666, "godinu čuda" u Londonu. Unatoč nazivu pjesme, godina je bila jedna od velikih tragedija, uključujući Veliki požar u Londonu...
Iza nas je godina čudesa... potresi, pandemija, poplave, požari... erupcije vulkana...





Godina 1905. poznata je kao „godina čuda” za znanstvenika Alberta Einsteina, rođenog u Njemačkoj, koji objavljuje niz revolucionarnih znanstvenih radova o različitim aspektima svjetlosti, materije, vremena i prostora. U tim radovima nalazi se jedna od najpoznatijih matematičkih jednadžbi svih vremena: E=mc2. Deset godina kasnije Einstein predstavlja svoju opću teoriju relativnosti.

„Sat sjedenja u društvu lijepe djevojke prođe kao minuta, no minuta sjedenja na užarenoj peći kao da traje dva sata. To je relativnost.” – Albert Einstein






U sumi naši godina smo naučili misliti drugačije… sve je energija… titraji struna… nezaustavljivi ples fotona... zagrljaj svjetlosti i materije… zagrljaj zrna univerzuma i srca…

Jesmo li naučili i osjećati energiju?...

Darovano mi apstrakno razmišljanje ucrtava misaonu sliku geometrije evolucionog vremena. Nevidljivim ljestvama svijesti smo se uzdizali ka zrelosti… Vidim nas u krugu avangardnih pokušaja vrijeme odjenuti odorom budućnosti… Zrcali se vrijeme mladalačkih previranja… bili smo spremni za raskorak u nespremnosti osrednjih zbivanja...
Miris svježeg kruha i majskih ruža, okus prve kave i svitanja na trgu cvijeća… titraj neurona u režnju pamćenja…
U krugu neznanja otkrivasmo neotkrivene istine… mislili smo, sebi i drugima dugujemo nova jutrenja… još uvijek ćutim titraje na usnama… tihu sjetu drevnih poljubaca…

Osjećam vječnu igru pitanja i odgovora u zagrljaju lijeve i desne strane mozga… lepršaju leptiri reljefom tajnovite sive tvari… zaustavljaju se u usjeklinama pamćenja… raznose sjeme ljubavi perivojem spoznaje… događa se igra misli i osjećaja… ćutim je kao korake tanga na sceni života… dodir dviju silueta na obali oceana snova… iz koprene ljubičastih iluzija izranja srce u svom punom sjaju… osjećam igru klijetki i pretklijetki… rađanje ritma osjećajne stvarnosti… energija se slijeva ponornicama do ključanja u vrulji izričaja…





Stojim u dnevnoj sobi... u kovitlanju neurona vidim blješteća energetska polja… čujem urlik zemlje i jauk stradalih, osjećam nezaustavljivo podrhtavanje tla... jutros se urušila zgrada u srcu grada... razoren atelje umetnika...sunoćava se, pozivaš me u igru sa sudbinom…izlazimo u suton... vjetar donosi mirise razbuktalog ljeta... naš kvart odiše mirom... i ljepotom zalazečeg Sunca...uranjamo u bitak vremena… u riznicu prepunu neotkrivenog blaga…





U bestjelesnoj budnosti osjećam titraje istine koja je promijenila naše poimanje svijeta i nas u njemu… prohujale su godine... dogadjala su se i dogadjaju čudesa... energija je u nama i svuda oko nas... ljubav je energija... ne gubi se, samo mjenja oblik..

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 03.08.2021.

Obraz i obrazina zbilje...







Dodirivala si nevidljivi svijet privida, lica i naličja, obraza i obrazina.
Uranjala u ispod površine vidljive stvarnosti, u tragično i sretno pamćenje... citirao si Kaštelanovu misao iz osvrta na zbirku
Pitala sam se odakle dolazi ljepota, tragala za nevidljivim zakonima nutrine i vidljivim zvjezdanim nebom,
oslobađala utega prošlosti....





Oslobodili smo se utega prošlosi, ali danas ljepotu zbilje narušavaju dogadjanja izvan naše moći... rekao si prisjećajući me na pandemiju i prerano otšle prijtelje.






Ošamućuje vidljiva i čujna istina. Suza u oku djeteta
zaustavljenom na krhotinma koljevke.
Srce zemlje mijenja ritam, pucanj zbilje probija zvučni zid,
ranjava jaslice vremena, zaglušuje molitvu djeteta.
Tišinu nad razorenim razbijaju vrisak podrhtavanja,
urlik vjetra, tutanj oblaka i huk rijeka. .





Daliev kolaž ubrizgan u pamćenje,
Klimtov poljubac oslikan na ruini,
i Matisov ples u obrisu ogoljelih istina
i Picassova Guernika, svjetiljka i Dora Maar u sjećanju.

Moć umjetnosti u zlokobnom hihotu stvarnosti,
u vremenu pritajenom čekanjem.
Uhvaćeni u mrežu prijetnji od četvrtog vala,
u iluziji iscjeljujuće tišine romor vjetra u krošnji breza zustavlja strah.
Vjerovala sam u čuda, vjerujem još uvijek.

U iskazivosti pamćenja iscjeljujući osmijesi.

Dijana Jelčić


- 10:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.08.2021.

Dan oprosta...





Blagdan Gospe od Anđela...

Uspomena na Asissi i tajanstveno ozračje podneblja svetoga Franje. Vizija anđela, blijesak vremena, sjećanja na baziliku Maria degli Angeli, na kapelicu La Porziuncola, na dan oprosta, na dan bezuvjetne ljubavi.






Davne 1987, u Međugprju na današnji dan šapnuh...
Ne okrećem se više u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san...
Odsanjajmo ga zajedno... odgovorio si.
Griješili smo...
Danas je dan oprosta...
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja.
Oprost je vrlina kraljeva, čista srca i otvorena uma... rekao si...
Oprost je sveta datost rekoh i pričinilo mi se kao u Marinkovićevoj Gloriji... gospa se nasmiješila...
rekoše mi ... na dobro si pozdravila Gospu...





A onda smo zbog Gospe i Franjevaca posjećivali svetišta... u svakom hramu osjetih svetost trenutka... slaže se Ikonostas u galeriji uspomena... katedrale u Barseloni, Koelnu, Avignonu, Chartesu... tamo u labirintu osjetih da je srce sveti gral... hram crnoj gospi u Einsidelnu, hram gospi od Anđela... svetište u Međugorju, u Assisiu...sve to ostavlja trag u nutrini... trag svetosti i vječne svjetlosti... u tišini tih mjesta postajemo akustičari nutrine... čujemo simfonije i rapsodije pohujalih stoljeća... neopisiv je taj osjećaj...i nezaboravan.... u Assisiu napisah...

U tvojim očima sunce,
na tvojim usnama
okus svete vode.

Tišina svetišta,
zadnji trenuci sveca,
dašak vječnosti.

Skidam odoru zbilje,
nestajem u iluziji.

U srcu titraj uzbuđenja,
otrkrilo je magiju vječnosti.
Zaustavljeno na vratima vremena,
uvijek iznova se odlučuje za ljubav.
Izlaim iz privida.
Ti se smješiš. Smješimo se.




Na prozoru Anđeo,
čuvar našeg svetišta.

Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.08.2021.

Putovali smo...





Duša je rodnica života, rascvjetani perivoj ćula, Elizej sanja… u njemu se krije fontana svjetlosti… izvorište ljepote, srce prepuno emocija, vječno traženi sveti Gral u kojem ključaju osjećanja… govorili su mi… misao je zvijezda vodilja nutarnjim svemirom, poveznica među svjetovima, čuvateljica tajni, ratnica na bojišnici svijesti… učili su me…
Pamtila sam tu metaforiku tihe pedagogije… pokušavala je protumačiti, prevesti na jezik uma, razumjeti, očutiti njeno djelovanje… lutala sam koridorima spoznaje… u carstvu poezije otkrivala prostranstva nepoznatih pejsaža, začudne panorame misaonih slika… Da, Šmić je imao pravo. Pjesnici su čuđenje u svijetu, oslobađaju od grijeha,
stihom daruju okus jabuke, oprostom hrane dušu, ushićuju srce, oplemenjuju svijest.





Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo
otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Dragojević Danijel






Pokušavah razmaknuti nebo,
razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.
Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.

Nad plavom kuglom se nadvila koprena straha.
Zaustavljeni u koracima sjećamo se prohujalih kolovoza,
lutamo galerijom uspomena i hrabrimo se.

Kolovoz je!
Da, trebalo bi opet putovati.
Putovali smo, Toskana, Provansa, Andaluzija
sjedili na trgovima, kušali jabuke, promatrali ljude, njihove osmijehe.
Putovat ćemo ponovo u daljine, u trenutak okrugle i sjajne slobode,
u beskraj pjesnikova sna.

Poezija je ljubav i sloboda!

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>