dinajina sjećanja

subota, 31.07.2021.

Nad gradom...

Nad gradom, već danima, navala vrućine. Kao pod staklenim zvonom došetamo do parka fra Grge Martića... dok sutonsko sunce obećaje smiraj zaustavljamo se na terasi kafića... stotinjak koraka mijena ritam srca... majske ruže su ocvale... uz cvjetove oleandra u sjeni breza se bude uspomene... vječni izazov razgovorima ni o čemu u kojima je sve...

Postoji li bespuće sna?
Od kojeg tkiva je satkano?... odgovaraš pitanjem
Postoji li vrijeme u njemu?... pitam
Sanja li bog našu zbilju?... pitaš
Jesmo li mi tek putnici namjernici, pustolovi, tragači za istinom?
Što će se dogoditi s nama ako se Bog probudi?
Teško pitanje!
Postoje li teška pitanja?
Postoji li mjera za težinu misli?
Postoji li mač za čvor misterije?
Nepotrebno pitanje.

Ritmom prauzora u koljevci mjesečevih mjena, srce je slovkalo tvoje ime.
Poznavalo te prije mene, ispisalo rebus u pjesmi strancu, nezemaljcu, prabiću.

Osjećao sam te u Sengorovoj poetici zbilje, u stihu

slušaj češće stvari nego bića,
glas vate se čuje,
slušaj kako jeca
list na vjetru...

čuo sam ga u krošni breza u dolini zelene rijeke,
naslućivao tvoja lica u poeziji oceana.

Došao si kao vjetar pred oluju, progovorio jezikom cvijeća, šapatom vlati trave, sjajem Sunca,
poviješću poetskog izričaja. U disanju staničja naslutih titraj Fibonaccieve nule,
bljesak božje iskre, izrastanje zavojnice zlatnog trokuta, utjelovljenje kozmičkog zakona.

Krenuh putevima uzbuđenja, beskrajnim širinama univerzuma strasti… i šaputao,
Ljubim djelić neba na kojem si ti.
Ljubim nebeske poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe.

Uzdižem se iznad razumljivosti, osluškujem tihovanje srca, čujem poeziju neba
i volim dan u kojem se uz tebe budim.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 30.07.2021.

Budim se...

Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog nekih okrutnosti svijeta, budim se u ovom svitanju drukčija i nova.
Budim se i otvaram oči tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo zajedno izaći među koplja sunčeve svjetlosti, hrabro koračati pijeskom vremena u svakom zrncu zrcaliti samo ljubav.

U dubini srca odzvanja opsjenarska tišina…planet se vrti u paučinastom tkivu prošlog i dolazečeg vremena… dok nanosekunde otkucavaju protočnost vječnosti pokušavam brojati okretaje svijesti… u kovitlacu nepostojeće praznine drhturi muk…u šumovima klijetki naslućujem obris glasa koji me poziva na bdijenje u svijetu snovitih nadanja… silueta opsjenara se ogleda kao ikona na zidu hrama nutrine… ispisuje rune na stijenkama vjerovanja… prapismom obznanjuje pismo budućnosti…

Događa se susret svjetova… ti i ja u sjećanjima univerzuma… svi prohujali životi utkani u tajanstveni kod genoma… bezbroj sudbinskih puteva utkanih na dlanu trenutka…

Sanjala sam konjanika na cesti ka Cordobi, polja daleke Andaluzije, puteve pitanja i staze odgovora.
Bila je to kušnja budnosti, bjeg u osamu, sagorijevanje u samoći.

Hoću li stići u dolinu zelene rijeke?

U svjesti bezglasje, misaoni muk, srce zaboravlja otkucaj, ćutim iskušenje vremena. U romoru rijeke himna dolasku,
stilizirao si stih Carla Sandberga
"Ničega nema u ovom trenu osim tvoga lica,
ničega nema ovdje do tvojih boje meda očiju"

Dijana Jelčić...

- 10:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.07.2021.

Pitam se...

Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges

U prostoru nestaju obrisi neuravnoteženog bitka, gube se konture čvrstih predmeta, a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine...sanjanost punina budućeg. Razgovaramo ni o čemu. Na nutarnjem nebu se rađaju zvijezde, iskre vrijeme poezije, začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova univerzuma uma.
Tada neizgovorivost slijevamo u rijeku riječi... pokušavamo oplemeniti semantičku siročad uskrsnućem iz određenosti...

Oplemenjena desetljećem dijaloga postala sam griješnica u svijetu zakonitosti... postojim između nigdje i negdje u bespućima pojavnosti uma i fantazmogorije čula...

U nedodirljivosti bitka vječnosti i njegovoj nesvodivosti u razumno štivo tragam za smislom etike i estetike poetičnog življenja... nastojim osmisliti jezgru snovitosti... odjenuti je koloritom rasprsnutog Sunca... izvući je iz metaverzuma spoznaje u univerzum svijesti... darovati joj volumen prostornosti u sadašnjem trenutku... u žamoru jezika osluškujem tišinu neizgovorivosti... otkidam krhotine besmisla i slažem ih u mozaik nutarnje smislenosti... ulazim u Heraklitovu rijeku, ćutim nemogućnost istovremenosti... slijedim Zenonovu kornjaču i osjećam da sam uvijek tek na polovici puta do pravog izričaja...

Spoznajem postojanje apsolutne praznine na graničju između svijeta i njegova doživljaja... titraj vakuma u kojem se nedogađa ništa, ali iz kojeg izranjaju, samo meni vidljive, osjećajne slike... tada se pitam kako ih zgusnuti u riječ... kako privid na obzoru svijesti sliti u vidljivost na bjelini papira... istražujem misaonost... pokušavam dosegnuti djelić istinske nedjeljivosti... dotaknuti onaj otok apsolutnog mira iz kojeg ključa nadahnuće... uspostaviti dijalog sa nutarnjim Hermenautom... ostvariti potpuno razumjevanje osjećajne osjetilnosti... osluhnuti zov uvijek budnog Rapsoda na trgu čuvstva... a onda obanavljajuć stare stilske konstate opjevati nova svitanja na horizontu budnosti... ispuniti ga zvukovima koji titraju riječima... osmisliti tihovanje roja leptira koji lepeću u perivoju svijesti...

Tražim riječi zatomljene u sjećanju... polivalentne imenice koje se sa pridjevima zamjećivane zbilje sljubljuju u nova značenja... licu rečenice darovati naličje nove smislenosti... iz vrtloga uspomena izvlačim misaone kovitlace i slijevam o čuvstvene piruete... hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti, dozvoljavam joj let u zbilji nedohvatnim sferama, oslobađam je iz utrobe obićnosti, a ona me, parajući smisao, Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida, ka horizonu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.

Oduvijek se igram riječima kao djete staklenim perlama... a one... one živahne sugovornice moje snovitosti ponekad postaju ukrotiteljice moje neuračunjivosti... otvaraju mi vrata novih smiraja u kojima pronalazim njihova nova značenja... na balu jezika one zaplešu tango nutrine... na sceni trenutka postaju svjetlo i osvijetle ono umu nevidljivo... zaigraju se osjetilnom slikom i razotkriju njenu poliperspektivnost... njenu mnogodimenzionalnost... toj viziji daruju konture misaone siluete... svjetleću iluziju kojoj osjećanjem daruju obličje čitljive rečenice...

Čitljiva je... mislim... je li i razumljiva?... pitam se...

Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 28.07.2021.

Triptih uspomena...

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović

Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.

U perivoju svijesti vidim nju koja bdije među zvjezdama… osluškujem šapate trave… na vlatima iskre Venerine suze… često je susrećem u snovima… ucrtava mi putanju na nevidljivom tkivu snovitosti… ona, vodičica modrim daljinama… sjetna čuvarica vrata sutona i kapije mladog dana…
Venera odjeva odoru svitanja i blista blagom svjetlošću zbilje…

Na satenu pored mene spava ljubav... promatram prelijevanje kobalta u purpur nasmiješenog neba… rastapanje siluete noći… njeno nestajanje u zagrljaju Sunca… znam vratit će se srebrom mjesečine u koljevku smiraja i obgrliti carstvo sna…

Dobro ti jutro ljubavi… tihujem bezglasjem sreće… iza zrcala svijesti titra tišina nastajuće iluzije… mistika izrastajuće dimenzije zaobljene bijelom svjetlosti i njenog prelamanja u kolorit zbilje …

Osjećam nagomilavanje bezimenih osjećaja…bujanje nečeg novog u arboretumu svijesti...
ozrcaljen sedmi osmijeh Boga i buđenje Psihe… njenu postojanost u nutrini…
njenu zaljubljenost u ljubav... zrcali se slika triptihona stvarnosti

U triptihu uspomena ti, ja i život.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 27.07.2021.

Da je život sjen i san...

Kolovoz 1987. Na Lovrijencu premijera…

„Čemu divljenje i čuđenje? Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu? Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati već je dosta, jer sanjajući spoznao sam da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti snovi...
Calderon de la Barca… život je san…“

osjetih bljesak istine… pusti snovi?...

Sjećanje na poleglu travu, razrušen hram i nestajuću vodu.
Lepeza vjetra u krošnji žalosne vrbe, tužaljka harfe i silueta majke s djetetom.
Neopoziv bjeg iz sužanjstva sjećanja, iz tisućljeća zgusnutih u jecaj vremena.
Voljela sam ples sudbine.
Hrabrost?
Besciljna igra izvan zagrljaja svjetla i tmine, u prostoru trajanja.
Tražila sam te u naborima sunca, u tužaljki vjetra, u strunama harfe,
u znakovlju babilonskog ropstva, u raspuknuću mora.

Osluškivah jeku odsanjanih snova, zvuke umirućih izazova
začuh šapate Venere i Jupitera, i zvuke sidrenja u luci postojanja.
Mars je podigao mač, šapnuo si riječi smirenja,
stih tvoje davno napisane pjesme,

o gdje si sada lijepi svijete.
zar osta samo sjen i san...
da, život je sjen i san...

ne, nesmijem dozvoliti rasplinuće sna… neću više zakoraćiti u osobnu tamnicu… neka san traje…
Camus je rekao … voljeti nekoga znaći željeti ostariti s njim…
poželjeh i te noći, negdje pred svitanje, napisah…

Polako, iz zlata sunoćja, izranja Luna.
Nad bezdanom noći, nebom razasuta
srebrena kosa.
U očima san, učitelj. Misao se slijeva u istinu.
Ne dozvoli bezdanu uzvraćanje pogleda.
Na žrtveniku duše lumin sjećanja,
drevan stih, život je sjen i san.

Na sceni trenutka proročanstvo u zvjezdama,
nad Lovrijencom ljetna noć i mjesečina
do svitanja.
Elan vital se slijeva u konačnost tijela,
oblikuje ga u obris neumiruće duše…

lutam nesiskustvenim stazama…
u jednoznačnosti bitka i vremena otkrivam tajnu svjetlosne dimenzije,
ti i ja na horizontu dolazećeg vremena, na dverima nedohvatne budućnosti,
u zaobljenosti imaginacije postajemo nedjeljiva cjelina.

Iznenada vidim svijet tvojim pogledom…
ti mi potvrđuješ osjećaj… vidiš sebe mojim očima…

Jutrom odlazi Luna, na nebu tek njen sjen,
u tvojim očima san.

Oko nas i u nama život.

Dijana Jelčić…

- 08:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.07.2021.

Na vratima vremena...

Trenutak, carstvo boga Kairosa. Sretan trenutak, vječnost zgusnuta u tridesetak sekundi, u jedini stvarni djelić vremena. . Živim trenutak kao da sljedeći neće doći. Ispred mene svijet tek naslućenih mogućnosti. Iza mene sjećanja, ti mostovi pod kojima se sretna budim. Poezija uspomena daruje snovitost zbilji. Divan je san besanog bdijenja. Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu osjećajnog režnja u koji dolaze svi, a ostaju samo cijelim bićem preživljeni trenuci. Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se puno promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje sreće. Sudbina nam je bila naklonjena.

Osmijeh neba se zrcali u tvojim očima, izgovaram zanesena.
Beskonačnost se ogleda u tvom pogledu, šapatom sunčev sjaj pretvaraš u miris žudnje.
Zvono s crkvenog zvonika prelama dan, sjećaš li se prašnjavog perona i pitanja, odakle dolazi voda.
Tražeći znakovlje želja zalutao sam u raszvjetani perivoj tvog bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvoga beskraja.

Zašutjeli smo. Zaustavilo se vrijeme. Vidjela sam svoje lice u tvojim učima. Bljesnula je odsanjana budućnost.
Nasmiješio si se.

Bio je to trenutak buđenja na vratima našeg vremena, buđenja u davno odsanjanom snu.
Darovao si mi ključ tvoga svemira. U odaji ogleda i odjeka vidjeh lice dječaka, začuh glas iz davnina.

Osjećajući sebe osjetit ćeš i njega.

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.07.2021.

Dan izvan vremena...

21.Nagrada “Fabijan Šovagović” dodijeljena Zdenku Jelčiću na Pula Film Festivalu.On 24 srpnja, 2021

Maestro hrvatskog glumišta Zdenko Jelčić obilježava

u Puli karijerni zlatni pir:

Povodom dodjele Nagrade „Fabijan Šovagović“ Društva hrvatskih filmskih redatelja, koja se svake godine dodjeljuje glumcu ili glumici za izuzetan doprinos hrvatskoj kinematografiji, štujući uspomenu na velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića, s ovogodišnji laureatom, cijenjenim glumcem Zdenkom Jelčićem koji ove godine ujedno obilježava jubilarnih pedeset godina uspješne karijere, danas je u pulskom Circolu održana „Čikešija“. Razgovor je tako nazvao sam Jelčić po svojoj ulozi Jereta Čikeša u filmu Bogdana Žižića „Ne naginji se van“ iz 1977. godine. Sudjelujući potom na Ujevićevim danima u Imotskom, čuo je razgovor nekoliko muškaraca koji su odlazili u Njemačku „na čikešiju“, gastarbajterski životni put. Jelčić je tada shvatio da je lik Čikeša postao toliko popularan da je ušao u svakodnevni jezik.
Neki od prijašnjih laureata su: Boris Dvornik, Ana Karić, Ivo Gregurević, Vera Zima… Nagrada Fabijan Šovagović ove godine dodijeljena je glumcu Zdenku Jelčiću. Od ranih 70-ih do danas, nakupilo se u Jelčićevoj filmografiji kojekakvih tipova – siledžija i egzekutora, partizana i ustaša, mekih i tvrdih udbaša, mafijaša i kockara, a svim tim likovima su karakternu uvjerljivost uvijek davali njegova markantno-mrka pojava, rašpast glas i odrješit govor. Nagradu mu je uručila Anja Šovagović Despot.

Desetljećima dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja.
Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.

Nebo je munjama, gromovima i kišom
ispiralo težinu prohujalih dana. Porađalo dan izvan vremena.
U tutnjavi oblaka stih zaustavljen u sjećanju.

Opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli mislii sjećanja,
dovoli srcu da diše.

Bog sunca stoluje u svijesti.
Brani nas od Falstafa, lažljivaca,
iluzionista, prodavača magle.
Disanjem srca uranjamo
u klepsidru sunca,
u dan sveopćeg oprosta,
u dan umijeća vremena.

Iza obzora sjaj svitanja,
u tvojim očima san,
gubim se u izričaju bez srži.
Izmišljam riječi,
a znam
tebi ne znače isto.

Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.

Odvodiš me na žetvu plodova
apolonizijske zbilje i dionizijskih snova.

U dan izvan vremena...

Dijana Jelčić

- 07:37 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.07.2021.

Na obodu kruga...

Nagrada Fabijan Šovagović jedna je od najprestižnijih hrvatskih nagrada koja se dodjeljuje glumcu ili glumici čije je djelovanje ostavilo veliki trag u povijesti hrvatskoga filma. Nagradu je ustanovilo Društvo hrvatskih filmskih redatelja u spomen na velikana hrvatskoga glumišta Fabijana Šovagovića. Nagrada se tradicionalno dodjeljuje u okviru Festivala igranog filma u Puli. Ove godine
na dan zatvaranja festivala 23. 7.u 21,3o h će biti dodijeljena Zdenku Jelčiću...

Sinoć smo savladali uobićajeni krug koraka našim kvartom... na terasama maleni krugovi nasmijanih ljudi... na nekim zgradama su još uvijek vidljivi ožiljci od potresa... zaustavii smo se na terasi restorana Zlatna školjka... salata od hobotnice, odlična lagana večera za vručinu odlazečeg dana... osjetili lakoću postojanja... misaono lebdjeli u mjehurićima sapunice... razgovarali o krugovima...

U Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" pronalazimo tvrdnju da je krug sjedinjavajući simbol neizrecivosti i umijeća izričaja... javlja se u umjetnosti, u snovima, u vizijama...

Zamišljam krug svih krugova... vidim savršenstvo prostornosti... ljepotu vidokružja... čutim tankoćutnu neizrecivost... riječi nabacane u krug dosežu sklad tišine... čudesnost govora ljubavi... dijalog bez nejasnoća, puninu razumjevanja...

Na obodu kruga vjekuju čuvari vremena... sjećanja izranjaju iz Mnemozine... u kapi na dlanu trenutka iskri univerzum uma... vidim zagrljaj Sutona i Venere... u ekliptici noći iskri staze ka jutrenju... kada svitanje obgrli jutarnju zvijezdu iz njedara vremena izlijeću bijele ptice... zoblju zvijezde, objavljuju ponavljanje ljepote... geometrija vječnosti... savršenstvo kruga, njegovo širenje u beskraj vremena... u svilenkasto tkanje bezvremena...

Radosti vječne djece u nama rastu, Arkadija u srcu, nebo se otvorilo,
svi korijandoli su tu… tonovi stare pjesme, ti i ja,
vraćamo se na početak priče.

Nismo zaboravili jutra kristalnojasna
zenite i sutone bistrih voda.
Tu su, u suzvučju nas
i svemira.

slijevam ljepotu osjećanja u dubinu srca koje krije sva moja uzbuđenja... zaustavlja prohujalo vrijeme u sjećanju... u savršenstvo kruga emocionalnog pamćenja...

Radujem se dolazćem slavlju .tvoga imena...

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 21.07.2021.

Kroz krugove...

Velika goruća kugla tone u more. Njeni zraci blistaju zgusnuti u vertikalne linije, kao da osjećaju težinu prošloga dana, i žele je podijeliti sa horizontom s kojim se sljubljuju. To je simbol lomljivog trenutka u kojem osjećam ravnotežu između dana i noći između tame i svijetla , između jave i sna. Čudnovata mješavina melanholije, tuge i radosti iščekivanja se širi osjećajima i ja lagano tonem u stanje prividnog mira.

Večerali smo na terasi restorana Lungo mare. Uz miris mora i sutona i okusa delicije crni rizi uranjali u carstvo nebeskog pustolova.

Prošla je noć punog Mjeseca... Zadar se budi... uzdiže stijeg pobjede, slavi jutrenje ljepote... osluškujem šum morskih dubina... šapat vjetra u kovitlacu prohujalog vremena...

Krug prepun toplog zlata izranja iz bezdana... more leluja tišinom dolutalom iz neke davne priče... mješa se sa simfonijom cvrčaka u krošnji prastare pinije... ovija oko srca... njedri nadahnuće... u prozirnosti zraka titraju slike, zrcali se povijest Mediterana... volim uranjati u nedovršene uradke pamćenja... zaokruživati trenutke u sklad prostora... iza kulise na obzoru naslućujem izrastanje grada...

Zara mi šapuće istinu porijekla... zapisujem titiraje ritmom srca... čutim prevrtljivost otkucaja... nagomilavanje uzbuđenja... dodiruje me zraka Sunca... miluje me zlatna hostija šapatom praiskona... redaju se riječi, besmislena igra smislene ljepote... teško je razum pretočiti u pehar osjećanja... zaokružiti u savršenstvo izričaja...

Na zaslonu svijesti se ogleda kružnica i čovjek u njoj... čovjek u žiži zlaćana sjaja, čovjek u srcu univerzuma... ideokineza čini matematički nemoguće mogućim... kvadrira krug do savršenstva nedokazane istine... čovjek je osmislio božansku geometriju, čovjek je stvorio grad praotaca... čovjek je razotkrio tajne zapise Svemira... čovjek je stvaraoc savršenstva kruga u kojem vjekuje... globus se neumorno vrti... bez čovjeka bi bio plutajuća ploča u oceanu snova...

ti sjediš kraj mene... tvoja blizina pojačava izljeve tankoćutnih privida... kao poezija kapi redaju se slike prohujalih trenutaka... zatvaraju krug postojanja u viziju snovitosti... ispisujem ono što vidim srcem... u konture osjećanja ucrtavam tišinu koju si mi darovao dolaskom u krug ljubavi... muk vlati morskih trava koje pamte poeziju drevnih oceana... animu i animusa u igraonici svijesti... arhetipove rodoslovlja, titraje kolektivne svijesti, uspone i padove imperija vječnosti... zagrljaj suprotnosti iz kojeg se rodilo savršenstvo našeg postojanja u krugu vremena...

Dijana Jelčić

i dodatak... kroz krugove prohujalog vremena do danas... u kafiću pod brezama i ZAGREB titra krugovima ... zrcali hamoniju trajanja u dimenziji prostor vremena... u misaonom trajanju univezuma uma...

- 08:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 20.07.2021.

U carstvu sjećanja...

Koračam tepihom sna
i čekam svitanje ovoga dana
na ovoj hridi daljine,
na obali mora koje ljubi nebo
i slavi ovo jutro ljepote.

Noć i dan sjedinjeni u srpanjskom svitanju,
kao dolutala lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja,
sakrih se u njedra evolucije,
u predklijetku vječnosti.

Vraćam se na početak,
na vrulju ritma,
u načelo vremena,
u zgusnuće do ćelije,
molekule,
amebe,
ribe,
guštera,
četvoronožca.

Plešem eonski tango,
ritmom krotim kaos,
klizim kroz tisućljeća,
kroz evoluciju primata.
Astralophitekus,
Homo Habilis,
Homo Erektus,
Neadertalensis,
Homo sapiens,
Homo Sapiens Sapiens.

Na dverima zbilje anđeo čuvar
s prstom zaborava na usnama,
Sofija, majka svijetla
i svježina zraka.

Budi se novi ritam,
ritam disanja
i šapat
zavoli dan u kojem se budiš.

Koračam žamorom zrelosti
i čujem tišinu sa vrela djetinjstva
i budim usnulo sunce
da odvojim dan i noć
da bude svitanje
da vidim
bjelinu dnevne svijetlosti
i tebe u ljepoti ovog jutrenja.

Ljubav pruža svoje meke dlanove,
zaokružuje život u vječni san,
u lakoću postojanja.

Čujem je u vjetru,
vidim u očima neba,
prepoznajem u
Suncu.

Ti si usnulo sunce u ljubičastom snu,
griješ mi obraze pogledom što gori
vječnom ljubavi.

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.07.2021.

Lik nesretnog pjesnika...

in Memoriam Vladimir Majakovski...rođen na današnji dan 1893. jedan je od najistaknutijih ruskih književnika i pjesnika, osnivača ruskog futurizma početkom 20. stoljeća. Svojim djelom izvršio je veliki uticaj na razvoj sovjetske poezije.

Bez tvoje ljubavi i slon je spreman
leći u pjesak, vreli, istinski.
Bez tvoje ljubavi ja sunca nemam,
a ne znam gdje si, ne znam s kim si.

...Umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet, već čekić kojim ga treba oblikovati...

"Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al' ni živjeti baš nije najnovije."

pjesma Majakovskog Jesenjinu
zrcali današnju sliku svijeta...

Naš je planet
radostima ubog nešto.
Treba otimati
radost
danima što bježe.
Na svijetu
umrijeti
nije teško.
stvarati život
daleko je teže.

poetski dijalog velikana...dno je dohvatljivo...izron je sreća... a oni
nisu imali sreće...

Čitali smo Majakovskog... bdijenje u zatonu sna, na pučini sjaj zlata.
Dno je dohvatljivo... zaronismo do dna poezije...

Na igraonici sanja ples zvijezda,
na žalu muk školjki,
slijevanje mira u svijest,
obsjena osjetila.

Zaspali smo.

Gledajte –
zvezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!

Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
Ja dolazim!

Smijeh jutrenja miluje usnulost, oblak u pantalonama tužnim stihom
dotiče budnost.
I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna…

U svetosti svitanja suza na licu sjećanja,
vrijeme zaustavljeno drhtajem pamćenja,
zaleđeni obris neopisive težine,
pljuska javnom ukusu,
manifest budućnosti,
ugasli sjaj u očima,
suicid pjesnika
i smrt avangarde.

Bacih pogled u daljine, na osmijeh mladog dana,
u koridore zbilje.

Na žrtveniku uspomene dogorjela svijeća,
i lik nesretnog pjesnika.

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.07.2021.

Kao vjetar pred oluju...

Nad gradom navala vrućine. Dok sutonsko sunce obećaje smiraj zaustavljamo se na terasi kafića...
u sjeni breza se bude uspomene... vječni izazov razgovoru ni o čemu u kojem je sve...

Ritmom prauzora u koljevci mjesečevih mjena, srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene,
ispisalo rebus u pjesmi strancu, nezemaljcu, prabiću. Osjećalo te u Sengorovoj poetici zbilje, u stihu

slušaj češće stvari nego bića,
glas vate se čuje,
slušaj kako jeca
list na vjetru.
To glas je praotaca.

Došao si, progovorio jezikom cvijeća, šapatom vlati trave, sjajem Sunca,
poviješću poetskog izričaja. U disanju staničja naslutih titraj Fibonaccieve nule,
bljesak božje iskre, izrastanje zavojnice zlatnog trokuta, utjelovljenje kozmičkog zakona.

I srce se umirilo, slutilo je navalu ljepote, vrtloženje misli,
njihovo slijevanje u svoj mir i nemir, u nedokazivu
povezanost ritma srca i univerzuma,
neopisivu usklađenost zavojnica
vječnosti i trenutka.

Krenuh putevima uzbuđenja. Još uvijek lutam beskrajnim širinama
univerzuma strasti…

Na usnama riječ dolutala sa početka priče o nama i svemiru,
tajnoviti kod prvog helixa rasplinutog u prostor vremena,
u sedmodnevnu viziju i privid osmog dana,
u dodir ruku i porod čovjeka.

Nad gradom lebdi san, nedorečen.
sjedimo pod brezama,
mjesečina u krošnji
zrcali porod noći
i viziju

mi nekad i sad...

Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 17.07.2021.

Ostala sam promatrač...

Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese
i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu:
tu jedna ruka po cvijet seže,
tamo druga hvata odbačeni mač.
tek tada treća, nevidljiva,
obavlja svoju dužnost
steže me za grlo.
Wyslawa. Szymborska.

Uz mamu glumicu već u djetinjstvu saznah što su iluzije, što je glumište, tko su glumci. Odrastah na graničju imaginarija i zbilje, sazrijevah u paralelnim svjetovima. U svijetu snovitosti susretah zbilju iznjedrenu iz duša pisaca i pjesnika, slivenu u duše glumaca. Dotaknuh nevidljivi svijet sna i privida, lice i naličje, obraz i obrazine života. Zaronih u žarište dublje od istinske vidljivosti. Osjetih kako plač i smijeh dolaze iz nutrine, iz emotivnog uma, iz galerije tragičnog i sretnog pamćenja, iz zrna srca u kojem se gomilaju osjećajna sjećanja. Proživjeh umiranje na sceni, uistinu osjetih doživljaj prolazne smrti, katarzu svijesti, oslobađanje iz okova čvrste materije.
Slušajući tišinu na sceni, naučih slušati svoju unutarnju šutnju, spoznavati svoje i poštivati osjećaje drugih, biti popustljivija prema njima.

Danas dijelim život s glumcem. Rodio se pitom u kamenjaru, na obali velike rijeke... izrastao je na kršu, sazrijevao u brazdi stjenovitog pejsaža, u razvalini škrtog vremena... dozreo pod Suncem koje je hranilo i izgladnjivalo zemlju dobrih ljudi... izrastao je u gorostasa plemenita srca... sa snagom poniznosti u duši i silinom blagosti u svijesti... među titravim zavijutcima njegova genoma ljubav kukiča mrežaste premosnice, izgrađuje i nadograđuje svoju postojanost u žiži njegova bića, obajvljuje se svakoga trena u novom, ljepšem obličju... iz gnjezda praotaca je odlepršao u dohvatne visine anđela bez krila... krenuo stazom pokore noseći križ na gorštačkim ramenima i srce lava u tankoćutnim njedrima...
rodio se da bih se rodila ja...

susreli smo se na horizontu zrelosti... na graničju između Raja i Pakla u dolini suza... u turbulentnoj hirovitosti svakodnevice, na međi dobra i zla, na rondou sudbine krenusmo smjernicama istine...neuništivom, nezaustavljivom vjerom u ljubav izgradismo svijet utopijskih žudnji, Eldorado snovitih vizija, zemlju smješka, grad Sunca... pustolovimo nepoznanicama, razotkrivanjem enigmi hranimo znatiželju, čeznutljivo ispijamo kapi iz kaleža znanja... ne zaustavljamo se na barikadama ignorancije... ne dozvoljavamo jednoumlju da nas uvuče u entropiju palanke... u netalasanje spoznajne energije...

Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače.
Teatar djeluje terapeutski... među žrtvenicima paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv desetljećima gradi most
vjerovanja u otajsvo ljubavi.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 16.07.2021.

Rapsody im blue...

Ogrnuta odorom uspomena moja svijest pluta razvalinama vremena…
plovi razbuktalim plavetnilom beskraja…
U dubini igra demonske djece, ključa povijest Mediterana,
u amfori miris vječnosti i krhotine drevnih nadanja.
U potopljenoj galiji jecaj galiota, nadao se slobodi na
obali smiraja.
Epitaf sužanjstvu utkan u valove,
kao madrigal donešen vjetrom
u krošnje prastarih pinija.
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još se zbiva... iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti…

Gledam cijeli život zgusnut u kaleidoskopu trenutka… prelama se svjetlost u valove pojavnosti…
udisajima se smjenjuju boje… zaobljavaju ogledalo nutrine…
osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja…
prepuštam se stihiji osjećanja… nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja…

Nad nama modrina beskraja, ispred nas poezija bonace,
besprijekorna geometrija izmaštanih svjetova,
privid odživljene budućnosti.
Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti,
ruke spletene u buket zagrljaja.

događa se ono što se dogodilo… uspoređujem uzbuđenja…
naslućujem pomak u sljedećem…
obuzdala sam misli… naslućujem mirnoću tvojih…
iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući…
poštujem tvoju privatnost… i moja je tebi nedohvatljiva…
volim iznenađenja koja me oplemenjuju…

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.07.2021.

Gorke naranče...

U muzeju sjećanja slažem uratke nastale okom nutarnjeg fotografa. Sjećam se naših pustolovina pod zvjezdanim nebom sjevera i juga. Javljaju se u ideokinetičkim slikama, bude nadahnuće, postaju erupcija riječi, eksplozija boja, fontana svjetlosti, fenomenologija prošlosti, pojavnosti vremena. Slijevaju se u nedogledne izljeve osjećanja. Kada pokušam obuzdati tu navalu ljepote izgubim se u nerazumnim rečenicama, u pripitomljenom izričaju koji nije preslika osjećaja.

Gorke naranče...

Gorka naranča, začudna metafora,
preslika bezuvjetne ljubavi.
U aleji gorkih naranača opori miris i sjećanja,
trajanje u nagosti prohujalog vremena,
zlato utkano u okus pamćenja.

Djelili smo tajnu nutrine, gutali gorčinu,
na usnama je ostajao slador.
Nestajale su bolne uspomene,
zbližavali smo se u ne napisanoj priči,
bili pustolovi na cesti ka uskrsnuću sna.

Na stolu pod Čapljinskim balkonom naranča,
ti kazuješ Cesarića...

Dohvatih naranču sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.
I zlati mi se naranča u ruci.
Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.

na kori naranče upisah riječ.
Slovkao si magiju, dozivao osmijeh neba,
zahvaljivao mjesecu.
Ubijao je tminu davnih nesanica.

Vratili smo se na početak priče,
odživjeli je silinom stvarnih događanja.
Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara,
u tajni omjera okusa i mirisa,
u dozrijevanju pod nutarnjim suncem,
u tebi i meni.

Pod krošnjom dozrelih plodova osjetih njihovu moć...

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 14.07.2021.

Budi hrabar...

To je bilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća... a onda sam u vremenu koje nazivam vremenom tihog umiranja pisala
Protiv sindroma nedostatka sreće...

Promatrala sam san u prizmi vremena, u ljepoti tvog pogleda se ogledala noć prepuna srebrenih tragova. Pružio si ruke, dohvatio Mjesec na obzoru kobalta i njegov sjaj pretočio u stazu ka ponoćnom Suncu...
Opijala nas je radost blizine u nedogledu stepskog beskraja…
Negdje je u daljini je zavijao vuk… jecaj samotnjaka je trgao tišinu…Herry Haller nas pokušava vratiti u vrijeme drevnih ideala, osvijestiti u nama razliku između obične svakodnevice i noćnih lutanja ka nutarnjem, magičnom tetatru u kojem oživljavamo privide
tada sam od starih katrena složila novu pjesmu...

Budi hrabar...

Sapere aude, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u romoru valova,
u pjesmi oceana.

Traje još uvijek, u šutnji srca
urlik ranjene ptice,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.

Volim te.
Tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u jecaju vjetra,
u suzama neba.

Na rondou sumnji,
na stazi odustajanja,
riječi ohrabrenja,
...ne odustaj od sebe...

Sjene naših zagrljaja
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
govore jezikom tišine.

Na obzoru jutra umire tmina,
korijandoli sreće
objavljuju
nova svitanja.

Stojimo pred svetištem,
oko nas
četiri strane svijeta,
četiri putokaza,
četiri esencije postojanja,
peta ključa u nama.

Bio je hrabar!

Dijana Jelčić

- 07:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 13.07.2021.

Noć bdijenja...

Nad gradom, kao azurni veo,
lebde dlanovi neba.
Danje plavetnilo se slijeva u crnilo noći.
Riječi izgovarane na obzoru sutona
se preobražavaju u jato nevidljivih ptica,
slijeću u sluh, prodiru u svijest, imajuć drukčije značenje.

Na baldahinu noći bdije srebrna Luna.
Srebro se prelama u sjećanja, u traganje za smislom, pojmovnik sreće, imenik ljubavi,
krik utrobe svemira, drhtaj kaosa, jecaj umiruće školjke, geometriju nikada napisane poeme
o pustolovima na obzoru modre tišine.
Oživljavam mitske metafore, utjelovljujem ih u traganje za zlatnim runom,
za svetim Gralom, za izvorištem ljubavi.
Je li moguće u štivo pretočiti sjećanje srca, njime ozrcaliti dušu, čuti glazbu Pitagorinih sfera?
Kako dokazati neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira?
Kako protumačiti Michelangelovu sliku?

Naslućujem smisao fikcija, mojih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti.
Iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, sve je u nastajanju.
Ideja nije u vremenu, jer vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo.
Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.
Imalo bi odredjene granice, ali vremenskih granica nema.
Stvaran je tek trenutak, ta moćna vrata vremena.
Iza njih se prostire svijet nepromjenjivosti,
a ispred se širi svijet stalno nastajućeg.

U pijesku vremena, muk pjene, nečujne sintakse čuju samo anđeli.
Na zaslonu pamćenja vjekuje nježna čarolija, živi jedna nenapisana pjesma.
Iscrtana znatiželjom i čuđenjem, utihom vječnosti.
To je trag istine u meni. Objašnjava kako se osjećao Niels Bohr, kada se u njemu počela zrcaliti
slika multidimenzionalnog svijeta,

"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:

"Sada sam razumio!"

Što li je to otac kvantne mehanike razumio?

Dijana Jelčić

Vrata vremena

- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.07.2021.

Između jučer i sutra...

Između jučer i sutra danas zaustavljeno u vremenu,
u tragovima sjećanja zatomljena osjećanja, Kafkijanska krletka,
zamak, prozes, preobražaj, otuđenje, patnja, strah, gorčina,
stanje svijesti bez pomaka, nadahnuća i budućnosti,
sve tuge i tugovanja ukrcah u košmar željenog zaborava.
Osjetih uzlet u smisao.
Slobodna zakoračih u vrtlog života.

Meandar, vijugava rijeka, zrcalo kozmičkog kretanja,
preslika Dedalusovog labirinta strahova,
premosnica svjetova.
More se budi, nad otokom bljesak zore,
zanos vjetra u krošnjama starih pinija,
ljepota neba se ostvaruje pomacima oblaka.
U koridorima razlomljenih zrcala Guernica
i lice Dore Maar sa svjetiljkom u ruci
pitam te kako izgledam gledana tvojim očima.

smiješiš se.. šapućeš
u tišini jutrenja obilježja svjetlosti,
u tvojim očima porod mladog dana.

U sutonu Sunce nestaje mi ostajemo.
Koja je ovo strana svijeta?
Naša.
Jesmo li dospjeli na planet vječne svjetlosti?
Tu smo, oduvjek.
U tvojim očima istina.

Dijana Jelčić...

- 09:19 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.07.2021.

Dobitnik...

Menhetenska odiseja.
Režija... Mario Vrbančić
glumci... Jakov... Zdenko Jelčić, Danijel... Mladen Vujčić,
Nikolina... Marta Cerovečki

Film će ove godine biti prikazan na filmskom festivalu u Puli...

Danijel pomalo izgubljen u prostoru i vrremenu javio se na oglas
koji je objavio Jakov, glumac u starijim godinama, koji nakon
završene karijere zaboravljen od svih živi sam sa svojim psom,
zvanom Mytzi. Jakov traži osobu koja će šetati s njegovim psom.

Poečetak je to posebne dinamike koja se odvija između Danijela i Jakova,
dinamike koja propituje odnos sluge i gospodara. Utoj igri podčinjenosti
otkriva se bizarni sukob generacijskih svjetova, odnos spram prošlosti i
povijesnoj sadašnjosti, prekarijatu ljubavi i psećjoj perspektivi bivanja u svijetu.

Film ostavlja bez daha, bez komentara... sa dubokom usjeklinom
u pamćenju izaziva emocionalni uragan...

Zdenku Jelčiću će u Puli biti dodijeljena nagrada... Fabijan Šovagović... za životno djelo...

Dva radna kutka, dva računala, njegov s mojom fotkom iz dana prvih susreta, moj s mačkom zvanim Mačak. Dva svijeta, vizija nepostojeće istovremenosti, samo sklad, disanje, zvuk tipkovnice i glazba istine ispunjaju prostor.
U odaji svetkovina osjećaja, na žrtveniku vječna vatra, u krstionici blagoslov, na čelu poezija kapi.
Svjetlost oplemenjuje prostor rađajućeg dvojstva.
Svitanjem uma titra stara pjesma…

U krhkosti svijeta, vječno tražena nedjeljivost bitka,
točka mira, savršenstvo tišine, mi na izvorištu sna.

Zabrane, opomene, mjerenje, računanje, trgovanje,
osmišljen besmisao u smislu bezuvjetne ljepote.
Nema je, ne postoji odlika ljubavi,
nemjerljiva je njena kakvoća,
nema je, ne postoji izračunjivost njene količine,
procjenjivost njene karatnosti.

Ona je tek zagrljaj pjeska i pjene,
sobost čestice i sebstvo vala,
šapat sjećanja i vrtlog vremena.

Osluškujem govor tišine, osjećam bezuvjetnost
postojanja u zbilji.
Ćutim ljepotu i pričinja mi se
ničeg drugog nema u krhkosti svijeta
do bezglasja njenog bezgraničja,

Među žrtvenicima paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv desetljećima
gradi most vjerovanja
u otajsvo ljubavi.

Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 10.07.2021.

Na žitnici vremena...

Na žitnici vremena,
poskočan, kao mladi žeteoc,
mjesec srpanj žanje dnevnu svjetlost.

Na dlanu sunoćja pozdrav odlazećem suncu.
Huk mora, orgulje bruje anđeosku objavu bezgriješnosti,
znakovlje začeća beskraja.
Dašak noći iscrtava savršenu geometriju
paralelnih svjetova.

Srce mahnito kuca na zidine trajanja,
budi se ritam daljina,
prisnost smanjuje razdaljinu,
utjelovljuje žudnju.
Nečujna koraka, muk sretnih uzdaha
lazi kroz uspomene.

Iz bijeline mirisa, uokviren aureolom ljubičastog svitanja, je izronio tvoj lik…
došao si tišinom prohujalog vremena… slijevaju se slike uspomena…
ti u odori pastira, mistika, mislioca, pjesnika…
došao si sa buketom svjetlosti u rukama
i sjajem mjesečine u očima…

U odmaku od stvarnosti se događa stvarnost.
Sve se ostvaruje, prividi, davne iluzije, metafore.
Sve sanjano, željeno, maštano,
misaona apstrakcija konkretizira geometriju
tek naslućujućeg sutra.

U tragu bijelih oblaka let vremena,
munjevita sudbina gromoglasjem tihovanja
obznanjuje dane kanikule,
toplinu njedara u kojima bez srdžbe,
sa ushitom uzvišenosti
čekamo porod sutonske zvijezde.

Dijana Jelčić.

- 07:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 09.07.2021.

Torba bez dna...

Fotokronologija jednog traganja torbom bez dna...
....ma mora biti tu...
...nisi ga ni ponijela...
...ma jesam...
...pa gdje je...
...evo ga...

U misaonom režnju kovitlac neurona uzburkao svemir, utjelovio vrijeme,
osmislio prostor.
Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita,
ničim povezan povezuje sve. Grč rađanja, plač, suze, osmjeh.
Izronih iz kaosa, iz utrobe kozmosa.
Osjetih tjelesnost, sebe u sebi.
Odgonetah tajnu genoma, proputovah kroz rodoslovlje,
vidjeh neviđeno, vidjeh moje oči, u njima lik mudraca,
mislioca, pustolova, pjesnika.
Iza misli okno beskraja, znatiželja i čuđenje,
na dverima uma sumnja, na vratima vremena
torba bez dna, metafora traganja.

Da bih mogla o tome pisati morala sam taj put započeti na samoj sebi, pronaći puteve mišljenja koji bi me doveli do iskustva i svijesti. .
Odlučni momenat za tu odluku je bila dijagnoza "hiperfunkcija štitnjače". Tražila sam u literaturi, tražila u razgovoru s pacijentima, u diskusijama s prijateljima i slagala mozaik misaonih slika, doživljavajući tako, svijesno, dio po dio onog nepoznatog u sebi. Početak je uvijek težak, javljaju se nesigurnosti, bjes kada eksperiment ne uspije, strah od nepoznatih emocija koje obavezno prate svaku promjenu. Jedno sam shvatila odmah, bila sam stranac u mom tijelu, postojala sam njim ali ne i u njemu. Svijest o mom tjelesnom stanju je bila zatvorena u oklop mog neznanja o njemu.
Sreća je da tijelo šalje signale za uzbunu...

Kao Lotovo more... nemir izronjen iz depresije tla, privid mira,
početak beskraja.
Mrtvo more smiruje boli, uzaludne ljutnje što rasplinjuju bjesove,
utiha je nesklada i surovosti trajanja.
Cum grano salis, zrno do zrna Lotovo more,
spas od potonuća u strahovima.
Na hrid je sletio galeb. Klikće odu slobodi. Hvala ti Jonathane,
naučio si me letjeti ka suncu.

Na obzoru dana bezuvjetnost tvoga imena,
u dvoje se lakše traga...
Tražili smo se u tajnama, čekali u pitanjima.
Odgovori nisu bili važni. Igrali smo se riječima…
igramo se još uvijek... i tragamo...

Dijana Jelčić „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
Pogl. „Utjelovljeni um“ str. 55.

- 07:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.07.2021.

Nad ocenom sna...

A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska

Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine, usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.

Muk vremena, uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja.

Kasandra je čula nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah,
vjetar se umirio, zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo u točku nestanka
i nastanka.

Čekam, tišina para uši, osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće nadanja, iščekujem prasak,
povratak povjerenja nestalog u davnoj kiši
nad oceanom sna.

Dijana Jelčić... zajednička zbirka poezije "Isprepleteni dušama stiha", Kultura snova, Zagreb, 2015.

- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 07.07.2021.

Svaki slučaj...

Wislawa Szymborska, njena misaonost i osjećajnost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju, uvijek me smiruju i ja onda nehotice vidim sebe i svijet drugačije. Wislawa je moderna Šeherzada koja svojom poezijom priča priče, pomaže mi da pobjedim osjećaj bespomoćnosti i da ostanem ono što jesam jer ona mi čudesnošću svoje duše poručuje da je život doista jednostavan i lijep.

Jutros osjećam sjetu i čujem zov pjesnikinje koja me je učila životu. Otvorih ponovo njenu zbirku poezije.
Svaki slučaj... pjesma Tko sam mjenja ritam srca. Ono zaboravlja poneke otkucaje, postavlja pitanja.

Što sam, tko sam ja? Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.
Gdje je gnijezdo mojih praotaca?
Iz čijeg sam krila poletjala na ovo dugo putovanje snom?

Promatram povijest, vidim cijeli jedan život, milione života kao na dlanu. Neznana i znana lica, stranca na vratima svijesti, tuđe djedove, a možda su mogli biti moji, možda su ipak moji. Svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.

Tko sam ja?

U garderobi prirode mnoštvo kostima. Kostim pauka, galeba, poljskog miša. Svi kao saliveni poslušno se nose dok ne dotraju i slično požutjelom listu, nekad prekrasne breze postane prah iz kojeg je satkan, sićušna struna koja zauvijek nevidljiva treperi u vjetru života.
Nisam mogla birati, ne, nisam birala, ali se ne žalim. Mogla sam biti manje poseban slučaj. Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja, samo djelić pejsaža kidan vjetrom. Netko mnogo manje sretan, odgajan za krzno ili vunu, za praznični sto, mogla sam biti nešto što pliva u beskrajnom oceanu, nešto što se praćaka u planinskom potoku ili treperi ispod povećala. Drvo uraslo u zemlju, kome se približava požar. Stabljika gažena slijedom neshvatljivih događaja.

Tko se krije u mom postojanju?

Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana. Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna.

Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj koji me uvijek vodio životom. Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke.
Danas znam tko sam, a mogla sam biti ovo što sam, ali bez čudjenja u sebi, a to bi značilo, neko sasvim drugi. Bolje je ovako.

Isprepletoh poeziju pjesnikinje sa mojim mislima, isprepletoh ljepotu pjesnikinjinog talenta s mojim pokušajem da osmislim osjećaj koji živi u meni.

Hemera objavljuje kraj noćne tišine... cvrkutom ptica najavljuje svitanje...
Osluškujem šum tek probuđenih ulica... prozorska stakla kradu suncu zlato...
slijevaju ga u budnost na dlanu vremena...

Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 06.07.2021.

Vjerodostojnost do promjene okolnosti...

Koracima tetoviramo pješčani sprud,
na dlanovima zelene rijeke
romor puta ka beskraju.

Obasjana suncem gordog kamenjara,
uzavrela galopirajućom žudnjom vremena
rijeka mirna uranja u more sutona.

Na obzoru plima mjesečine,
u vatrometu riječi bljesak istine,
nježan, moćniji, snažniji od tišine.

U oblaku nad deltom ples ptica,
začudna nebeska koreografija.

Nad ponorima noći poćivaju zvijezde,
u suzvučju rijeke i Mediterana
romori rapsodija boja,
dopire do zatona srca,
uranja u svijest.

Sa oltara Posejdonova hrama
iz škrinje svetosti izlijeće san...

Postoji li bespuće sna?... pitam
Od kojeg tkiva je satkano?... odgovaraš pitanjem
Postoji li vrijeme u njemu?... pitam
Sanja li bog našu zbilju?... pitaš
Jesmo li mi tek putnici namjernici, pustolovi, tragači za istinom?
Što će se dogoditi s nama ako se Bog probudi?
Teško pitanje!
Postoje li teška pitanja?
Postoji li mjera za težinu misli?
Postoji clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti.

Prva jutarnja kava, u mirisu uspomene... Darovao si mi bajkoviti dijalog neozrcaljen u bajki...
promijenio si oklonosti na bolje...
vuk nije pojeo crvenkapicu... lovac nije ubio vuka...

Ispod našeg prozora žamor jutra... Zvona Petrove crkve objavljuju svitanje novog dana...

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.07.2021.

Osjećam te...

Prkosim okrutnosti svijeta, osluškujem šapat prohujalog vremena, vidim njegov odraz u suglasju odjeka i tišine.
Pitam se je li to dah prostor- vremena zaogrnut velom zlatne hostije.

Na sceni života, pod kopljima bijele svetlosti, velika gala predstava, premijera bez reprize.
Arhetip ljudskosti izranja na scenu i govori...
Ljubav je jedina stvarnost, ona utjelovljenje najsjajnije iskrice u svilenkastom velu beskraja,
blješteća kapljica u rijeci nevraćanki, žiža lumina na oltaru života.
Aleph, zrno vječnosti, ritam srca čovjeka.

Između nekad i sad vrijeme rasta, izrastanja, stasanja,
aquarel trajanja, uzavrelost neba, utiha oceana, život.
Mislim, misao kovitla viziju tvojih obrisa, kip mudrosti,
tu si u održivosti umnih zbivanja, u rješavanju životnih enigmi,
u ognjilu maštarija.

Čuvar si na vratima svijesti, rapsod na trgovima podsvijesti,
razbijač klišea uvjetnosti, vodič svakodnevnim zbivanjima.
Uz tebe naučih govor neba, u bljesku munja naslućujem
koridore stvarnosti,
čutim sinesteziju osjetila, mjeru kreativnosti,
raspuknuće dnevne žege u obećane promjene.

Srce je najsvetija posuda na svijetu, kao sveti gral nas svojim ritmom podsjeća
na zakletvu izgovorenu na pragu vremena, na obavezu održavanja čudoriječja sa početka priče.

Neka bude svjetlo i bi svjetlo i ostade svjetlo.

Taj šapat je čvrstoj materiji udahuo dušu koja suosjeća, razumjeva, raduje se i ljubi bližnjega.
Svojim genetskim kodom mi potpisujemo taj bezvremeni ugovor.
U našim mislima je mač koji presjeca Gordijski čvor, u našim djelima ozrcaljen deus ex machina. .

Vjetar donosi miris ljeta, šetamo ulicama grada,
volimo sunoćavanje, to je naše godišnje doba.
Suton se ogleda u tvom portretu iznad radnog stola.
Promatram tvoj lik, u zrcalnim neuronima
ljepota trenutka, obnavljajući protokol
sretne budnosti...

Osjećam te mišlju o tebi.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.07.2021.

Zelena i smjerna...

Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
Luis Borhes.

LJUBAV je poput Itake… titrava od zelene vječnosti… ne od čudesa… ljubav je ponizna u svojoj uzvišenosti… kao žubor zelene rijeke koja prolazi i ostaje… kao misao istog i promjenjivog Heraklita, uvijek ista i uvijek drugačija… Panta rei, šum nadanja, zvuk želja, romor sanja… Sve naše teče i slijeva se u nevraćanku… a ona tihuje prividima, romori mislima, šapuće osjećanjima… razlijeva se u deltu… nestaje u nebeskom oceanu… zatvara krug neba i zemlje… vječnosti i trenutka…
Itaka zelena i smjerna otrgnuta iz legende utkana u pamćenje… u sjećanja na drevna lutanja…
Mi još uvijek lutamo… učimo osjećati osjećanje ljubavi… naslućujemo njenu postojanost i njenu promjenjivost… njenu svojeglavost i njenu blagost… istančanost njene tankočulnosti… i uzavrelost njenog bitka… njenu srž…

Postajem moderni Odisej i plovim beskrajem uma... zelenom rijekom...i oceanom sna...
U galeriji pamćenja se smjenjuju eoni… uranjam u carstvo početka prije početka… tu vjekuje Sofija, vladarica svjetlosti, cesarica naših sudbina, sutkinja našim dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja.

U Sloterdijkovoj knjizi... Weltrevolution der Seele... pročitah priču o rođenju Svjetlosti.

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.

Ostvarivši zagrljaj duše i matrije, sjedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima… svetlost postade ljubav i njeno trajanje… i padom iz vječnosti, vidljivim tragom i fontanom svijesti stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Svjetlost je matriks postojanja, tvorba u kojoj počiva sakrament života… ljubavno sjeme… ognjilo bitka…

Estetika trenutka u kojem osjetih da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji do tada zaboravljah… simfonija beskraja koju ne slušah… bio je to trenutak sreće, trenutak povratka u dolinu rijeke zelene i smjerne…

zaplakah od sreće...

Dijana Jelčić

- 10:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 03.07.2021.

Sve se vrti u krug...

Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedinčko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.

Herman Hesse, „Demijan“

Teško se oduprijeti nepredvidljivosti nepoznatog. Lijepo je uranjati u krater vremena i iščekivati erupciju plamena, eksploziju vatre, otrgnuće uzavrelih trenutaka i bijeg iz učmale palanke. Nebo je plakalo kada sam odlazila, kapale su kristalne suze kada sam odlazila, vjetar je šaputao ...
Smjelost je odvažiti se na iskorak iz ništavila prošlosti koja odlazi pod stijegom pobjede. Hrabrost je ponijeti sa sobom bremenita sjećanja i zakoračiti u nepostojano sutra.

Je li to čvrsta odluka ili tek znatiželja uzburkanog uma?
Čuđenje ubrizgano traganjem za privezištem u zavjetrini snova?
Čežnja za smirajem poludjele lađe na pučini neuspjelog života?
Pitala sam se stojeći na lukobranu dana, nesigurna u korak na koji se odlučih, na odlazak ka željenoj točki smirenja.

Skitnica u meni se bunila, nabrajala razloge, šaputala opomene, govorila o prozi ljubavi koja me čeka u mirnoj luci svakodnevice. Nesigurna krenuh nepoznatom stazom ka nepoznanici nutrine, ka bezimenom osjećaju za kojim tragah u poeziji, ka ukupnosti osjećanja koju neosjećah zbrajajući doživljaje.

Na bojišnici intime otupljenost osjetila… gubitak kontrole nad osjećanjima… zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja… svjesno se ranjavah… u malim dozama si ubrizgavah otrov skupljan u peharu misaonosti… prolazih kroz koridore tmine u kojima su ostali tragovi nje... one odbaćene mene…

Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti… otapanjem ledenog otoka podsvjesti… oslobađanjem zatomljenih osjećaja… konkretiziranjem svijesti… uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka...
Iza tamnog horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlo nad svjetlima. Bijelina se pretače u boje nepostojeće u duginom spektru. Izrasta u kuglu, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu ekliptiku, u život tako jednostavan i lijep.

S prijateljima smo razgovorm bježali od korona virusa, karantene i potresa... Obnavljali smo uspomene prohujalih desetljeća... naša lutanja Provansom i Toskanom, naša jedrenja Kornatskim arhipelagom, posjete promocijama knjiga i izložbama slika, surete u teatrima... dogovarali nove susrete u Zadru, na Zlarinu, u Grožnjanu...

Iako daleko sve je blizu, sunce je uvijek tu i sve se vrti u krug…

Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 02.07.2021.

O moralu uspomena…

"Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i divljenjem što ih više promišljam ... Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“
Kant

U praskozorju svijeta, iznjedreni iz kaosa rađaju se primordijalni bogovi.
Iz zagrljaja noći i mraka izranja Hemera, gasi oči neba, skida veo tmine, porađa svijetli dan.
Pod kopljima dnevne svjetlosti, u Erosovom crstvu, iz zagrljaja pijeska i pjene izranja ljubav. .
Uran i Geja porodiše Titane, a Titani izrodiše bogove Olimpa. A onda Ares uzdignu mač.

Dogodio se rat Titana i bogova. Bogovi pobijediše, na stijegu pobjede Atlas i nebeski svod
na njegovim ramenima.

Je li nam sudbina upisana u zvjezdama,
nosimo li svoje nebo u svijesti,
u ćudoređu sjećanja?

Obnavljajuća titanomahija protiv Olimpa,
rapsodom vremena opjevana tužna balada
o sudbini nas smrtnika.

U šutnji srca urlik ranjene ptice,
riječi izranjaju iz magle strahova.

U suzi vječnosti vizija,
zagrljaj na obodu vremena,
u poljupcu sonata trenutka,
u slici na obzoru buđenja
svetkovina ćula,
krepost osjećanja.
.
Čujem tvoj smijeh u mirisu jasmina,
u mistralu iznad grada vjetrova.

Otopili smo strah u
vrulji uspomena i
prosuli sjemenje
novih ruža
u modrinu
svitanja.

Rađa se mladi dan!

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.07.2021.

Sur le pont d'avignon ...

Gledala sam svijet očima boje bezbojnosti… uranjala u geometriju nedosanjanog sna… susretala tišinu neizgovorivosti… izranjajuću izmaglicu zaborava…
Iz daltonističkog svijeta me oslobodila opsjena uokvirena osjećanjem osjećaja... oživjeh metaforiku nutrine, iz ćudorednosti čistunske zavjetrine zaronih u događanja ispod površnosti zbilje… život u podmorju svijesti raspršen u kapi u kojima se ogleda san, gnoza vremena i bjelina prostora…
Ispisujem misli o zagrljaju pjeska i pjene… nijansiram puninu kojom oblikujem bisere u školjkama emotivnog uma… stvaram arhitekturu nutrine… hram bezvremene prostornosti sakriven na dnu oceana… čujem pjev sirena na dverima budnosti… smijeh delfina u romonu valovite podsvjesti… ostvaruje se utopija žudnji na reljefu svijesti… bezgraničje, imaginacija pretočena u ikonu na stjenkama hipogenuma osjećanja… osjećam akustičnost srca i snagu njegove memorije…
Osjećam životnost sjećanja…igru sjetlosti i tmine… njeno prelamanje iz boje vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan u šarenilo srpanjskog svitanja… u arhivi pronadjoh uspomenu...

Dogodilo se 26. 11, 1989… godišnjica našeg vjenčanja…
U Provansi jesen prepuna mirisa jasmina,
u gradu jakih vjetrova, nad Rhonom, utjelovljena legenda…

Avignon, Papska palača,
uronili smo u vjerovanje u postojanje paralelnih svjetova…
Sur la pont… na mostu Dianin hram…
u romoru Rhone mistralom zapisano ime Muze…
napisah pjesmu... o nama i mostovima...

Glas istine, titraj, veza Neba i Zemlje,
utjelovljenje legedne.
Pastir je čuo šapat visina,
Izgradi most!

Rijeka donosi i odnosi, protječe život.
Na pućini odraz vječnosti, mijene i tijek,
meandrima bilježi naše stolovanje
na njenim obalama.

Pastir je sagradio most,
ranilo ga vrijeme.

Ostala je mjerica,
dovoljna za sjedinjenje obala
u trenutak pripadanja.

Davni izmišljaj oživljava u izmišljaju trenutka…

U zraku mirisi Provanse i dašak tajanstvene muze, mistrala na licu.
Bude se sjećanja na cvjetove jasmina i prvu braćnu noć.
Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture zbilje.
Sretna sam što smo ovo doživjeli zajedno, šapnuh.
Nasmiješio si se.
Bili smo sudionici igre svjetlosne dimenzije na sceni prostor-vremena.
Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.
Bila je to vizija gospođica iz Avignona.

Dijana Jelčić...

- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>