Na žitnici vremena,
poskočan, kao mladi žeteoc,
mjesec srpanj žanje dnevnu svjetlost.
Na dlanu sunoćja pozdrav odlazećem suncu.
Huk mora, orgulje bruje anđeosku objavu bezgriješnosti,
znakovlje začeća beskraja.
Dašak noći iscrtava savršenu geometriju
paralelnih svjetova.
Srce mahnito kuca na zidine trajanja,
budi se ritam daljina,
prisnost smanjuje razdaljinu,
utjelovljuje žudnju.
Nečujna koraka, muk sretnih uzdaha
lazi kroz uspomene.
Iz bijeline mirisa, uokviren aureolom ljubičastog svitanja, je izronio tvoj lik…
došao si tišinom prohujalog vremena… slijevaju se slike uspomena…
ti u odori pastira, mistika, mislioca, pjesnika…
došao si sa buketom svjetlosti u rukama
i sjajem mjesečine u očima…
U odmaku od stvarnosti se događa stvarnost.
Sve se ostvaruje, prividi, davne iluzije, metafore.
Sve sanjano, željeno, maštano,
misaona apstrakcija konkretizira geometriju
tek naslućujućeg sutra.
U tragu bijelih oblaka let vremena,
munjevita sudbina gromoglasjem tihovanja
obznanjuje dane kanikule,
toplinu njedara u kojima bez srdžbe,
sa ushitom uzvišenosti
čekamo porod sutonske zvijezde.
Dijana Jelčić.
Post je objavljen 10.07.2021. u 07:17 sati.