Dan izvan vremena...
21.Nagrada “Fabijan Šovagović” dodijeljena Zdenku Jelčiću na Pula Film Festivalu.On 24 srpnja, 2021
Maestro hrvatskog glumišta Zdenko Jelčić obilježava
u Puli karijerni zlatni pir:
Povodom dodjele Nagrade „Fabijan Šovagović“ Društva hrvatskih filmskih redatelja, koja se svake godine dodjeljuje glumcu ili glumici za izuzetan doprinos hrvatskoj kinematografiji, štujući uspomenu na velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića, s ovogodišnji laureatom, cijenjenim glumcem Zdenkom Jelčićem koji ove godine ujedno obilježava jubilarnih pedeset godina uspješne karijere, danas je u pulskom Circolu održana „Čikešija“. Razgovor je tako nazvao sam Jelčić po svojoj ulozi Jereta Čikeša u filmu Bogdana Žižića „Ne naginji se van“ iz 1977. godine. Sudjelujući potom na Ujevićevim danima u Imotskom, čuo je razgovor nekoliko muškaraca koji su odlazili u Njemačku „na čikešiju“, gastarbajterski životni put. Jelčić je tada shvatio da je lik Čikeša postao toliko popularan da je ušao u svakodnevni jezik.
Neki od prijašnjih laureata su: Boris Dvornik, Ana Karić, Ivo Gregurević, Vera Zima… Nagrada Fabijan Šovagović ove godine dodijeljena je glumcu Zdenku Jelčiću. Od ranih 70-ih do danas, nakupilo se u Jelčićevoj filmografiji kojekakvih tipova – siledžija i egzekutora, partizana i ustaša, mekih i tvrdih udbaša, mafijaša i kockara, a svim tim likovima su karakternu uvjerljivost uvijek davali njegova markantno-mrka pojava, rašpast glas i odrješit govor. Nagradu mu je uručila Anja Šovagović Despot.
Desetljećima dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja.
Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.
Nebo je munjama, gromovima i kišom
ispiralo težinu prohujalih dana. Porađalo dan izvan vremena.
U tutnjavi oblaka stih zaustavljen u sjećanju.
Opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli mislii sjećanja,
dovoli srcu da diše.
Bog sunca stoluje u svijesti.
Brani nas od Falstafa, lažljivaca,
iluzionista, prodavača magle.
Disanjem srca uranjamo
u klepsidru sunca,
u dan sveopćeg oprosta,
u dan umijeća vremena.
Iza obzora sjaj svitanja,
u tvojim očima san,
gubim se u izričaju bez srži.
Izmišljam riječi,
a znam
tebi ne znače isto.
Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.
Odvodiš me na žetvu plodova
apolonizijske zbilje i dionizijskih snova.
U dan izvan vremena...
Dijana Jelčić
|
