Triptih uspomena...
Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović
Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.
U perivoju svijesti vidim nju koja bdije među zvjezdama… osluškujem šapate trave… na vlatima iskre Venerine suze… često je susrećem u snovima… ucrtava mi putanju na nevidljivom tkivu snovitosti… ona, vodičica modrim daljinama… sjetna čuvarica vrata sutona i kapije mladog dana…
Venera odjeva odoru svitanja i blista blagom svjetlošću zbilje…
Na satenu pored mene spava ljubav... promatram prelijevanje kobalta u purpur nasmiješenog neba… rastapanje siluete noći… njeno nestajanje u zagrljaju Sunca… znam vratit će se srebrom mjesečine u koljevku smiraja i obgrliti carstvo sna…
Dobro ti jutro ljubavi… tihujem bezglasjem sreće… iza zrcala svijesti titra tišina nastajuće iluzije… mistika izrastajuće dimenzije zaobljene bijelom svjetlosti i njenog prelamanja u kolorit zbilje …
Osjećam nagomilavanje bezimenih osjećaja…bujanje nečeg novog u arboretumu svijesti...
ozrcaljen sedmi osmijeh Boga i buđenje Psihe… njenu postojanost u nutrini…
njenu zaljubljenost u ljubav... zrcali se slika triptihona stvarnosti
U triptihu uspomena ti, ja i život.
Dijana Jelčić
|
