Vjerodostojnost do promjene okolnosti...
Koracima tetoviramo pješčani sprud,
na dlanovima zelene rijeke
romor puta ka beskraju.
Obasjana suncem gordog kamenjara,
uzavrela galopirajućom žudnjom vremena
rijeka mirna uranja u more sutona.
Na obzoru plima mjesečine,
u vatrometu riječi bljesak istine,
nježan, moćniji, snažniji od tišine.
U oblaku nad deltom ples ptica,
začudna nebeska koreografija.
Nad ponorima noći poćivaju zvijezde,
u suzvučju rijeke i Mediterana
romori rapsodija boja,
dopire do zatona srca,
uranja u svijest.
Sa oltara Posejdonova hrama
iz škrinje svetosti izlijeće san...
Postoji li bespuće sna?... pitam
Od kojeg tkiva je satkano?... odgovaraš pitanjem
Postoji li vrijeme u njemu?... pitam
Sanja li bog našu zbilju?... pitaš
Jesmo li mi tek putnici namjernici, pustolovi, tragači za istinom?
Što će se dogoditi s nama ako se Bog probudi?
Teško pitanje!
Postoje li teška pitanja?
Postoji li mjera za težinu misli?
Postoji clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti.
Prva jutarnja kava, u mirisu uspomene... Darovao si mi bajkoviti dijalog neozrcaljen u bajki...
promijenio si oklonosti na bolje...
vuk nije pojeo crvenkapicu... lovac nije ubio vuka...
Ispod našeg prozora žamor jutra... Zvona Petrove crkve objavljuju svitanje novog dana...
Dijana Jelčić
|
