Gorke naranče...
U muzeju sjećanja slažem uratke nastale okom nutarnjeg fotografa. Sjećam se naših pustolovina pod zvjezdanim nebom sjevera i juga. Javljaju se u ideokinetičkim slikama, bude nadahnuće, postaju erupcija riječi, eksplozija boja, fontana svjetlosti, fenomenologija prošlosti, pojavnosti vremena. Slijevaju se u nedogledne izljeve osjećanja. Kada pokušam obuzdati tu navalu ljepote izgubim se u nerazumnim rečenicama, u pripitomljenom izričaju koji nije preslika osjećaja.
Gorke naranče...
Gorka naranča, začudna metafora,
preslika bezuvjetne ljubavi.
U aleji gorkih naranača opori miris i sjećanja,
trajanje u nagosti prohujalog vremena,
zlato utkano u okus pamćenja.
Djelili smo tajnu nutrine, gutali gorčinu,
na usnama je ostajao slador.
Nestajale su bolne uspomene,
zbližavali smo se u ne napisanoj priči,
bili pustolovi na cesti ka uskrsnuću sna.
Na stolu pod Čapljinskim balkonom naranča,
ti kazuješ Cesarića...
Dohvatih naranču sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.
I zlati mi se naranča u ruci.
Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.
na kori naranče upisah riječ.
Slovkao si magiju, dozivao osmijeh neba,
zahvaljivao mjesecu.
Ubijao je tminu davnih nesanica.
Vratili smo se na početak priče,
odživjeli je silinom stvarnih događanja.
Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara,
u tajni omjera okusa i mirisa,
u dozrijevanju pod nutarnjim suncem,
u tebi i meni.
Pod krošnjom dozrelih plodova osjetih njihovu moć...
Dijana Jelčić
|
