To je bilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća... a onda sam u vremenu koje nazivam vremenom tihog umiranja pisala
Protiv sindroma nedostatka sreće...
Promatrala sam san u prizmi vremena, u ljepoti tvog pogleda se ogledala noć prepuna srebrenih tragova. Pružio si ruke, dohvatio Mjesec na obzoru kobalta i njegov sjaj pretočio u stazu ka ponoćnom Suncu...
Opijala nas je radost blizine u nedogledu stepskog beskraja…
Negdje je u daljini je zavijao vuk… jecaj samotnjaka je trgao tišinu…Herry Haller nas pokušava vratiti u vrijeme drevnih ideala, osvijestiti u nama razliku između obične svakodnevice i noćnih lutanja ka nutarnjem, magičnom tetatru u kojem oživljavamo privide
tada sam od starih katrena složila novu pjesmu...
Budi hrabar...
Sapere aude, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u romoru valova,
u pjesmi oceana.
Traje još uvijek, u šutnji srca
urlik ranjene ptice,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.
Volim te.
Tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u jecaju vjetra,
u suzama neba.
Na rondou sumnji,
na stazi odustajanja,
riječi ohrabrenja,
...ne odustaj od sebe...
Sjene naših zagrljaja
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
govore jezikom tišine.
Na obzoru jutra umire tmina,
korijandoli sreće
objavljuju
nova svitanja.
Stojimo pred svetištem,
oko nas
četiri strane svijeta,
četiri putokaza,
četiri esencije postojanja,
peta ključa u nama.