Ostala sam promatrač...
Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese
i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu:
tu jedna ruka po cvijet seže,
tamo druga hvata odbačeni mač.
tek tada treća, nevidljiva,
obavlja svoju dužnost
steže me za grlo.
Wyslawa. Szymborska.
Uz mamu glumicu već u djetinjstvu saznah što su iluzije, što je glumište, tko su glumci. Odrastah na graničju imaginarija i zbilje, sazrijevah u paralelnim svjetovima. U svijetu snovitosti susretah zbilju iznjedrenu iz duša pisaca i pjesnika, slivenu u duše glumaca. Dotaknuh nevidljivi svijet sna i privida, lice i naličje, obraz i obrazine života. Zaronih u žarište dublje od istinske vidljivosti. Osjetih kako plač i smijeh dolaze iz nutrine, iz emotivnog uma, iz galerije tragičnog i sretnog pamćenja, iz zrna srca u kojem se gomilaju osjećajna sjećanja. Proživjeh umiranje na sceni, uistinu osjetih doživljaj prolazne smrti, katarzu svijesti, oslobađanje iz okova čvrste materije.
Slušajući tišinu na sceni, naučih slušati svoju unutarnju šutnju, spoznavati svoje i poštivati osjećaje drugih, biti popustljivija prema njima.
Danas dijelim život s glumcem. Rodio se pitom u kamenjaru, na obali velike rijeke... izrastao je na kršu, sazrijevao u brazdi stjenovitog pejsaža, u razvalini škrtog vremena... dozreo pod Suncem koje je hranilo i izgladnjivalo zemlju dobrih ljudi... izrastao je u gorostasa plemenita srca... sa snagom poniznosti u duši i silinom blagosti u svijesti... među titravim zavijutcima njegova genoma ljubav kukiča mrežaste premosnice, izgrađuje i nadograđuje svoju postojanost u žiži njegova bića, obajvljuje se svakoga trena u novom, ljepšem obličju... iz gnjezda praotaca je odlepršao u dohvatne visine anđela bez krila... krenuo stazom pokore noseći križ na gorštačkim ramenima i srce lava u tankoćutnim njedrima...
rodio se da bih se rodila ja...
susreli smo se na horizontu zrelosti... na graničju između Raja i Pakla u dolini suza... u turbulentnoj hirovitosti svakodnevice, na međi dobra i zla, na rondou sudbine krenusmo smjernicama istine...neuništivom, nezaustavljivom vjerom u ljubav izgradismo svijet utopijskih žudnji, Eldorado snovitih vizija, zemlju smješka, grad Sunca... pustolovimo nepoznanicama, razotkrivanjem enigmi hranimo znatiželju, čeznutljivo ispijamo kapi iz kaleža znanja... ne zaustavljamo se na barikadama ignorancije... ne dozvoljavamo jednoumlju da nas uvuče u entropiju palanke... u netalasanje spoznajne energije...
Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače.
Teatar djeluje terapeutski... među žrtvenicima paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv desetljećima gradi most
vjerovanja u otajsvo ljubavi.
Dijana Jelčić
|
