Fotokronologija jednog traganja torbom bez dna...
....ma mora biti tu...
...nisi ga ni ponijela...
...ma jesam...
...pa gdje je...
...evo ga...
U misaonom režnju kovitlac neurona uzburkao svemir, utjelovio vrijeme,
osmislio prostor.
Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita,
ničim povezan povezuje sve. Grč rađanja, plač, suze, osmjeh.
Izronih iz kaosa, iz utrobe kozmosa.
Osjetih tjelesnost, sebe u sebi.
Odgonetah tajnu genoma, proputovah kroz rodoslovlje,
vidjeh neviđeno, vidjeh moje oči, u njima lik mudraca,
mislioca, pustolova, pjesnika.
Iza misli okno beskraja, znatiželja i čuđenje,
na dverima uma sumnja, na vratima vremena
torba bez dna, metafora traganja.
Odlučni momenat za tu odluku je bila dijagnoza "hiperfunkcija štitnjače". Tražila sam u literaturi, tražila u razgovoru s pacijentima, u diskusijama s prijateljima i slagala mozaik misaonih slika, doživljavajući tako, svijesno, dio po dio onog nepoznatog u sebi. Početak je uvijek težak, javljaju se nesigurnosti, bjes kada eksperiment ne uspije, strah od nepoznatih emocija koje obavezno prate svaku promjenu. Jedno sam shvatila odmah, bila sam stranac u mom tijelu, postojala sam njim ali ne i u njemu. Svijest o mom tjelesnom stanju je bila zatvorena u oklop mog neznanja o njemu.
Sreća je da tijelo šalje signale za uzbunu...
Kao Lotovo more... nemir izronjen iz depresije tla, privid mira,
početak beskraja.
Mrtvo more smiruje boli, uzaludne ljutnje što rasplinjuju bjesove,
utiha je nesklada i surovosti trajanja.
Cum grano salis, zrno do zrna Lotovo more,
spas od potonuća u strahovima.
Na hrid je sletio galeb. Klikće odu slobodi. Hvala ti Jonathane,
naučio si me letjeti ka suncu.
Na obzoru dana bezuvjetnost tvoga imena,
u dvoje se lakše traga...
Tražili smo se u tajnama, čekali u pitanjima.
Odgovori nisu bili važni. Igrali smo se riječima…
igramo se još uvijek... i tragamo...
Dijana Jelčić „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
Pogl. „Utjelovljeni um“ str. 55.
Post je objavljen 09.07.2021. u 07:27 sati.