Marketing
Kao vjetar pred oluju...
Nad gradom navala vrućine. Dok sutonsko sunce obećaje smiraj zaustavljamo se na terasi kafića...
u sjeni breza se bude uspomene... vječni izazov razgovoru ni o čemu u kojem je sve...
Ritmom prauzora u koljevci mjesečevih mjena, srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene,
ispisalo rebus u pjesmi strancu, nezemaljcu, prabiću. Osjećalo te u Sengorovoj poetici zbilje, u stihu
glas vate se čuje,
slušaj kako jeca
list na vjetru.
To glas je praotaca.
Došao si, progovorio jezikom cvijeća, šapatom vlati trave, sjajem Sunca,
poviješću poetskog izričaja. U disanju staničja naslutih titraj Fibonaccieve nule,
bljesak božje iskre, izrastanje zavojnice zlatnog trokuta, utjelovljenje kozmičkog zakona.
I srce se umirilo, slutilo je navalu ljepote, vrtloženje misli,
njihovo slijevanje u svoj mir i nemir, u nedokazivu
povezanost ritma srca i univerzuma,
neopisivu usklađenost zavojnica
vječnosti i trenutka.
Krenuh putevima uzbuđenja. Još uvijek lutam beskrajnim širinama
univerzuma strasti…
Na usnama riječ dolutala sa početka priče o nama i svemiru,
tajnoviti kod prvog helixa rasplinutog u prostor vremena,
u sedmodnevnu viziju i privid osmog dana,
u dodir ruku i porod čovjeka.
Nad gradom lebdi san, nedorečen.
sjedimo pod brezama,
mjesečina u krošnji
zrcali porod noći
i viziju
mi nekad i sad...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 18.07.2021. u 08:08 sati.