Pitam se...
Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.
Jorge Luis Borges
U prostoru nestaju obrisi neuravnoteženog bitka, gube se konture čvrstih predmeta, a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine...sanjanost punina budućeg. Razgovaramo ni o čemu. Na nutarnjem nebu se rađaju zvijezde, iskre vrijeme poezije, začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova univerzuma uma.
Tada neizgovorivost slijevamo u rijeku riječi... pokušavamo oplemeniti semantičku siročad uskrsnućem iz određenosti...
Oplemenjena desetljećem dijaloga postala sam griješnica u svijetu zakonitosti... postojim između nigdje i negdje u bespućima pojavnosti uma i fantazmogorije čula...
U nedodirljivosti bitka vječnosti i njegovoj nesvodivosti u razumno štivo tragam za smislom etike i estetike poetičnog življenja... nastojim osmisliti jezgru snovitosti... odjenuti je koloritom rasprsnutog Sunca... izvući je iz metaverzuma spoznaje u univerzum svijesti... darovati joj volumen prostornosti u sadašnjem trenutku... u žamoru jezika osluškujem tišinu neizgovorivosti... otkidam krhotine besmisla i slažem ih u mozaik nutarnje smislenosti... ulazim u Heraklitovu rijeku, ćutim nemogućnost istovremenosti... slijedim Zenonovu kornjaču i osjećam da sam uvijek tek na polovici puta do pravog izričaja...
Spoznajem postojanje apsolutne praznine na graničju između svijeta i njegova doživljaja... titraj vakuma u kojem se nedogađa ništa, ali iz kojeg izranjaju, samo meni vidljive, osjećajne slike... tada se pitam kako ih zgusnuti u riječ... kako privid na obzoru svijesti sliti u vidljivost na bjelini papira... istražujem misaonost... pokušavam dosegnuti djelić istinske nedjeljivosti... dotaknuti onaj otok apsolutnog mira iz kojeg ključa nadahnuće... uspostaviti dijalog sa nutarnjim Hermenautom... ostvariti potpuno razumjevanje osjećajne osjetilnosti... osluhnuti zov uvijek budnog Rapsoda na trgu čuvstva... a onda obanavljajuć stare stilske konstate opjevati nova svitanja na horizontu budnosti... ispuniti ga zvukovima koji titraju riječima... osmisliti tihovanje roja leptira koji lepeću u perivoju svijesti...
Tražim riječi zatomljene u sjećanju... polivalentne imenice koje se sa pridjevima zamjećivane zbilje sljubljuju u nova značenja... licu rečenice darovati naličje nove smislenosti... iz vrtloga uspomena izvlačim misaone kovitlace i slijevam o čuvstvene piruete... hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti, dozvoljavam joj let u zbilji nedohvatnim sferama, oslobađam je iz utrobe obićnosti, a ona me, parajući smisao, Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida, ka horizonu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.
Oduvijek se igram riječima kao djete staklenim perlama... a one... one živahne sugovornice moje snovitosti ponekad postaju ukrotiteljice moje neuračunjivosti... otvaraju mi vrata novih smiraja u kojima pronalazim njihova nova značenja... na balu jezika one zaplešu tango nutrine... na sceni trenutka postaju svjetlo i osvijetle ono umu nevidljivo... zaigraju se osjetilnom slikom i razotkriju njenu poliperspektivnost... njenu mnogodimenzionalnost... toj viziji daruju konture misaone siluete... svjetleću iluziju kojoj osjećanjem daruju obličje čitljive rečenice...
Čitljiva je... mislim... je li i razumljiva?... pitam se...
Dijana Jelčić
|
