Lik nesretnog pjesnika...
in Memoriam Vladimir Majakovski...rođen na današnji dan 1893. jedan je od najistaknutijih ruskih književnika i pjesnika, osnivača ruskog futurizma početkom 20. stoljeća. Svojim djelom izvršio je veliki uticaj na razvoj sovjetske poezije.
Bez tvoje ljubavi i slon je spreman
leći u pjesak, vreli, istinski.
Bez tvoje ljubavi ja sunca nemam,
a ne znam gdje si, ne znam s kim si.
...Umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet, već čekić kojim ga treba oblikovati...
"Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al' ni živjeti baš nije najnovije."
pjesma Majakovskog Jesenjinu
zrcali današnju sliku svijeta...
Naš je planet
radostima ubog nešto.
Treba otimati
radost
danima što bježe.
Na svijetu
umrijeti
nije teško.
stvarati život
daleko je teže.
poetski dijalog velikana...dno je dohvatljivo...izron je sreća... a oni
nisu imali sreće...
Čitali smo Majakovskog... bdijenje u zatonu sna, na pučini sjaj zlata.
Dno je dohvatljivo... zaronismo do dna poezije...
Na igraonici sanja ples zvijezda,
na žalu muk školjki,
slijevanje mira u svijest,
obsjena osjetila.
Zaspali smo.
Gledajte –
zvezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
Ja dolazim!
Smijeh jutrenja miluje usnulost, oblak u pantalonama tužnim stihom
dotiče budnost.
I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna…
U svetosti svitanja suza na licu sjećanja,
vrijeme zaustavljeno drhtajem pamćenja,
zaleđeni obris neopisive težine,
pljuska javnom ukusu,
manifest budućnosti,
ugasli sjaj u očima,
suicid pjesnika
i smrt avangarde.
Bacih pogled u daljine, na osmijeh mladog dana,
u koridore zbilje.
Na žrtveniku uspomene dogorjela svijeća,
i lik nesretnog pjesnika.
Dijana Jelčić
|
