Osjećam te...
Prkosim okrutnosti svijeta, osluškujem šapat prohujalog vremena, vidim njegov odraz u suglasju odjeka i tišine.
Pitam se je li to dah prostor- vremena zaogrnut velom zlatne hostije.
Na sceni života, pod kopljima bijele svetlosti, velika gala predstava, premijera bez reprize.
Arhetip ljudskosti izranja na scenu i govori...
Ljubav je jedina stvarnost, ona utjelovljenje najsjajnije iskrice u svilenkastom velu beskraja,
blješteća kapljica u rijeci nevraćanki, žiža lumina na oltaru života.
Aleph, zrno vječnosti, ritam srca čovjeka.
Između nekad i sad vrijeme rasta, izrastanja, stasanja,
aquarel trajanja, uzavrelost neba, utiha oceana, život.
Mislim, misao kovitla viziju tvojih obrisa, kip mudrosti,
tu si u održivosti umnih zbivanja, u rješavanju životnih enigmi,
u ognjilu maštarija.
Čuvar si na vratima svijesti, rapsod na trgovima podsvijesti,
razbijač klišea uvjetnosti, vodič svakodnevnim zbivanjima.
Uz tebe naučih govor neba, u bljesku munja naslućujem
koridore stvarnosti,
čutim sinesteziju osjetila, mjeru kreativnosti,
raspuknuće dnevne žege u obećane promjene.
Srce je najsvetija posuda na svijetu, kao sveti gral nas svojim ritmom podsjeća
na zakletvu izgovorenu na pragu vremena, na obavezu održavanja čudoriječja sa početka priče.
Neka bude svjetlo i bi svjetlo i ostade svjetlo.
Taj šapat je čvrstoj materiji udahuo dušu koja suosjeća, razumjeva, raduje se i ljubi bližnjega.
Svojim genetskim kodom mi potpisujemo taj bezvremeni ugovor.
U našim mislima je mač koji presjeca Gordijski čvor, u našim djelima ozrcaljen deus ex machina. .
Vjetar donosi miris ljeta, šetamo ulicama grada,
volimo sunoćavanje, to je naše godišnje doba.
Suton se ogleda u tvom portretu iznad radnog stola.
Promatram tvoj lik, u zrcalnim neuronima
ljepota trenutka, obnavljajući protokol
sretne budnosti...
Osjećam te mišlju o tebi.
Dijana Jelčić
|
