Bljesak nutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Spoznajem, ideja nije u vremenu, jer vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo. Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.
Kada misaono ulazim u skrivene kutove univerzuma uma sve postaje blisko i moje. Na nutarnjem nebu je zasjala nova zvijezda, bljesnula ideja.
Osluškujem tišinu i pričinja mi se nevidljiva ruka nebeskog virtuoza je zasanjala tonove Bolera.
U zvuku Ravelovog Bolera čujem titraje duše vremena, duše svjetlosti,
duše istine. Neobjašnjiva, nerasvjetljena tajna, nedotaknuto
izvorište ljepote.
Izgovaram riječ od dodira, mirisa, boja, zvuka i okusa.
To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove,
liječi duševne boli, vida tjelesne rane.
Ponavljam riječ, slijevam je u titraje osjetilnog režnja,
u ples nutrine, u prostor od glazbe, pijeska i pjene.
Pod tajnom vremena žal bijelog pjeska
i tragovi plesnih koraka.
Na sceni sadašnjeg trenutka i tišini prostora
ponavljajući ritam, rastuća glasnoća,
uvećava se broj osjetilnih neurona,
širi orkestar osjećanja osjećaja.
