Dan velike Majke...
Šapat drveta...
U pjesku vremena koraci iz ničega u sada,
sjećanja uklesana u mramor pamćenja.
Dani prvih susreta, opustjele grane prastarog drveta
i okus oskoruša.
Darovao si mi znamen keltskog vjerovanja.
Drvo šapuće tajne, čuje ih tko zna slušati.
U krošnji oskoruše ukazanje,
u sjaju zalazećeg sunca vizija žene,
bljesak u tvojim očima, na zaslonu svijesti snovid,
razotkrivena tajna iskona.
Okus na nepcu sjećanja i šapat drveta.
Rodila se ljubav.
Dijana Jelčić
Ispreplitanje legendi i zbilje budi u meni još uvijek znatiželju… isprepliću se misaono- osjećajne slike… Gospina ukazanja širom svijeta… vjerovanje u ljepotu i ljubav… jer ljubav je uvijek tu, oko nas i u nama… i nije važno hoćemo li ikada saznati istinu… epohe su se smjenjivale… vjerovanje je ostalo… u malim dozama nataloženo u dubini svijesti… iza misli se, u labirintu ogledala, zrcale divne slike… rado lutam korodorima pamćenja… volim te susrete na rubu vremena… na graničju mistike i znanosti… oplemenjuju… bude nadahnuće… daruju uvijek nove osjećaje…
Promatram zvjezdano nebo, moje oduvijek sanjane plave daljine...
Čujem prošlost udaraca klatna o bronzu crkvenog zvona.
Tonem u svijet opsjena, u carstvo privida.
U tkivu sna Tizianova slika, Gospino uznesenje ka nebeskom Jeruzalemu,
bljesak bijele svjetlosti,
Lurd,
Fatima,
Međugorje.
znamenje njenog bdijenja nad nama smrtnicima.
Naše naglo ljeto 1986, dugo toplo ljeto. Tri mjeseca ljepote hercegovačkog krša. U ozračju gospina svetišta bezglasjem u suglasju duša izgovorismo molitvu za ostvarenje sna. Na Svetom brdu, na mjestu ukazanja je blještala nevidljiva istina, objava ljubavi utkana u zrcaljenje vjerovanja....doživjeh zagrljaj neba i zemlje…oćutih delirij blaženstva…
Dvije godine kasnije,a dan našeg vjenčanja mi rekoše... na dobro si gospu pozdravila...
Dijana Jelčić
|
